Turski vazali i poturice – to su Bošnjaci iz hrvatske perspektive

Kasapović se pita što imaju Erdoğan i Bakir Izetbegović raditi na proslavi jedne vjerske zajednice, iako se obilježavala zakonska, ergo državna regulacija položaja vjerske zajednice, čiji je najveći broj pripadnika Bošnjaka. Po istoj bi se logici moglo pitati što ima raditi predsjednik ili premijer RH u razgovorima s nadbiskupom vrhbosanskim, vjerskim liderom u drugoj državi. Međutim, njezin je cilj drugi

Siniša Hajdaš Dončić, član najužeg vodstva SDP-a Hrvatske, u nevjerojatnom ispadu rasizma i mržnje, povodom izglasane promjene naziva Trga maršala Tita u Zagrebu, dotakao se Zlatka Hasanbegovića i, komentiravši njegovo zalaganje za izmjenom, iznio na svjetlo dana već pomalo zaboravljenu uzrečicu iz srpsko-crnogorske mitološke ropotarnice. “Poturica je gori od Turčina”, kaže Hajdaš Dončić, pri tome misleći valjda na Hasanbegovićevo desničarenje i hrvatovanje jednog muslimana po imenu i prezimenu. U Dončićevoj, kao i u njegoševskoj dioptriji “istrage, vaše ili naše”, te su poturice, naravno, domaći muslimani, oni Bošnjaci, Hrvati, Srbi i kasniji Crnogorci koji su primili islam, baš kako su nekada njihovi paganski preci primili kršćanstvo i krenuli putem razvijenije civilizacije.

Iako, ne treba zaboraviti da su neki od tih slavenskih divljaka prije bili upoznati s islamom nego s kršćanstvom, za vrijeme arapsko‑bizantskih ratova od 7. do 10. stoljeća. Dio tih ljudi koji je nakon “istraga” odlučio primiti ponovo ili prvi put jednu od dviju ponuđenih verzija kršćanstva, kako bi izbjegao protjerivanje ili smrt, nije kasnije nazvan pogrdno latinjanima ili pogrčenicima, ili, ne daj Bože, posrbicama ili pohrvaticama. Oni su se vratili u “pradedovsku veru”, doduše, možda ne pradedovsku jer je ona bila paganska, ali barem u dedovsku. Te historijske finese jednom Zagorcu imenom Siniša ipak nisu dokučive. No, ako je dio njihovih predaka primio islam za vrijeme kontakata s Arapima, koja im je to (pra)dedovska vera? Nisu li se, dolaskom Osmanlija, oni već tada u nju i vratili? Ovo je i za još jednog, malo pametnijeg Zagorca Franju Tuđmana bilo previše.

STOLJEĆA TURSKOG ZULUMA ILI…

Zanimljivo je kako takav eklatantni rasizam, duboko ukorijenjen u “narodnu predaju” o “Turcima” i “poturicama”, ne dolazi iz usta nekog zadrtog desničara, već navodno liberalnog “ljevičara”. Bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se takva izjava jednog Hasanbegovićevog političkog istomišljenika tretirala širom liberalnog medijskog prostora. Ovom će se zagorskom bedaku ona oprostiti, dok bi se “ustaši” o vrat kačila valjda do smrti. Izjava iz dubine slavenske duše samo jasno upozorava sve one koji bezrezervno podržavaju partije lijevoliberalnog usmjerenja da, kada je riječ o “turskom” kompleksu i iz njega deriviranom hrvatskom nacionalnom identitetu, nema stvarne razlike između “lijevih” i “desnih”. Svi su, prije svega, Hrvati. Narativ o izgubljenim stoljećima pod turskim jarmom i zulumom (zulum je, na njihovo zaprepaštenje, turski oblik arapske imenice čije značenje i ne znaju),i dalje je živ i stamen. Bez obzira na sav trud i lojalnost koju vlastima RH iskazuje vrh Islamske zajednice, promovirajući tzv. hrvatski model integracije muslimana po svijetu, izjava jednog bezveznjaka koji je čak bio i ministar infrastrukture i prometa u Milanovićevoj Vladi omakne se, izmigoljivši negdje iz dubina nagomilanih slojeva predrasuda, laži i mitova koji tvore nacionalni identitet svih bošnjačkih komšija.

Prije deset godina, jedan je lijevo-desni liberal, čiji su politički nasljednici u Hrvatskoj narodnoj stranci pomogli Plenkoviću da privremeno zakrpi rupe na tonućem brodu, izjavio da bi za potrebe nedostajuće radne snage u Hrvatskoj najbolje bilo da se uveze ona iz katoličkih zemalja. Lik se i danas zove Radimir Čačić. Takvi sebi nikada ne postave pitanje kako je moguće da se u par stoljeća neprekidne prisutnosti Turaka i “poturica” na dobre skoro ¾ teritorije današnje Hrvatske, osim zuluma i ratova, ništa nije dešavalo, ništa nije građeno, nije se trgovalo, družilo, kulturno proizvodilo. Kako se onda (pre)živjelo? Nažalost, oni drugi, starčevićanske tradicije, znatno korektniji u tretmanu uloge islama i Osmanlija u hrvatskoj povijesti, nisu previše skloni priznavati, osim u taktičke svrhe privremenosti, stvarnost bošnjačke nacije, pa zbog toga, kao i zbog nejasnog koketiranja s NDH, izazivaju stalnu sumnjičavost i nepovjerenje. Konačno, oni su gotovo pa beznačajna manjina.

Kao “dama na osamnaest”, na Dončićeve riječi u kontekstu truda vrha Islamske zajednice u Hrvatskoj da promovira “hrvatski model” nadovezala se izvjesna Mirjana Kasapović, bosanska katolkinja, izbjeglica koja se, od bijega u Hrvatsku, obrela na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i već je godinama komentator EPH-ovih, ergo “liberalnih” i “građanskih” izdanja. Gotovo godinu i po (!) nakon obilježavanja stogodišnjice priznanja islama kao državne vjere u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ova postarija dama čije prezime svjedoči o gore navedenim dilemama o stvarnoj pradedovskoj veri, dovodi u pitanje opravdanost državne posjete predsjednika Turske državnom vrhu Hrvatske 2016. godine, koja je ranije dogovorena i koja je koincidirala s obilježavanjem 100. godišnjice, te nju tek na marginama programa dotakla. Pita se što imaju Erdoğan i Bakir Izetbegović raditi na proslavi jedne vjerske zajednice, iako se obilježavala zakonska, ergo državna regulacija položaja vjerske zajednice, čiji je najveći broj pripadnika Bošnjaka. Po istoj bi se logici moglo pitati što ima raditi predsjednik ili premijer RH u razgovorima s nadbiskupom vrhbosanskim, vjerskim liderom u drugoj državi. Međutim, njezin je cilj drugi.

Služeći se priličnom količinom izmišljotina i poluinformacija koje se, baš u maniri hrvatske historiografije, imaju smatrati dokazanom istinom, ona napada predsjednika Turske Erdoğana i njegovu politiku da bi nju i čitavu povijest Osmanske imperije proglasila nasilničkom i genocidnom, a politiku prema manjinama neprincipijelnom. No, nesvjesno, jer je ipak neuka u tim stvarima, Erdoğana i njegovu stranku napada zbog događaja iz prošlosti koji nisu dokazani, a ionako su se desili puno prije Erdoğanovog rođenja, a kamoli početka njegovog političkog djelovanja, pa je suludo to uopće preispitivati. Moguće je, čak i očekivano, da gospođa, na hrvatskom bi njezino prezime glasilo Mesarović, ne zna da je baš Erdoğanova AK stranka pokrenula dijalog s manjinama, ponudila punu kulturnu autonomiju i priznanje jezika Kurdima, ali i Bošnjacima i ostalima, kao i čitav niz drugih tekovina modernog društva, sve što Mladoturci i Atatürk i sve građanske stranke čitavo stoljeće prije nisu.

STVARNI CILJ NISU TURCI, NEGO “POTURICE”

Ali, to i nije toliko bitno jer je iz njezina teksta vidljivo da ona, napadajući Erdoğana, iznoseći nebuloze o njegovoj navodnoj težnji da se vidi kao lider muslimana svijeta ili barem Evrope, zapravo cilja na Bakira Izetbegovića i politiku stranke koju vodi i koga, nedolično, zove njegovim glavnim balkanskim vazalom. Na isti način na koji Erdoğanu pripisuje nepostojeće nasilje nad manjinama, kao i njegov iskrivljeno prikazan model rješenja manjinskog pitanja, optužuje Izetbegovića, pa i oca mu, da taj model društva u multietničkoj Bosni želi nametnuti Hrvatima, kojima Bošnjaci biraju člana Predsjedništva i delegate u Domu naroda. Taj grijeh bošnjačkih glasova koji biraju Hrvatima predstavnike baš se Izetbegoviću i SDA ne može pripisati. Inaugurirao ga je SDP, čiji je tadašnji kandidat Željko Komšić bio dva puta kao Hrvat biran u Predsjedništvo, a taj isti Komšić danas se predstavlja kao građanski orijentiran političar. Dakle, onaj kojem je nacionalna odrednica nebitna u složenom bosanskom društvu. Zašto gospođa Mesarović ne proziva SDP ili DF ili čitav grozd beznačajnih strančica tzv. građanske provenijencije za taj “magnum crimen”?

Problem nisu silne građanske strančice jer njihov model ne može očuvati Bosnu, problem je SDA, koja je organizirala i vodila odbranu Bosne kao složene i moguće države triju naroda, a njoj i njezinim mentorima jaka Bosna u razgovorima sa srpskim nacionalistima baš i nije dobrodošla. Baš kao što problem nisu tvrdi nacionalisti iz MHP-a koji podržavaju Erdoğana u njegovim državotvornim akcijama, ili slabašna opozicija kojoj se manjine ne smiju niti spomenuti jer Turska pod njihovim vodstvom nije jaka, već podložna uplivima interesa zapadnih sila i Rusije. Problem je Erdoğan kao personifikacija nove Turske, koja je od neto‑dužnika postala neto-kreditor MMF-a, koja je imala visok rast BDP-a kada ga mnogi nisu niti zamišljali i koja je pod dugo neviđenom, orkestriranom baražnom vatrom lažima, poluistinama i izmišljotinama, poput ovog uratka Kasapovićeve.

Na koncu, za razliku od Hrvatske, Turska nikada niti jednom inicijativom, osim onom za prekid rata Armije BiH i Hrvatske vojske 1993. godine, nije predložila niti insistirala na nekom modelu unutrašnjeg uređenja Bosne. Svi su drugi to činili, i dalje čine, i to u ime međunarodne zajednice i historijskih prava. Poput Njemačke, naprimjer, koja to čini u ime Evropske unije. Kasapovićeva obmanjuje javnost pišući da turska vlast zagovara političko preuređenje Bosne, osobito Federacije u liberalnu građansku državu (kako, ako sama nije liberalna niti građanska, op.a.) u kojoj neće biti institucionalizirana kolektivna politička prava pojedinih nacionalnih zajednica, dok isto ne zagovara na Kipru, čiju složenu povijest samo fragmentarno i tendenciozno prikazuje. Pri tome se ne poziva niti na jedan dokument, izjavu ili inicijativu aktualne turske vlasti, još ju optužujući da joj je normalno što je bošnjačka većina Hrvatima dva puta izabrala člana Predsjedništva BiH, i sve to u kontekstu “pseudovazalnog odnosa” Izetbegovića prema Erdoğanu. Besramno, ali u skladu sa standardima hrvaćanskih medija.

Međutim, a tu Kasapovićeva misli da poentira dok zapravo izražava svu dubinu hrvatskih strahova, tvrdi da će, umjesto “demokratski nevjerodostojne” Turske, tu nikome dostupnu niti poznatu koncepciju preustroja Bosne gurati Njemačka, čijoj kancelarki također dijeli epitete, poput vlastohleplja, proglašavajući je stvarnom vladaricom Evrope nakon, pazi sad, izlaska Britanije, čiji su prijedlozi valjda bili znatno pošteniji i Hrvatima povoljniji. Dakle, ako će prijateljica, gotovo majka Njemačka, tu izvanjsku, nametnutu politiku gurati, jao bosanskim Hrvatima. Za svaku sigurnost, a vlastite vjerodostojnosti radi, tu gura i Srbe jer zajedno čine gotovo pola stanovništva Bosne, a isto bi mogli biti ustrašeni, pa su zajedno i ugroženi od tursko-njemačko-bošnjačke osovine zla. Ne tukne li to pomalo na Čović – Dodik inicijative i srdačnu SNSD – HDZ Antantu? Još da su tu i Britanci…

 

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Vaso Čubrilović u svom memorandumu Istjerivanje Arnauta predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma... Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!