Turci ne zaslužuju ovako lošu opoziciju

Kao što se lista zastupničkih kandidata analizira po tome ko nije na njoj, tako se i predizborni manifest CHP-a može analizirati po onome čega u njemu nema. Prije svega, nema ničega o borbi protiv terorističkih organizacija FETÖ i PKK. No, kao i obično, pun je obećanja o El Doradu. Kako će se ona ostvariti, nije precizirano, ali po retorici, koja je zajednička kompletnoj opoziciji, svi veliki državni projekti bit će zaustavljeni i/ili uništeni u korijenu

Možda najveće iznenađenje vanrednih parlamentarnih izbora u Turskoj bit će samodestrukcija najveće opozicione partije – Republikanske narodne partije (CHP). CHP-ova lista kandidata za zastupnike izazvala je šokove i iznenađenja svih koji prate tursku politiku, a najviše među samim članstvom i glasačima. Ako do sada nije bilo jasno da je predsjednička kandidatura Muharrema İncea samo manevar lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua, da ga se kurtališe kao rivala, poslije objavljivanja liste poslaničkih kandidata ne može biti nikakve dvojbe. Na listi partije nisu se našle İnceove pristaše, među kojima je mnogo prominentnih CHP poslanika. S druge strane, našla su se imena koje CHP baza nikako ne može svariti, poput Abdüllatifa Şenera, osnivača Partije pravde i razvoja (AKP), koji se s AK partijom rastao 2008. godine.

Osim što čišćenje CHP-a od “lijevog krila” i neokemalista govori puno o unutarpartijskim obračunima, govori mnogo i o međupartijskom političkom inženjeringu. Neizbježno tumačenje ovog odricanja od te dvije struje jeste da to ide u korist pro-PKK Demokratskoj partiji naroda (HDP) i Dobroj partiji (İP), jer će se CHP glasači “ljevičari” okrenuti HDP-u, a neokemalisti Akşenerovoj i njenoj İP.

ŠTO GORE, TO BOLJE

Kao što se lista zastupničkih kandidata analizira po tome ko nije na njoj, tako se i predizborni manifest CHP-a može analizirati po onome čega u njemu nema. Prije svega, nema ničega o borbi protiv terorističkih organizacija FETÖ i PKK. No, kao i obično, pun je obećanja o Eldoradu. Kako će se ona ostvariti, nije precizirano, ali po retorici, koja je zajednička kompletnoj opoziciji, svi veliki državni projekti bit će zaustavljeni i/ili uništeni u korijenu.

Bolje biti zadužen nego bez dugova. To bi ukratko bio ekonomski program predsjedničkog kandidata Temela Karamollaoğlua, lidera Saadet partije. “Predsjednik Erdoğan često govori da je, kad su došli na vlast, država dugovala 23 milijarde dolara Međunarodnom monetarnom fondu, koji je sada isplaćen. Današnja ekonomska kriza je situacija u kojoj Turska ne pozajmljuje od MMF-a, ali budite sigurni da bi zaduživanjem od MMF-a bila u boljem položaju”, reče Karamollaoğlu i ostade živ.

Međutim, ova “duboka mudrost”, za koju sam siguran da će ući u anale nove svjetske ekonomske misli, nije (samo) blebetanje kandidata koji s ekonomijom ima veze koliko i prosječni tekstilni inženjer. To je, s jedne strane, besprizorno nuđenje (“međunarodnoj zajednici”), a s druge, uvredljivo potcjenjivanje birača. Čovjek ne mora biti stručnjak za ekonomiju da bi znao da dugovi MMF-a dolaze uz pregršt uvjeta, poput rezanja troškova za vitalne sektore za napredak društva – javnog sektora generalno, a zdravstva, obrazovanja i socijalnih izdvajanja posebno. Čovjek ne mora biti stručnjak za Tursku da bi znao da su upravo to sektori u kojima je napredak, onaj koji populacija najdirektnije osjeti, nesporan u posljednjih 15 godina.

Karamollaoğlu bi uništio projekt mosta preko Dardanela, kanala Istanbul i brzih pruga, a sve infrastrukturne projekte ostvarene u posljednjih 15 godina smatra “bačenim parama”. Zadužio bi se kod MMF-a koliko odmah. Mora da se rahmetli Necmettin Erbakan okreće u grobu.

Na mitingu predsjednice Dobre partije Meral Akşener u Kayseriju u subotu se pojavilo oko 2.500 ljudi. Njen nastup odložen je za čitav sat ne bi li Dobra partija nekako nabavila još publike. No, ipak to nije rok-koncert za koji se ulaznica plaća, pa kad ih se (ulaznica) malo proda pred sam početak, organizatori otvore vrata da bi se koncertni prostor napunio i zvijezda ostala u iluziji vlastite popularnosti. Jedan sat nije promijenio ništa i preambiciozno izabran Trg Republike (Cumhuriyet Meydanı), kapaciteta za oko 150 hiljada ljudi, ostao je patetično praznjikav. U milionskom (milion i 62 hiljade po cenzusu iz 2014. godine) Kayseriju skupiti 0,23 % populacije i nije baš znak velike popularnosti (više se publike skupi na svakom lokalnom takmičenju pehlivana, hrvanja kamila i/ili bikova).

No, to sigurno neće utjecati na stranu štampu da je prestane predstavljati kao vučicu “opasnu” po Erdoğana. Koliko ona desperatno želi ući u vidokrug predsjednika, pokazuje na mitinzima naglašavajući kako se Erdoğan jedino njoj ne obraća na mitinzima onim tipičnim: “Eeeeej (pa ime političara s kojim polemizira na daljinu!)”. Međutim, one s dužim pamćenjem to može podsjetiti na Erdoğanovu reakciju na ponude Akşenerove tada šefice Tansu Çiller (tada liderke Partije pravog puta) da debatira s njim na TV-u uoči izbora 2002. godine. Lakonski je rekao: “Nema potrebe.”

Ljuta što je državna televizija (TRT) posvetila 38 sekundi mitingu na kojem se skupilo dvije i po hiljade ljudi na sljedećem, u Samsunu, gdje je prisustvovalo skoro deset puta više, Akşenerova je obećala da će prodati TRT, a novac će podijeliti narodu. Nastranu jeftini populizam i autoritarna crta koja izbija iz “ja ću prodati”, ono što još otkriva taj stav jeste odnos prema državi kao “Alajbegovoj slami”, koju Akşenerova dijeli sa svojim (opozicionim) kolegama i koji zapravo nije ništa novo.

PRIJATNA VEČER I NEPRIJATNE ČINJENICE

Kad smo već kod TRT-a, bilo je nadasve zabavno gledati direktan prijenos mitinga CHP kandidata Muharrema İncea u Afyonkarahisaru na TRT-u, na kojem je tvrdio da ga TRT ignorira i ne prenosi taj miting. No, može se reći da je samougruhavanje İnceov “stil”. Skoro se svakodnevno njegove bombastične izjave razbijaju o činjenice, ali to nimalo ne utječe na to da prestane da bude kreativan sa stvarnošću i/ili manje ekonomičan s istinom. Spisak “gafova” i njihovo objašnjenje bio bi predugačak za jedan tekst. No, na svakom koraku nastavnik koji se razumije u kvantnu fiziku i izotope ugruha se u sudaru s realnošću.

“Razgovarao sam s Amerikancima, oni su mi rekli da niti oni hoće da isporuče Fethullaha Gülena, niti je naša Vlada zaista tražila njegovu ekstradiciju”, reče İnce prije dvije nedjelje uključivši se telefonski u direktan program CNN-Türk televizije.

“S kojim Amerikancima ste razgovarali?” uslijedilo je logično pitanje novinarke Hande Fırat.

“Svima želim prijatno večer”, odgovori Muharrem i prekide vezu.

Sljedećih dana Vlada Republike Turske objavila je zvanična dokumenta koja opovrgavaju İncea – zvanična ekstradicija odavno je zahtjevana. Nije ni trepnuo.

Nedjelju kasnije, u specijalnoj emisiji opet na CNN-Türk, İnce je dobio više od tri sata da predstavi svoju “viziju” (ili nepostojanje iste). Da predsjednički izbori nisu ozbiljna stvar, a trenutak u kome se dešavaju prijelomni, to bi bio izvrstan zabavni program. Odsustvo svake želje pred njim postrojenih novinara (četiri komada) da se umiješaju u očigledne nedosljednosti, kontradiktornosti i netačnosti onoga što je iznosio ostavilo je utisak da bi bio mnogo uvjerljiviji kada bi se dogovorio sam sa sobom.

Društvene mreže pune su klipova iz te emisije – nepresušnog izvora İnceove kontradiktornosti – tipa “1 minut prije i 1 minut poslije” uskakanja u vlastita usta.

Naprimjer, s jedne strane, po İnceu, “najveći problem” turske privrede jeste nedostatak brendova, s druge, koliko odmah bi uništio program dizajna i proizvodnje domaćeg automobila, s treće strane, bio je u njemačkoj u fabrici automobila, koja ga je impresionirala. I tako tri sata nečega što se ovdje naziva (da, pejorativno) kahve muhabbet – kafanske priče, iz koje je jasno ne samo da ne postoji nikakva vizija nego i bazično nepoznavanje postignutog (uz generalni potcjenjivački odnos) i želju da se svaki progres zaustavi.

Za razliku od Akşenerove i Karamollaoğlua, koji shvataju da bi to bilo preambiciozno i previše udaljeno od njihovih karaktera i/ili izgleda, İnce desperatno želi da se predstavi kao “čovjek naroda”. Time od sebe pravi grotesknu karikaturu.

Početak kampanje za vanredne izbore, zakazane za 24. juni, poklapa se s dvjema godišnjicama. Jedna je prvi vojni puč 1960. godine, kojim je oborena prva demokratski izabrana Vlada Adnana Menderesa. Period Menderesove Vlade (1950–1960) uporediv je po napretku s periodom vlasti AKP-a (naravno, u ondašnjim okolnostima).

Druga je petogodišnjica nasilnih Gezi demonstracija – pokušaja obaranja legalne i legitimne Vlade Turske. Ono što bode oči jeste koliko se ciljevi i obećanja opozicije poklapaju sa zahtjevima nasilnih demonstracija 2013. godine – zaustavljanje svih projekata koji su lokomotiva napretka Turske.

Ako ima istine u onoj da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, onda, bar kad je o turskom narodu riječ, to nikako ne važi za opoziciju. Niko ne zaslužuje ovakvu opoziciju.

PROČITAJTE I...

U BiH je iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!