Turska još jednom dokazala da je demokratija

U demokratiji partije i/ili političari bez imalo demokratskog kredibiliteta mogu osvojiti izbore (pogled ka istočnom susjedu Bosne i Hercegovine), a što reče prijatelj (Amerikanac, koji živi 20 godina u Istanbulu): “Sada možemo potpuno i bez ograničenja ismijavati svakoga ko koristi riječ 'diktatura' za AK partiju i/ili Erdoğana”

Politička korektnost i lijepo vaspitanje nalažu da se kandidatu tzv. Nacionalnog saveza (Republikanska narodna partija – CHP i Dobra partija – İP) za gradonačelnika Istanbula čestita izborna pobjeda od 23. juna 2019. godine i poželi uspjeh. Brzina kojom je Binali Yıldırım, kandidat Narodne alijanse (Partija pravde i razvoja – AKP i Partija nacionalističke akcije – MHP), uradio upravo to morala bi biti znak kako analitičarima tako i (mislećoj) publici da je narativ, koji sada uzima čak i više maha nego prije ponovljenih izbora za Istanbul, o “ponovnoj” pobjedi Ekrema rođenog Müdafa, a sada poznatog kao İmamoğlu jedan od najružnijih spinova u ovoj priči.

Izbori 31. marta bili su brutalno pokradeni, a njihovo ponavljanje bio je iznuđen potez. Iznuđen jer je dilema bila ili pristati da se bude tako bezočno pokraden ili se boriti za demokratske principe. Ta borba bila je koncentrirana na ponovno brojanje glasova na cijeloj teritoriji Istanbula kojoj se CHP svim silama usprotivio – uspješno. Tek kada su svi mehanizmi žalbi koje bi trebalo da dovedu do ponovnog brojanja svih glasova iscrpljeni, AKP je uložila vanrednu žalbu koja je rezultirala odlukom Visoke izborne komisije o ponavljanju izbora. Nažalost, to je jedna od stvari koju AKP nije uspjela da prenese istanbulskim biračima, da ne govorimo o ionako nesvjesnim, a pristrasnim, vanjskim posmatračima.

Dakle, riječ je o potpuno dva različita izbora s, logično, različitim rezultatima. Šta se desilo između 31. marta i 23. juna i kako se (zvaničnih) 0,16% razlike pretvorilo u 10,22%, još će dugo biti predmet analize (do u sitna crijevca). Ono što je nesporno jeste da je kandidat CHP-a uspio da se predstavi kao žrtva i kao prihvatljiv kandidat za sve segmente društva – new age sufi atatürkist, kako sam ga davno definirao. Zapravo, kampanja je bila izrazito populistička, lišena pravih sadržaja (o tom potom), pa je likovanje “EUropskih ljevičara” i “liberala” koji ovu pobjedu smatraju uspjehom protiv AKP “populizma” samo još jedan dokaz da je to etiketa koja se isključivo lijepi onima koji se Zapadu ne dopadaju. Graniči s nemogućim biti populističkiji od Ekrema, da ne govorimo da je to (populizam) jedan od 6 principa partije kojoj pripada.

Do kasno u postizbornoj noći “talking heads” na televizijama analizirali su ili “analizirali” rezultate. Navodnike stavljam iz jednostavnog razloga što prije vrlo preciznog istraživanja nema dovoljno parametara za pravu analizu. Može se reći da je CHP-ov kandidat osvojio glasove različitih vidova nezadovoljstva, od ekonomskog do ideološkog, ali i to je slika slikana vrlo širokom četkom. Protivnici Narodne alijanse već poturaju “ready made” analize, kako su zakazali glasovi MHP-a (vrlo slične onima nakon referenduma 2017. godine). No, kao što rekoh, to tek treba utvrditi.

Fakat koji ne bi smio biti izgubljen iz vida jeste da je CHP-ov kandidat bio kandidat koalicije šire nego što je to zvanični Nacionalni savez. Očigledan pridruženi član je (tzv. “prokurdska”) Demokratska partija naroda (HDP), političko krilo terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), a manje, recimo, očigledan Saadet partija, koja je (kao) imala vlastitog kandidata. Ne smije se previdjeti ni činjenica da je Binali Yıldırım osvojio skoro isti procent glasova koji je AKP osvojila u Istanbulu posljednji put kada je samostalno nastupala na parlamentarnim izborima (novembar 2015).

Ukazujem na to bez želje da umanjujem uspjeh Nacionalnog saveza u mobilizaciji anti‑Erdoğan glasača, jer to jeste na neki način dvostruki uspjeh – hem što se “prevazišao” značaj lokalnih izbora i (opet) Erdoğan postavio u centar mete, hem spomenuta mobilizacija. Treba to imati u vidu prije dalekosežnih zaključaka i nagađanja o daljnjoj političkoj dinamici u Turskoj.

Novinari naklonjeni AK partiji, kao i njeni zvaničnici pričali su o vlastitim greškama. To je odraz osnovne i, usuđujem se reći, najveće razlike u pristupu, politici, demokratiji, glasačima, odnosno narodnoj volji. Takvo samopreispitivanje unutar CHP-a nikad nije uslijedilo nakon skoro neprebrojivih izbornih poraza. Naprotiv, ljutnja na glasače bila je osnovna i jedina reakcija. Prelivena na društvene mreže i/ili ulicu, ta ljutnja hranila je narativ o “primitivnim” Anadolcima, vjernicima, “glavatim, trbuhčešućim makarondžijama”, koji je bio (i ostao) glavni generator polarizacije turskog društva.

Da li će novi gradonačelnik Istanbula biti uspješan glede svog najvećeg predizbornog obećanja – da će prigrliti sve segmente društva, odnosno, da li će prevazići polarizaciju? Bilo bi jako lijepo i u skladu s njegovim (jezivo šupljim, a pri tome gülenističkim) sloganom “sve će biti lijepo”. Međutim, gradonačelnik Istanbula nije presudan faktor za rješavanje društvenih podjela, čak i ako bismo to obećanje uzeli ozbiljno. Osim toga, İmamoğlu ulazi u tu fotelju s ozbiljnim političkim dugovima. HDP nije časio časa da ga podsjeti na to, baš kao što su ga upozoravali prije izbora. Dijeljenje plijena bit će vrlo otežano s obzirom na to da je u gradskoj skupštini Narodna alijansa blok koji se ne može lahko preskočiti (bar ne demokratskim putem).

Da Istanbul nije ostao u zadnjem planu tokom ponovljene izborne kampanje, možda bi rezultat bio drugačiji. Da je kampanja bila koncentrirana na konkretne potrebe Istanbula i način kako ih ispuniti, vrlo je moguće da bi populizam pukao kao balon od sapunice u sudaru s inženjerski preciznim, konkretnim do u posljednji detalj isplaniranim projektima Binalija Yıldırıma. No, to nije teren na kome se lažni sin imama snalazi, pa je bježao od njega po svaku cijenu. Proizvodnjom skandala na dnevnoj bazi kandidat Nacionalnog saveza uspio je da Istanbul bude posljednja rupa na svirali kampanje, a da istovremeno ne skine medijske reflektore sa sebe.

To se izbjegavanje najbolje vidjelo u “historijskoj” debati koja se odigrala pred TV gledaocima nedjelju prije izbora. Izazov na debatu jedna je od onih situacija “ako ne uradiš, kajat ćeš se, ako uradiš, kajat ćeš se” i toga je Binali Yıldırım svakako bio svjestan. Uvučen je u debatu nakon insistiranja i “čvrstih uvjeravanja” da će Istanbul biti osnovna i centralna tema. Takozvana debata bila je medijska prevara gargantuanskih proporcija.

Pošten čovjek u debati s patološkim lažovom (tipa “laže čim zine”) u nepovoljnom je položaju. Suočen u debati s dvojicom takvih, od kojih jedan igra ulogu moderatora, naizgled je (naglasak na naizgled) u očajnoj situaciji. Stavljam naglasak na naizgled jer ko se koncentrirao na sadržaj rečenog, a ne na topli vazduh, mogao je vidjeti da je Yıldırım kompetentniji po svakom konkretnom pitanju o upravljanju gradom. Međutim, takvih pitanja uopće nije bilo u prvih skoro dva sata dvoiposatne “debate”. Izgledalo je, kao što se poslije ispostavilo, da je cijeli program dizajniran za CHP kandidata i kontrolu štete od skandala koji su ga pratili. Kao psovanje visokog državnog zvaničnika, što je ozbiljan prekršaj u Turskoj, te bezočnih laži koje su uslijedile unatoč činjenici da je incident zabilježen brojnim kamerama i da je cijela zemlja čula šta je rekao. Nedugo nakon debate izašlo je na vidjelo da su se Ekrem rođen Müdafa, a sada poznat kao İmamoğlu i njegov tim prije debate tajno sastali sa žurnalistom kome je pripala čast da moderira debatu. Zaključak, (unazad) to (žurnalista), inače TV persona FOX TV, dakle franšize Murdochove dezinformacione kanalizacije bazirane na Goebbelsovim principima, išlo je da mu se izdiktiraju pitanja. Zapanjujuće, ali istinito, s obojice se skandal sprao kao s teflona.

Gledano s pozitivne strane, Turska je još jednom dokazala da je demokratija. U demokratiji partije i/ili političari bez imalo demokratskog kredibiliteta mogu osvojiti izbore (pogled ka istočnom susjedu Bosne i Hercegovine), a što reče prijatelj (Amerikanac, koji živi 20 godina u Istanbulu): “Sada možemo potpuno i bez ograničenja ismijavati svakoga ko koristi riječ ‘diktatura’ za AK partiju i/ili Erdoğana.” Bilo bi sjajno kada bi kontradiktornosti koje dekoriraju taj imidž ne samo AK partije i/ili Erdoğana nego Turske uopće primijetili (i prestali da upadaju u njih) zapadni mediji, “eksperti” i budalaste tzv. nevladine organizacije (obično na budžetu Vlade SAD) poput, recimo, “Freedom House”. No, to je smiješno i za očekivati.

Relativno brzo će se ispostaviti da li Tursku čekaju četiri i po godine bez izbora. Za sada se svi relevantni igrači kunu da će to biti tako. No, koliko se može uzdati kada to kaže lider CHP-a Kılıçdaroğlu, do pojave Ekrema neprikosnovenog šampiona političke obmane? Svijest ili možda bolje podsvijest da je u lažnom sinu imama stekao unutarpartijskog rivala prije neki dan izbila je freudovskom omaškom kada je titulirao İmamoluğa kao “predsjednika CHP-a”. Nije mu lahko.

Her şerde bir hayır vardır – uvijek ima dobrog iza stvari koje izgledaju loše.

PROČITAJTE I...

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

Sa svojim avijatičarskim naočalama i crnim čipkanim hidžabom izgleda kao da bi mogla biti glumica u arapskoj sapunici. Ima samo 23 godine, ali govori rječito. Prvih 13 godina života provela je iza zidova roditeljske kuće jer je vani bjesnio rat. Nabiha je odrasla u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Jedne noći prije deset godina njezin je otac došao kući i rekao: “Spakirajte sve, napuštamo zemlju.” Porodica se tri dana skrivala među robom koju je prevozio veliki kamion.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!