Turska, Armenija i događaji iz 1915.: U historiji ne postoji konačna riječ

Tokom posljednjih petnaest godina omogućile su promjene u Turskoj živu i otvorenu debatu o događajima iz 1915. godine. Nema gledišta koje nije zastupljeno i koje se ne može javno izraziti. Zapravo svojevrstan paradoks, iako logičan paradoks, rekao bih, jeste da se na ovu temu vjerovatno najslobodnije raspravlja upravo u Turskoj

Prosječan konzument vijesti ima sve šanse steći bar tri pogrešne predstave glede događaja iz 1915. godine i armensko-turskih sporenja oko njih.

Prva je da je historijska struka rekla konačnu riječ, da među historičarima vlada apsolutni konsenzus, da nema nepoznanica, nema neproučenog, nepogledanog, dokumenta te ništa ne bi bilo lakše nego nedvosmisleno dokazati da je krivično djelo genocida provedeno nad osmanskim Armencima.

Druga je da zvanična Turska ne negira samo kvalifikaciju događaja kao genocida, nego i same događaje.

I treća pogrešna predstava jeste da se čitav spor može ograničiti na polje semantike i nije ništa drugo nego “hrvanje” oko jedne riječi.

To što su utisci takvi, u neku je ruku uspjeh armenske propagande. No, krenimo redom.

Da u naučnoj disciplini zvanoj historija postoji “konačna riječ”, samo je po sebi apsurdna tvrdnja, a da je “konačna riječ” data bez pristupa najvažnijim arhivama više je od apsurda. Turski prijedlog o formiranju zajedničke komisije (historičari su iz trećih zemalja dobrodošli), kojima bi arhivi obiju zemalja (uključujući do sada nedodirljive arhive u posjedu turske armije) bili dostupni, te poziv trećim zemljama da i one otvore arhive, armenska strana uporno ignorira. S druge strane, Armenija pritišće i lobira među političarima i u parlamentima, gdje god je moguće, da se donose rezolucije “o genocidu”. U najmanju ruku kao da su političari kvalificirani, a parlamenti mjesta gdje se utvrđuju historijske činjenice.

Poricanje ili minimiziranje tragičnih događaja iz 1915. godine ograničeno je u Turskoj na manjinu i nije zvaničan stav. Tokom posljednjih petnaest godina promjene u Turskoj omogućile su živu i otvorenu debatu o 1915. godini. Nema gledišta koje nije zastupljeno i koje se ne može javno izraziti. Zapravo svojevrstan paradoks, iako logičan paradoks, rekao bih, jeste da se na tu temu vjerovatno najslobodnije raspravlja upravo u Turskoj.

Što se tiče treće pogrešne predstave, svima, čini se, izmiče osnovno pitanje – zašto bi Turska trebala priznati kvalifikaciju događaja terminom međunarodnog prava nastalim 30 godina poslije njih, a da, kao što je već rečeno, mnoge arhive nisu pipnute? Čemu insistiranje na toj riječi vodi? Šta je cilj? To (valjda) zna samo vrlo ograničen broj ljudi koji rukovode tim naporima. Da ne vode raprošmanu i poboljšanju odnosa između Armenije i Turske, to je sigurno, jer je riječ o istim snagama (armenskoj dijaspori) koje su uspješno sahranile protokole o uspostavljanju i razvijanju bilateralnih odnosa, potpisane 10. oktobra 2009. u Zürichu.

Thomas de Waal u knjizi Velika Katastrofa piše da je “reč na g(g-word) postala u isto vrijeme i legalistička i previše emocionalna te predstavlja prepreku za razumijevanje historijskih pravdi i nepravdi. Možda upravo u tome i leži razlog što armenska dijaspora insistira na njoj. Kada bi turska vlada sutra priznala genocid, prekosutra bi bila u nemapiranim vodama međunarodnog prava i politike. Nije daleko od pameti da bi Armenija i armenska dijaspora u tom slučaju udvostručile napore da se razmontira Karski mir iz 1921. godine, kojim su (tada još uvijek formalno Osmanskoj imperiji) vraćene teritorije izgubljene u Rusko-turskom ratu 1877–1878. godine, a zatim Lozanski mir, kojim su 1923. godine definirane granice današnje Turske. Jedna od stvari zamagljenih ovim kampanjama jesu teritorijalne pretenzije Armenije, koja se nikad nije odrekla “zapadne Armenije” (maksimalistički su zahtjevi šest provincija istočne Anadolije, minimalistički dvije). Te teritorijalne pretenzije izražene su u preambuli važećeg Ustava Republike Armenije iz 1995. godine.

Upravo su teritorijalne aspiracije konstanta pristupa Armenaca prema Turskoj, dok se njihov odnos prema događajima iz 1915. godine mijenjao. Tek ih je sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka armenska dijaspora počela definirati kao genocid i koristiti ih kao ljepilo kojim vezuje generacije u armenski identitet, a te bi se generacije inače asimilirale u društvima u kojima žive. Nažalost, taj identitetski sloj nije se mogao napraviti bez dodavanja ako ne mržnje a ono dobre doze orijentalizma i prezira prema Turcima kao obaveznog sastojka. Bez njega bi se unuci neposrednih žrtava događaja iz 1915. teško prihvatili terorizma te sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka “svetili” za njih ubijajući turske diplomate i članove njihovih porodica.

S druge strane, turska je politika sve do početka 21. vijeka, zbog ultranacionalizma i sistematske diskriminacije svakog neturskog identiteta, ugrađenih u ideologiju kemalizma, davala dovoljno materijala za takav odnos. Hrant Dink, poznati novinar i intelektualac, turski Armenac, koji je uspijevao biti dovoljno odmaknut od armenske dijaspore, ali i od turske zvanične politike, apelirao je na dijasporu da se prestane graditi kroz mržnju prema Turcima i da se počne definirati pozitivnim osjećanjima prema Armeniji. Nažalost, taj glas razuma ubile su tamne sile (februar 2007.) otprilike kada su se počela razmjenjivati pisma na liniji Ankara – Jerevan. Pisma koja su vodila abortiranom raprošmanu iz 2009. godine.

Više puta spomenuh armensku dijasporu kao bitnog igrača u tursko-armenskoj nejednačini, no za shvatanje kompleksnosti tih odnosa mora se reći da sličnu ulogu (kvariigre) s turske strane igra Azerbejdžan. Naime, obje vlade, osim međusobnog usaglašavanja, moraju voditi računa o opoziciji u svojim zemljama (normalno) i o dijaspori u slučaju Armenije, a Azerbejdžanu u slučaju Turske (nenormalno). Između 2007. i 2009. godine izgledalo je kao da će se obje vlade izvući iz zagrljaja tih trećih koji utječu na njihove odluke, a ne moraju živjeti s njihovim posljedicama. To je bio period uzaludne nade oličene u spomenutim protokolima.

Podsjećanja radi, Turska je zatvorila granice i prekinula sve odnose s Armenijom u znak podrške Azerbejdžanu tokom Armensko-azerbejdžanskog rata za Nagorno-Karabah. Armenija još okupiranom drži oko 20% teritorije Azerbejdžana, na kojima je izvršila etničko čišćenja oko milion Azera. Azerbejdžan se (sasvim prirodno) plaši raprošmana između Turske i Armenije te ne želi da do njega dođe bez rješenja konflikta u Nagorno‑Karabahu. Prirodni gas nije jedina poluga kojom Azerbejdžan provodi utjecaj na Tursku.

Mathew Bryza, američki diplomata uključen u sve pregovore o Nagorno-Karabahu i šatlujući diplomata u pripremi protokola iz 2009. godine, priča u pero Thomasa de Waala o svom putu u Bakuu 24. aprila 2009. godine, nedugo nakon što je mapa puta protokola postala javna: “U salonu aerodroma u Bakuu naletio sam na Safara Abieva, ministra odbrane (Azerbejdžana), i rekoh: ‘Oh ne, Safar, kuda putuješ?’
“O da, idem u Ankaru.’

‘Oh ne, ubit ćeš stvar?’

‘O da, idem da im kažem da ćemo, ako to urade, napraviti pustoš u njihovoj unutrašnjoj politici.'“

I uradili su to.

S druge strane, armenska dijaspora otvoreno piše i govori da vlada Armenije (legalna i legitimna, na slobodnim izborima izabrana) nema pravo unilateralno pregovarati o pitanjima Nagorno-Karabaha niti o eventualnim pitanjima restitucije žrtava iz 1915. godine. Onda svijet priča o omnipotentnosti izraelskog lobija u SAD-u. Čik da AIPAC (Američko-izraelski komitet za javne poslove – glavna emanacija izraelskog lobija) kaže da Netanyahuova vlada nema pravo unilateralno pregovarati o bilo čemu. Ova opaska služi samo da ilustrira monstruoznost ideje i odnosa prema demokratiji armenske dijaspore.

Da se u Turskoj (vrlo unilateralno) ne poboljšava položaj svih manjina, pa shodno tome i armenske, ova bi priča bila pesimistična. Međutim, od šestosatne debate 3. februara 2001. godine, tokom koje se mogla čuti “riječ na g”, prvi put na televiziji s nacionalnom pokrivenošću do danas, kada je za parlamentarne izbore svaka partija (osim Partije nacionalističke akcije – MHP) kandidirala i predstavnike armenske manjine, desilo se mnogo “prvi put u historiji Republike”. Svake se godine ljestvica pomalo podigne. U vrijeme dok je obavljao premijersku dužnost Recep Tayyip Erdoğan je izjavio saučešće potomcima žrtava događaja iz 1915. godine. Nakon toga je održana i zvanična komemoracija žrtvama u Armenskoj patrijaršiji uz prisustvo ministra za odnose s Evropskom unijom.

Armenska dijaspora namjerno žmiri na ove promjene.

 

PROČITAJTE I...

Nenasilni protest pod imenom “Veliki marš povratka” u suštini je gandhijevska inicijativa koja treba (ponovo) skrenuti pažnju svjetske javnosti na patnju Palestinaca opsjednute Gaze. Serija protesta duž granice s Izraelom planirana je da kulminira 15. maja na 70. godišnjicu “Nakbe” (arapski: katastrofa), kako Palestinci zovu cionističko etničko čišćenje iz 1948. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!