Turbe u Konjević-Polju: Četnik htio nogom razvaliti vrata, pukla mu cjevanica

U ovim je krajevima od davnina bilo poznato da se ništa ne smije ukrasti. Ako nešto nestane, to se do sljedećeg jutra pojavi ispred turbeta. Tako su mještani godinama ostavljali stvari na njivi. Nikad niko nije smio ništa uzeti. Možda to objašnjava zašto je samo jedan red crepova skinut s krova turbeta i zašto je bio složen na ulazu u turbe

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kao usamljeni stražar, u hladu lipa i hrasta, okruženo stotinama sivih kamenih nišana, na uzvišenju iznad Konjević-Polja, odakle se pruža pogled na široko polje, na plodne oranice od kojih su samo rijetke danas zasijane, stoji turbe Hamza-babe Orlovića. Miris lipe širi se mezarjem, a debela hladovina pod lipama zove u svoje okrilje. Nije baš uobičajeno da se za mezarje kaže da je lijepo, da čovjek i tu može uživati, ali ovo zaista jeste lijepo. Nemoguće je da ne probudi znatiželju činjenica da ima mezarova starih i po 300, 400, pa i 500 godina. Ovi mezarovi, a posebno ona dva u turbetu, pričaju mnogo o prošlosti, a ponešto i o sadašnjosti ovog istočnobosanskog mjesta.

Zaselak u kojem se nalazi tekija prije se zvao Orlovići, po prezimenu stanovnika tog sela, a kasnije je prozvano i Tekija. Prije rata, ovog posljednjeg, u Tekiji, iliti Orlovićima, bile su 22 kuće. Danas samo jedna porodica živi u tom zaseoku. Prolazeći pored jedine naseljene kuće, upitasmo domaćina da nam ispriča predaje o turbetu Hamza-babe i tekiji, ali on, sav u čudu, reče nam da je, eto, proživio cijeli život tu, a da ne zna ništa o turbetu, a ni o tekiji.

Turbe Hamza-babe vjerovatno je jedini objekt u cijeloj istočnoj Bosni koji Srbi nisu srušili, zapalili, minirali, a koji barem po nečemu podsjeća na Bošnjake, odnosno muslimane… Mada, nije da nisu pokušali. Husejn Orlović, koji održava mezarje kod turbeta i tekiju, ispričao nam je da su poslije rata Srbi prepričavali pokušaj paljenja turbeta.

OBNOVLJENA TEKIJA

“Četnik je, s namjerom da razvali drvena vrata na turbetu, udario nogom u njih i, umjesto da vrata puknu i otvore se, pukla je njegova cjevanica. Drugom se, opet, ruka oduzela. Pokušali su zapaliti vrata, ali drvena vrata nisu htjela gorjeti. Samo se vidi da su malo crnila od dima i malo je ćilim unutra nagorio. Kada sam se vratio ovdje 2000. godine, vidio sam da fali samo red crepova. Neko je bio skinuo jedan red, ali smo taj crijep našli uredno složen ispred turbeta. Tekija je skroz srušena, ali smo je obnovili i svakih petnaest dana imamo zikr. Dolazi jedan efendija iz Kladnja. Uništen je samo jedan nišan u mezarju kod turbeta. To je mezar čovjeka koji je bio u mješovitom braku. Na nišanu je pisalo: ‘Alija Mehmedović, nišane podižu supruga Desa i sin Nebojša.’ Njega su razlupali macolom”, priča nam Husejn.

U ovim krajevima od davnina je bilo poznato da se ništa ne smije ukrasti. Ako nešto nestane, to se do sljedećeg jutra pojavi ispred turbeta. Tako su mještani godinama ostavljali alat i druge stvari na njivi. Nikad niko nije smio ništa uzeti. Možda to objašnjava zašto je samo jedan red crepova skinut s krova turbeta i zašto je bio složen na ulazu u turbe.

“Ja i sada ostavim kosilicu na njivi. Mada nije više kao što je bilo prije. Poslije rata je i turbe obijeno, obili kutiju za novac, u tekiji razbijen prozor”, priča Husejn.

U turbetu su pokopani Hamza-baba i njegov sin Mustafa. Postoji nekoliko verzija priče, pa čak i nekoliko Hamzi koji se vežu za ovo turbe.

“Nakon što je sultan Mehmed Fatih osvojio Bosnu”, kaže jedna od predaja, “Ugari provališe i zauzeše Jajce. Uradiše to za vrijeme džume, dok je vojska bila na namazu. Da bi učvrstio granicu, sultan ponovo s vojskom dođe u Bosnu. I dok je on bio u Jajcu, Ugari napadoše Zvornik te se on zaputi ka Zvorniku. Prolazeći kroz Konjević-Polje, sultan ugleda starca kako ore, pa naredi da ga izvedu pred njega.

– Zašto oreš bijele brade? Zašto si okasnio? Zašto nisi uranio? – upitao je sultan.

– Uranio sam, ali mi Bog ne dade!

Tim je riječima sultan prekorio Hamza-babu zašto se nije ranije oženio pa bi mu sin orao. Hamzin odgovor značio je da se na vrijeme oženio, stekao i sina, ali da je sin podignut u vojsku, u Zvornik.

HAMZA-BABA S VILAMA

Sultan upita ima li gdje musafir prenoćiti. Hamza-baba, sav sretan, pokaza prema kućama na uzbrdici. Kad se sultan s pratnjom na hitrim konjima primakao selu, tu mu u susret iziđe Hamza‑baba i pozva ga u kuću. Sultan se nije dao zbuniti time što je starac u međuvremenu uspio ispregnuti volove i pješke stići prije.

Kad su završili s klanjanjem akšama, zapitao je:

– Znaš li gusku očerupati?

Pomislilo bi se da sultan iskušava domaćina hoće li mu za večeru ponuditi pečenu gusku, a Hamza-baba odgovori:

– Ako bih je imao, znao bih je i u torbu metnuti.

Guska predstavlja hranu i odmorište koje se nudi musafirima (putnicima). Hamza-baba reče da bi rado hizmetio (služio) putnicima kada bi imao sredstva, odnosno kakav vakuf na raspolaganju.

Ujutro, odlazeći, sultan podiže dlanove, izreče zahvalnost Gospodaru na ovoj zemlji Bosni i ovakvim ljudima i uputi dovu da ljudi u njoj primaju dobronamjernike kao što su njega ugostili. To je jedna od triju čuvenih dova za koje se pouzdano zna da ih je sultan Fatih izgovorio u Bosni o Bosni.

Nakon što ujutro isprati musafira s vojskom, stari šejh pod jastukom nađe svitak papira. Ne htjede ga razmotati. Sultanovo je. Koliko ga je god nosio konj pod njim, pohita za vojskom. Kad je sustigao začelje, kaza da treba do sultana.

– Sultan je zaboravio… – reče i pokaza svitak papira.

– Sultan je očekivao da ćeš nas sustići – dočeka ga zaduženi starješina. – Poselamio te i naredio da ti reknem da to odmotaš, prebereš i rastabiriš.

Bio je to berat o uvakufljenju državnog posjeda naširoko uokolo Konjevića. Da se to ne smije otuđiti, niti će se na to plaćati porezi i ostali nameti, a da su, zauzvrat, od prihoda s imanja, Hamza-baba i njegovo potomstvo dužni ugošćivati namjernike bez naknade u musafirhani koja se ima podignuti.

Kad Zvornik bi odbranjen, sultan se duboko ražalostio kad se razaznalo da je u borbama, kao gazija, poginuo i stari šejh Hamza iz Konjevića.

Sultanova volja odmah je ispoštovana te je u Konjević-Polju podignuta prostrana musafirhana na boj (s ozidanom magazom i spratom iznad). Poslije je sultan Fatih, s još dva berata, potvrdio prinadležnosti i obaveze koje je prenio na Hamza-babu i njegovo potomstvo. Musafirhana, koja je bila jedina preostala musafirhana u bivšoj Jugoslaviji, u funkciji je bila sve do rata. U ratu su je Srbi srušili.

Poslije 200 godina, putujući iz Nove Kasabe prema Zvorniku, čuveni Evlija Čelebija boravio je u musafirhani u Konjević-Polju i tu vidio sultanske berate. Ovaj putopisac navodi da je to naseobina muslimana sa (čak) stotinjak kuća i da je selo zasnovao glasoviti Hamza-baba te navodi da je bio musahib i šejh sultana Fatiha.

Stotinu pedeset godina prije znamenitog putopisca Konjević-Polje pohodio je praunuk sultana Fatiha sultan Sulejman Zakonodavac. I on je lično potpisao tri berata kojima je potvrdio prava vakufa uz musafirhanu u selu Konjević. Šejh s kojim se sreo također se zvao Hamza-baba, a njegov sin Mustafa otišao je s Kanunijevom vojskom na Mohač. U tom velikom boju istakao se kao gazija, ali i po tome što je u sepete na konju skupljao kruh koji je sita vojska odbacivala, pa je dobro došao kad su se borbe otegnule i spalo se dotle da askeri ostanu bez hrane. Dok je Mustafa bio u boju, Hamza-baba je na guvnu mlatio pšenicu vilama. Koliko je bio zanesen tim poslom, narod je u selu počeo govoriti da je Hamza-baba pobudalio.

Kad se sin Mustafa vratio s Mohača, rekao je ocu:

– Da ne bi tebe, da ti nisi mahao vilama i razgonio dušmane, ja bih ti nastradao!

Na te riječi Hamza-dede, izmiren sa sudbinom, kaza:

– Sine, ti nas prokaza!

Obojica namah umriješe.”

Kako bilježi Muhamed Hadžijahić, 1519. godine u selu Orlovići, u nahiji Kušlat, kadiluk Srebrenica, Hamza-baba sagradio je tekiju. Za njene potrebe uvakufio je i okolno zemljište. Ovaj vakuf (zemljište) Hamza-baba dobio je nakon susreta s jednim od turskih sultana.

Hamza-baba je utemeljitelj hamzevijskog tarikata, koji je kasnije proglašen heretičkim, zabranjen je, a njegov potomak, također Hamza, u Istanbulu pogubljen. Nikada nije utvrđeno da li su zaista hamzevije imali elemente heretičkog učenja ili su zabranjeni zbog svog političkog djelovanja protiv vlasti. No, koliki je bio utjecaj hemzevijskog reda, pokazuje podatak da je sultan naredio smaknuće Hamze Orlovića u vrijeme kada je glavnina janjičarskih jedinica bila zaokupljena vojnim pohodom.

Također, ne može se tvrditi, kao što to stoji u predajama, da je Mustafa, koji je pokopan u turbetu, bio sin Hamza-babe. U popisu iz Zvorničkog sandžaka iz 1548. godine vidi se da je Mustafa bio Hamzin unuk. Postoji mogućnost da je bio u bici na Mohaču, jer živio je u to vrijeme, a sablja na njegovom nišanu simbolizira da je bio vojnik iako je obavljao i službu u tekiji.

 

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!