Turkinja Eda ostavila srce u İzmiru… i našla ga u Prijedoru

Porodica Siječić iz prijedorskog naselja Čarakovo zauvijek je rastavljena u ljeto 1992. godine. Otac Vehbija ubijen je, majka Sajma završila je u Njemačkoj, stariji sin Adnan u Travniku, a mlađi Amel u Turskoj. Pet godina nakon rata, svi su se vratili svojoj kući. S Amelom je iz Turske stigla i njegova supruga Eda, koja je svoj život u İzmiru zamijenila povratničkim u Bosanskoj krajini

U ljeto 1992. godine iz pitomog prijedorskog naselja Čarakovo rasula se porodica Siječić. Tog 23. jula, sa stotinama drugih mještana, otac Vehbija i još dvojica sinova djeda Ragiba odvedeni su u nepoznato. Mati Sajma sačuvala je glavu starijeg sina Adnana, skrivajući ga danima. Nekako će se njih dvoje s najmlađim sinom Amelom dokopati slobodne teritorije i Travnika, grada koji će postati utočište desetinama hiljada protjeranih Bošnjaka Bosanske Krajine.

JETIM U İZMIRU

Adnan postaje borac Armije RBiH. Majka Sajma krenut će u prognaničku neizvjesnost sa sinom Amelom. U zagrebačkim skrovištima, među hiljadama Prijedorčana, Kozarčana, Sanjana…, razarala ju je usamljenost, briga za Vehbijom, o čijoj sudbini nije znala ništa, za sinom Adnanom. Još je jači bio nagon da na pravi put izvede najmlađeg sina. Odnekud su se tih dana pojavili ljudi iz Turske nudeći utočište prijedorskim jetimima u dalekom Izmiru. Sve crnje vijesti o hiljadama ubijenih bile su dovoljan znak porodici Siječić da Vehbije, amidža Edina i Vahida te djeda Ragiba više nema među živima. Sajmi je teško pala odluka da sina Amela samog pošalje ka Turskoj, ali drugog izlaza nije bilo. Tako se jedan od stotina jetima Čarakova 1993. godine slomljena srca obreo u turskom gradu İzmiru.

“Plakao sam! Danima sam plakao skrivajući suze od druge djece koja su mi kasnije pričala da su i oni isto tako krišom plakali”, priča za Stav Amel. Imao je tada svega četrnaest godina. Utočište u Turskoj pružio im je rahmetli Nedždet Doganata. Upisao je Amel jezičku gimnaziju, ali mu je dugo trebalo da se navikne na klimu, na beton. Usamljenost je bila najteža. Mati Sajma iz Zagreba otišla je ka Njemačkoj. Radila je teško i svu ušteđevinu slala sinovima, u Travnik i u İzmir. Već 1994. godine Amelu je bilo mnogo lakše. Prilagodio se, navikao na novo okruženje, naučio turski jezik.

Rahmetli otac Vehbija ga je nekada ranije, kao dječaka, upisao u muzičku školu. I u Turskoj mu je s harmonikom dobro išlo. Nakon gimnazije, upisuje studij engleskog jezika na Univerzitetu Dokuz Eylül. Jednog popodneva, na tom je fakultetu sreo Edu Kocatepe. Ljubav svog života. “Bila je to ljubav na prvi pogled. Odmah sam znala da će biti moj i nije mi dugo trebalo da shvatim da moj život bez Amela neće imati nikakvog smisla”, priča za Stav Eda. Narednih nekoliko godina pamtit će do kraja života. “Ne znam šta bi se desilo da nisam upoznao Edu. Konačno više nisam bio sam i to mi je tada bilo najvažnije jer sam već znao da sam izgubio oca i bio svjestan da mi se porodica rasula na sve strane svijeta”, kaže Amel. Edin je dedo Bošnjak, muhadžir iz Sarajeva koji se početkom devetnaestog stoljeća doselio u İzmir. “Možda je i taj bosanski dio krvi u meni i bio razlog da odmah zavolim svog Amela”, šali se Eda.

IZMEĐU BOSNE I TURSKE

U jesen 2000. godine Amelova majka Sajma morala je napustiti Njemačku. Nije joj toliko teško palo, od rata je već prošlo pet godina. Konačno se sastala sa starijim sinom Adnanom, stekla snahu i unuče i pronašla utočište u Sanskom Mostu. Uskoro će porodici Siječić stići i tužna vijest. Posmrtni ostaci oca Vehbije pronađeni su u masovnoj grobnici Hrastova glavica, u selu Podvidača, u blizini Sanskog Mosta. Uskoro su i identificirani. Vehbija je nad jamu Hrastova glavica dovezen iz logora Keraterm. Dovezen i na njoj ubijen zajedno s još 124 logoraša iz Prijedora. Sajma, nakon povratka, Amelu više nije mogla slati novac. Zbog toga je Amel morao napustiti studij. Odlučio je s Edom napustiti Tursku i vratiti se kući.

“Nisam ga htjela pustiti samog. Spremni smo bili na sve i najvažnije nam je bilo da smo skupa”, priča Eda, Turkinja koje se priključila prvoj grupi odvažnih povratnika u Prijedor i Čarakovo. “Prve dvije godine bile su teške, baš smo patili. Bilo je dana kada doslovce nismo imali dovoljno ni za hranu”, govori nam Amel pokazujući rukom ka sobičku u kojem su ovo dvoje mladih ljudi proveli najteže godine svog zajedničkog života. “Najteže su nam padale zime jer, i pored ogrjeva, prostor u kojem smo živjeli bilo je nemoguće zagrijati.” Postalo je malo lakše nakon što je Amel uspio dobiti posao nastavnika u povratničkoj osnovnoj školi u naselju Hambarine. Povratnički dani bili su malo ljepši. Eda je Čarakovo itekako zavoljela. “U İzmiru sam živjela okružena vrućim betonskim zgradama i u vječitoj gužvi, a vidi ovu ljepotu, prirodu i zelenilo”, priča Eda, pokazujući svoju bosansku baštu.

“Na početku mi je najveća podrška bila moja prijateljica Besima. Naučila me je mnogo toga, ali i ja sam nju. Bile smo jedna drugoj moralna podrška tih prvih godina povratka u Čarakovo.” Od ljepote krajolika ipak se ne može preživjeti. Eda i Amel nisu mogli izdržati i 2006. godine odlučili su vratiti se u Tursku. “Završila sam ekonomski fakultet, smjer bankarstva. Kasnije sam upisala i završila još jedan”, priča Eda. Amel je u međuvremenu magistrirao i u İzmiru pronašao posao u počasnom konzulatu Bosne i Hercegovine. “Bio sam nekoliko godina asistent Kemalu Bajsaku, počasnom bh. konzulu u Turskoj, divnom čovjeku i velikom prijatelju naše zemlje.” U Turskoj su Eda i Amel postali roditelji.

“Život u Turskoj nas nije činio sretnima. Bez obzira što smo se mučili, Amel i ja smo patili za Bosnom, zemljom koju sam beskrajno zavoljela. U Turskoj nisam imala sreću da nađem posao koji sam željela, a postala sam i majka”, kazuje Eda, kojoj su nedostajali njena bašta, kućica i cvijeće, priroda i ljudi koji su joj odmah prirasli za srce. Dok su živjeli u Turskoj, televizijska kuća TRT pozvala je zainteresirane da se prijave za učešće u programu “Türk adası” (tursko ostrvo). Eda i Amel odlučili su, bez mnogo razmišljanja, prijaviti se. Među predstavnicima pet zemalja predstavljali su Bosnu i Hercegovinu i osvojili prvo mjesto. Snimanje programa trajalo je 21 dan, bilo je iznimno naporno. Veoma popularnu emisiju pratio je milionski auditorij. Unatoč pobjedi, Eda i Amel još uvijek nisu dobili obećanu nagradu.

KONAČNI POVRATAK

Ubrzo nakon pobjede u televizijskom programu, Eda i Amel odlučuju konačno vratiti se u Bosnu i Hercegovinu. Ovaj put s dvoje djece, Mirzom i Anitom. Nadaju se, ovaj put zauvijek. “Ta nam odluka nije teško pala. Entuzijazma nam i dalje nije nedostajalo, a oboje smo po prirodi takvi, spremni na sve i zaljubljenici u Bosnu”, kaže Eda. U Čarakovo su se vratili krajem decembra 2015. godine. Porodičnu su kuću, skupa s majkom Sajmom i bratom Adnanom, u međuvremenu dobrim dijelom obnovili, tako da je novi, drugi početak života u Čarakovu postao puno lakši.

Na dan upisa u školu kćerke Anite, razgovarajući s direktorom škole, Amel je slučajno saznao da u školi nedostaje nastavnik engleskog jezika, kao zamjena, na određeno vrijeme. Radio je kratko i ponovo je nezaposlen. Porodica Siječić, ipak, živi sretno. Eda ponovo sadi svoju baštu i ispija poslijepodnevne kahve s prijateljicom Besimom. Mirza i Anita sretna su djeca. Na povratak u Tursku ne pomišljaju. U kući se pričaju dva jezika, bosanski i turski.

“Zadovoljna sam, mada bih voljela imati posao. Dijelim sudbinu ostalih obrazovanih, nezaposlenih u Bosni, tako da mi to toliko teško i ne pada. Nisam jedina nezaposlena osoba s dvije fakultetske diplome u ovoj zemlji. Bit će…” Amel, za razliku od većine mladih ljudi, ne želi više nikada napustiti Bosnu. Smeta mu što ne vidi požrtvovanost i hrabrost. “Ima u Bosni toliko potencijala, a neki ljudi i ne znaju koliko smo sretni što živimo u malom ovozemaljskom dženetu, kako naš prijatelji Turci kažu kada nam dođu u posjetu u Čarakovo.”

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!