Turkofobija se širi Evropom

Koliko je rezolucija kojom se događaji iz 1915. godine priznaju kao “genocid nad Armenima” besmislena, pokazuje činjenica da ni Vlada Holandije ne može priznati i/ili prihvatiti to što u njoj piše. Sigrid Kaag, vršiteljica dužnosti ministra inostranih poslova Holandije, objasnila je prije glasanja “pravdoljubivim” parlamentarcima da “Vlada Holandije za takvo što mora imati odluku Ujedinjenih nacija ili odluku međunarodnog suda, poput haške presude o srebreničkom genocidu”

“U prošlosti su znanstvenici, uključujući i mene, predložili da se turski i armenski historičari, zajedno s drugima koji proučavaju ovu historiju, trebaju sastati kako bi istražili i raspravljali historiju Turaka i Armenaca. Premijer Erdoğan i dr. Baykal predložili su da se sve arhive otvore zajedničkoj komisiji o armenskom pitanju. To je upravo ono što treba učiniti. Najvažnije, izjavili su da su historičari ti koji trebaju riješiti ovo pitanje. Oni su također pokazali da se Turci nemaju razloga bojati istine.

Možemo se samo nadati da će naučni integritet pobijediti politiku i da će se armenski nacionalisti uključiti u raspravu. Ja se ne nadam da će to učiniti. Nedavno sam davao dva predavanja na Sveučilištu Minnesota, centru tzv. ‘istraživanja genocida nad Armencima’, ondje gdje predaje dr. Taner Akçam. Dr. Akçam je bio pozvan na moje predavanja, ali nije došao. Zapravo, nijedan Armenac nije došao. Umjesto toga, uništena su sva obavještenja o predavanju kako niko drugi ne bi znao da ću govoriti.

To nije naučni pristup. To je politički pristup. Armenski nacionalisti misle da će pobijediti u političkoj borbi ako niko ne zna da postoji naučna opozicija njihovoj ideologiji.”

HOLANDSKI STRAH OD MIGRANATA

Ovo su riječi američkog demografe i historičara Justina McCarthyja izgovorene sad već davnog 24. marta 2005. godine u Parlamentu Republike Turske. Justin McCarthy nije običan historičar. Odlično znanje turskog i osmanskog jezika, u kombinaciji s prvonavedenim zanimanjem (demograf), omogućili su mu da se bavi bijelim mrljama historije – etničkim čišćenjem osmanlijskih muslimana krajem 19. i početkom 20. stoljeća s područja Balkana i Kavkaza. Njegova knjiga Smrt i egzil (Death and Exile: The Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims, 1821–1922, The Darwin Press, INC. Princenton, New Jersey, 1995) daje neophodnu širu sliku za razumijevanje često geografski i historijski dekontekstualiziranih događaja. Fokus na 1915. godinu i Armence tipičan je primjer takve dekontekstualizacije. Drugim, riječima, ako bi se gađali riječju “genocid”, po logici armenskih nacionalista, Turska bi mogla optužiti skoro sve zemlje savremenog Balkana i Kavkaza za genocid.

Međutim, ovaj sam citat odabrao ne zbog McCarthyjeve profesije i/ili knjige, nego zato što tačno opisuje stanje stvari kada je riječ o pitanju “genocid” nad Armencima – odbijanje saradnje, nenaučni pristup, politizaciju i lobiranje armenske dijaspore.

Nedavno priznavanje događaja iz 1915. godine kao “genocida nad Armencima” u Parlamentu Holandije najsvježiji je primjer politizacije tog pitanja.

Holandsko-turski odnosi na najnižem su nivou svih vremena. Odluka vlasti Holandije da se umiješa u prošlogodišnji referendum o amendiranju Ustava Republike Turske ne samo propagandom nego i vrlo skandaloznim akcijama – uskraćivanjem dozvole slijetanja aviona ministra inostranih poslova Republike Turske Mevluta Çavuşoğlua i odmah potom uskraćivanjem pristupa turskom konzulatu i protjerivanjem ministarke za socijalna pitanja i porodicu Fatme Betül Sayan Kaye – bili su povod srozavanju tih odnosa.

Krajem decembra prošle godine premijer Holandije Mark Rutte izjavio je u intervjuu za dnevnik De Telegraaf da nema (više) kontakt s predsjednikom Republike Turske, iako su se sreli na sastanku G20, ali “da bi bilo dobro da se odnosi poprave” zato što je Turska “važna za evropske napore za zaustavljanje dotoka migranata”. Tako uramljeno pitanje popravljanja odnosa govori više o holandsko-evropskoj kognitivnoj disonanci nego o iskrenoj želji za dobrim odnosima zasnovanim na uzajamnom poštovanju. Međutim, čak i ta “pragmatičnost razloga” koju je naveo holandski premijer, koja se graniči s bezobrazlukom (a bezobrazluka s njegove strane nije falilo marta 2017. godine u gorepomenutim događajima), bila bi progledana kroz prste da je napravljen prvi i neophodni korak – izvinjenje turskim vlastima. Makar i hinjeno, kao što je želja za dobrim odnosima u ovom slučaju zapravo otvoreno izražen sebični interes. Uostalom, ogroman dio diplomatije ionako je čista forma.

ARMENCI KAO PIJUNI ZAPADA

Umjesto izvinjenja, Rutteova “želja” za popravljanjem odnosa izražena je 5. februara zvaničnim povlačenjem ambasadora iz Turske i uskraćivanjem dozvole turskom ambasadoru da preuzme dužnost u Holandiji. Tako su se završila tri mjeseca “napora”, odnosno pregovora kojima su holandske diplomate pokušavale uvjeriti svoje turske kolege “da ostave prošlost iza sebe”.

A onda je Parlament Holandije uzeo kopati po prošlosti (koju, ako je svježa i uključuje potrebu za holandskim izvinjenjem, treba ostaviti iza sebe), te je predložena i usvojena rezolucija kojom se događaji 1915. godine priznaju kao “genocid nad Armenima”.

Koliko je rezolucija besmislena, pokazuje činjenica da to što u njoj piše ni Vlada Holandije ne može priznati i/ili prihvatiti. Ne zato što ne želi, jer napakostiti Turskoj (ako je moguće) jeste jedna od ideja vodilja Rutteove vlade, nego po slovu zakona. Naime, kako je gospođa Sigrid Kaag, koja vrši dužnost ministra inostranih poslova Holandije, objasnila “pravdoljubivim” parlamentarcima, “Vlada Holandije mora imati odluku Ujedinjenih nacija ili odluku međunarodnog suda, poput haške presude o srebreničkom genocidu” (Srebrenicu su Holanđani prebrzo ostavili “iza sebe”).

To je bilo prije glasanja, ali nije utjecalo na odluku da se glasa. Poslije glasanja (odluka je usvojena ogromnom većinom) je Kaag rekla da će kabinet, koji drži do (međunarodnih) zakona i normi, nastaviti biti suzdržan u vezi s ovim pitanjem.

Očekivano, Ministarstvo inostranih poslova Turske najoštrijim je riječima osudilo donošenje ove odluke, koju Turska smatra ništavnom. Ako su holandski parlamentarci očekivali nešto više od diplomatske forme izražene izjavama nekoliko turskih ministara, prevarili su se. Turska javnost jedva da je sve to i primijetila.

Dugme (ono psihološko) ima određen rok trajanja. Kad taj rok prođe, dugme je neupotrebljivo. Ucjenjivanje Turske deklaracijama, rezolucijama i odlukama parlamentaraca, koji se igraju ne samo historičara nego i međunarodnih tužilaca i sudija, više ne radi ili bar ne radi onako kako bi to oni koji guraju prst na dugme željeli. Insistiranje na pritiskanju samo će doprinijeti daljnjoj banalizaciji vrlo ozbiljne riječi iz leksikona međunarodnog prava.

Bajata igra Holandije rječit je naslov teksta Markara Esayana, člana Parlamenta Turske iz Istanbula i (koincidentalno) turskog Armenca. U svom tekstu u dnevniku Akşam Esayan ukazuje na sličnosti današnjice s 1915. godinom i činjenicu da ni tada, a ni sada, zapadne zemlje nisu činile (ili ne činile) bilo šta “zbog ljubavi prema Armencima”, upoređujući ciničnu igru tog vremena s Armencima kao pijunima s ciničnom igrom s PKK-om kao pijunom danas. Na kraju podsjeća da se čuveni tursko-armenski intelektualac i novinar Hrant Dink protivio tim rezolucijama nazivajući ih “političkim prosjačenjem”.

Ako ta “milostinja” u obliku turkofobije odgovara armenskoj dijaspori, teško joj se može pomoći, a ono što je sigurno jeste da se to većini turskih Armenaca gadi.

 

PROČITAJTE I...

Marat Kabajev, po nacionalnosti Tatar, poslovni uzlet započeo je u Kazanu, gdje je, pored građevinske kompanije, stvorio Udruženje ruskih muslimanskih poslovnih ljudi. Tu mu je dužnost ponudio tatarski muftija Kamil Samigullin. Prije dvije godine, sjedište Udruženja preseljeno je u Moskvu. Okupljaju poslovne ljude sa svih strana svijeta i žele početi saradnju s Islamskom razvojnom bankom kako bi u Rusiji počeli s poslovima koji počivaju na principima islamskog bankarstva

Odmah nakon donošenja odluke, šef generalštaba Hulusi Akar i šef Obavještajne službe Turske Hakan Fidan otputovali su u Bagdad kako bi koordinirali akciju s iračkim vlastima. Mevlüt Çavuşoğlu, ministar vanjskih poslova Turske, u vezi s operacijom rekao je da će biti uspostavljena kooperacija između Turske, SAD, Bagdada i Erbila. No, sasvim je sigurno da saradnja s Teheranom neće izostati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!