Turski put od pada do uspona

Put od riječi: “Ništa nema od ove nacije, ne može se računati na narod” do riječi: “Narod je nacija” i buđenja duša potlačenih bila je težnja, trud i upornost onih iznad 25 godina starosti i onih srednje dobi. Danas pomenuta generacija svakim danom govori: “Hvala Bogu pa smo doživjeli i ove dane” i, upoređujući prošlost i sadašnjost, živi ponosno. Osim toga, neizbježno je iz mudrosti ove generacije pripremiti nove generacije spremne za daljnje uspjehe i herojstva

Piše: Şenol GÖKA

Oni koje sjećanje služi, koji imaju dovoljno godina, sjetit će se uzrečice koja je jedno vrijeme vladala u našoj zemlji. Kad bi god nešto krenulo u pogrešnom smjeru, mogli smo čuti: “Nema od nas ništa.” Jedna drugačija verzija ove izreke glasila je: “A onaj tuđin to radi.”

Ove riječi, koje u sebi sadržavaju malo tuge, malo čežnje, a i malo pobune, također izazivaju i jednu nadu kao što to radi upravo svaka tuga, čežnja i pobuna. Ustvari, ove riječi bile su suprotno od prihvatanja očaja, nosile su u sebi pobunu “zašto smo ovakvi”.

Trebalo se desiti jedno novo vrijeme da bi se sve promijenilo.

To je bila zajednička težnja i želja jedne nacije koju čine ljudi različitih jezika, od Bliskog istoka do Balkana, od Crnog mora, preko Afrike do Azije.

Ali kada će doći ono što s nadom očekujemo? Zar ćemo uvijek samo čekati? Zar val na dnu neće izroniti na površinu? Šta je to što će izdići ono što je na dnu, politika, kultura ili neki sociološki fenomen? Oni koji su osjećali da je blizu već godinama čekano počeli su glasno izgovarati šta im je u srcu. Pojavio se vjetar koji je puhao oblake nade i pobune formirane od srca do srca. Oni kojima se ponovno vratilo samopouzdanje, koji su ponovno naučili poštivati sami sebe, stajati uspravno i uzdignute glave, rekli su: “Hajde, godinama smo tebe čekali, u tebi vidimo sebe, znamo te kao što sebe znamo.” Jedan do jednog rekli su: “Kreni! Kreni da i mi s milionima idemo!”

Tako su ga prihvatili kao vodiča, a, s druge strane, postali su njemu vodič. Nakon stotinu godina, ponovno su se čuli povici radosti utišenih glasova potlačenih. Ono što je dolazilo od kulture i društva popraćeno je politikom.

Anadolija je dugo čekala, ali se susrela sa svojim sinom. Nacija je zagrlila državu, a država naciju. Ovo okupljanje duha, ova snaga rođena iz želje za opstankom širila se kao u valovima Turskom i šire od nje. Nacija koja je govorila: “Nema od nas ništa” i država koja je govorila: “Ne može se računati na narod” pokazali su cijelom svijetu kako izgleda biti nacija te kako država može itekako računati na narod. Od tada “narod” i “nacija” ne mogu jedno bez drugog, u svakom je kontekstu narod nacija.

Sada treba dijagnosticirati postojeće stanje i gledati dalje ne bi li se još više napredovalo.

Put od riječi: “Ništa nema od ove nacije, ne može se računati na narod” do riječi: “Narod je nacija” i buđenja duša potlačenih bila je težnja, trud i upornost onih iznad 25 godina starosti i onih srednje dobi. Danas pomenuta generacija svakim danom govori: “Hvala Bogu pa smo doživjeli i ove dane” i, upoređujući prošlost i sadašnjost, živi ponosno. Osim toga, neizbježno je iz mudrosti ove generacije pripremiti nove generacije spremne za daljnje uspjehe i herojstva.

Iako će i novim generacijama čežnja biti domovina i njena snaga, ali, da dostignu ono za čime čeznu, prepreke na koje će nailaziti bit će drugačije nego u prošlosti. Iako će im se govoriti o novim putevima, tunelima, školama, bolnicama i slično, da bi postigli nove uspjehe, potrebno im je pokazati, ponuditi i reći nešto novo. Ciljevi koje su uz veliki trud i s “elhamdulillah” dostigle stare generacije polazna su tačka novih generacija.

Historija je visina s koje gledamo iza i ispred sebe. Kako bismo s novim znanjima izgradili bolju budućnost, onda se trebamo i popeti dovoljno visoko gdje će i osjećaj historije živjeti zdravije. Ljudi se mijenjaju, gradovi se razvijaju u administrativnom smislu. Omladina želi gradove u kojima imaju priliku biti poznati, drugačiji i uspješni. Od one noći kada je počeo pokret preporoda pa sve do danas, u našoj državi počela je velika urbanizacija. Većina ljudi živi u gradovima. A ostali ljudi imaju mogućnosti koje nude urbane sredine. I naši konzervativci i naši liberali sretali su se i mijenjali putem različitih vidova saradnje u gustim gradskim mrežama češće. Postoji ogromna razlika između napora koji je podrazumijevao jedno proučeno “bismillah” prilikom odlaska na posao prije 15 godina i danas. U ovom trenutku, nakon što je svima omogućeno da se okoriste postignutim uspjesima, potrebno je mnogo više napora kako bi se naredni uspjesi i dostignuća počivali na snažnim temeljima.

Naši mladi ljudi stvaraju nove poteškoće za svoje težnje. Oni s kojima nismo u savezu stvorili su pojam “zlatne generacije”, a naša je omladina omladina koja želi biti više od toga. Zbog toga je sada vrijeme takvoj omladini reći nešto novo za buduće uspjehe u ime domovine i nacije.

 

 

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!