Turbe “Sedam braće”: Sedam dova za jednu želju

I tako petsto godina smjenjuju se ljudi i njihove želje, tražeći da ih duše pravednika približe milosti Božijoj, barem za pedalj, za mrvu ovozemaljsku

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

Šta je želja uklesano u ovaj kamen? Kroz stoljeća nad njim sašaptavalo se u najdubljoj osami. Bivao je čovjek sam sa sobom, i s Bogom, ka kojem su njegovom glasu tajanstvena vrata otvarale duše pravednika čiji duh počiva tu, u blaženoj polutami. Koliko je samo pustih nada ugravirano u ovo gvožđe, ukroćeno u zgnječene kockice providne baklave? One su dove čvorile u želje i rasprostirale ih nad mezar u kojem leži onaj čiju nevinost aršin pravde ovozemaljske ne izmjeri nikad. I pored njega još šestero braće, po usudu. Kad bi se dao kojim slučajem kamen iscijediti, pa kad bi svaku iscijeđenu želju ispisali na kakvu cedulju, moglo bi se njima prekriti cijelo Sarajevo. I povrh toga, mogla bi se knjiga načiniti: Povijest želja čovjekovih. Bila bi to najčitanija knjiga jer su sve želje, svih ljudi, na svim meridijanima, jednake.

Uvijek je bilo tako da se halaljene pare raspodijele na sedam jednakih dijelova. Onda se krene iz početka, odande gdje su vrata, pa niz vrijeme. I nikad se ne vraćaj istim putem. Kod svakog prozora odjek propadajućih kovanica kao škljocanje ključa što otključava vrata za neku tajanstvenu divanhanu, bližu Bogu barem za korak od ovog grada i njegovih sokaka. Čovjek se primiče sasvim uza zid, a usnama samo što ne dodiruje u mrežu ukroćeno željezo, kao da se boji da će šapat njegov i dovu njegovu raznijeti vjetar niz Begluk, na Austrijski trg, Miljackom. Napetost u tijelu i sveprožimajući trnci otvorili su mu uši da mu se čini da bi guštera zelembaća mogao čuti kako gamiže po zidu koji odvaja sokak od kasarne i mjesta iz kojeg je ovaj grad iscijedio ime. Kažu: “Ako si došao da razriješiš neku veliku dilemu, dobro osluškuj glasove jer u prvom kojeg čuješ odgovor je na tvoje pitanje.”

Kazivalo se da je ovdje obnoć dolijetala svjetlost. Mnogi su se kleli da su je vidjeli kako pada s neba. Opisivali su je kao munju, blagu i bezglasnu. Ili kao užarenu loptu što proleti nebom i rasprsne se baš nad ovim mezarovima. Ili kao kaplju zalutalu iz svemirske kiše, koja bi se povećavala sve dok se potpuno ne prikuči zemlji i rašije se u jorgan pa prekrije sedam grobova i potmulo se utuli kao dogorijevajuća svijeća. Oni lahkovjerni, poneseni pričom sa sijela, ostajali bi budni pa se krišom prikradali uz Jedileri džamiju. Po cijelu bogovjetnu noć znali bi čučati na straži, a poslije šutjeti kao zaliveni. Mislili su, jadni, da nešto u njima nije u redu kad nisu sposobni svjetlost vidjeti što slijeće obnoć na kabure nevinih. I sve tako dok, kazuje historija, beogradskog vezira Sulejman-pašu Skopljaka, koji je teškom mukom ugušio Prvi srpski ustanak, 1815. godine nije prebacilo ovamo, kući, u Bosnu. Kad je narod doznao da je riječ o naše gore listu, čiji su pradjedovi nekada vladali Veselom Stražom pored Uskoplja, puče čaršijom priča da je i on za svojih besanih noći, s kojima se svaki isluženi vojnik hrve, vidio svjetlost. Zašto bi inače, tvrdili su oni najvatreniji, dao da se gradi novo, ovakvo turbe, pred kojim stojiš. Otad svjetlost ne dolazi, ili barem ne dopušta da bude viđena ljudskom oku.

Sedmi, šesti, peti i četvrti brat

A kovanice propadaju uz zveket. Prate ih skrušene Fatihe te dove za ispunjavanje želja što ih dlanovima okrenutim ka licu, kao kakvim ogledalom, želimo odzrcaliti k nebu kao svu svjetlost skupljenu u nama. Ne može čovjek nikako otjerati misli što mu odnekud iz dubine bića, poput kakvog silnog povodnja, naplavljuju svijest slikama spaljenog Sarajeva. Još se crne razvaljena hamamska kubeta, vatrom rastočene magaze i dućani, čađavi hanovi zazinuli kao krezubi starci i umukle spepeljene avlije. Odzvanja hropot ugljenisanih greda dok se obrušavaju posljednji krovovi na čaršiji. Nad gradom još jezdi potmuo jecaj onih čije su bližnje odveli u roblje, a od Hotonja jašu njih četverica. I djeca već znaju ko su i zašto dolaze u ovaj grad iz kojeg je princ Savojski vatrom sve istjerao. To su begovi od Dervente, od Bosanskog Šamca, od Orašja, od Bosanskog Broda, sašaptavaju se kone preko sokaka jer nema avlija među njima, sve je proždrla vatra. Onda se hvataju ibrika i polijevaju vodu za njima, neka ih sreća prati tamo kud su pošli. A godina je 1697. i novopostavljeni valija bosanski Mustafa Daltaban pozvao ih je da dođu u Sarajevo, malo da popričaju.

Znale su tada i ptice po granama da se onaj koga vezir pozove neće, jadan, glave na ramenu nanosati. Dok su ih gledali kako prelaze preko Latinske ćuprije, odmahivale su Sarajlije glavom kao iza leđa bolesnog za kojeg lijeka na vascijelom svijetu nema. I pljuckali su tri puta u zemlju, da njih kojim slučajem slična sudbina ne zadesi. Bijesno su pljuvačku gnjetli nogom pocupkujući od huje, jer znali su odmah da im ni silni svjedoci koje spaljenom Bosnom od Posavine za sobom vuku ni od kakve koristi neće biti. Neko je glavom morao platiti, a najlakše je bilo prst uprijeti u njih: oni su, ti posavski bezi, pomodrjeli od nesna i strepnje, bili zaduženi pratiti manevre austrijske vojske s one strane granice.

Džaba su svjedoci podbačali priču da je Eugen pripremao vojsku duboko u Austriji, a Savu je pregazio na najneočekivanijem mjestu, i to noću, i to iznenada. Najvjerovatnije da su smaknuti već idućeg dana, tu, tridesetak metara od mjesta svoga budućeg vječnog prebivališta. Nije se imalo kad natezati s njima i voziti ih u hodidjedsku tvrđavu čije su zidine upile posljednje hropce mnogih, i nedužnih i krivih. Sijaset‑mejdan bio je odmah ispod vezirovih pendžera, a trebalo je da i narod vidi kako prolaze izdajnici, pa su telali cijelog dana pozivali po čaršiji i lupali u doboše. Da je kojim slučajem bilo drugačije, zasigurno im se nikad za grobove ne bi saznalo. Ili da imam ove džamije i šejh halvetijske tekije nisu vjerovali u njihovu nevinost ili da nisu našli u sebi dovoljno hrabrosti pa da to dokažu i vlastima kada su se ohladile glave od požara što ga zametnu princ Savojski. Oni isposlovaše da se proglase šehidima i sahrane ovdje, među pravednike, sva četverica.

Treći i drugi brat

Peta kovanica ubačena kroz uski gvozdeni otvor zvekti snažnije od četiri prethodne barem za dva vijeka. Taman toliko treba da se još dublje potone u prošlost i dodirnu dvije duše što jezde nad dvama sljedećim mezarovima. Cijeli bogovjetni dan gazili su po prašnjavom carigradskom drumu, i gladni, i žedni, i goli, i bosi. Kolika je samo gruda sreće narasla u njima kada je ispod njih najednom pukla kasaba. Lutajući od Anadolije, preko Rumelije i Trakije, zanoćivši u stotinama čaršija i šehera, znali su putujući derviši da i u ovom gradiću mora biti barem jedan dobar čovjek koji će im dati koru kruha, gutljaj vode i konak, bilo kakav, pa tamam u jaslama. Ali nisu mogli znati da ovdje još nisu čuli za derviše beskućnike, koji ne žive u tekijama već idu svijetom, od grada do grada, od sela do sela, i pronose ljepotu Božije riječi i savršenost zikra.

Beskrajno mora da je bilo njihovo iznenađenje kada su ih umjesto bujruma dočekali korbač, uzengije i bajbuk. Lopovi, da bi lopovi, siktali su brkati sejmeni na nerazumljivom jeziku. I tukli, svega mi, goveđim kožama usukanim u strašne bičeve. A kad su došli do sudnice, tu, odmah preko puta, iako iskrižani modricama sa svih strana, ponadali su se u svojoj dobroti da je njihovim mukama kraj i da će nesporazum konačno biti razriješen, pred njima je stajao kadija, neko koga, evo, mogu razumjeti. Ali ni to nije pomoglo. Zalud su se zaklinjali u Svevišnjeg da su obični sejahini i da nikako nisu mogli opljačkati blagajnu u Sarajevu, jer su cijeli dan proveli u putu. Kadiji se zbog nečeg silno žurilo i odmah je pokazao na Sijaset‑mejdan. Priča se da im se tijela nisu ni ohladila, a dojahao je s istoka tatarin izdirući se iz sveg grla još dok je jahao pored mlinica. Vikao je da su u Pljevljima uhvaćeni lopovi koji su opljačkali blagajnu i da su kod njih nađene kese s novcem. Šejhu obližnje halvetijske tekije nije bilo teško uvjeriti posramljenog kadiju da ih sahrani uz derviša, kao što će dvjesta godina poslije jednom od njegovih nasljednika biti teško da istu stvar isposluje za na pravdi Božijoj potvorene posavske begove.

Prvi brat

I dok sedmi prozor proždire kovanice i odgovara njihovim odjekom, nesvjesno čovjek okreće glavu i gleda niz Austrijski trg i At‑mejdan, sve do Latinske ćuprije. Bože, kakva je to ljepota počivala ovdje gdje se Bistrički potok sastajao s Miljackom? Bistrica i Mila rijeka što graciozno mili poljem! Zar imena njihova ne nude odgovor na ovo pitanje? Pa opet, teško je shvatiti privlačnost toliku da zarobi vojnika koji se nakon opasnih pohoda živ vraća kući. Šta to može biti ljepše od rodnog kraja? U zemlji tuđoj, u tuđem jeziku.

Priča, koju već podupiru stoljeća, kazuje da je bio šejh. Kažu da je sam zamolio sultana Mehmeda Fatiha, koji pokori cijelu Bosnu a kralju njenom odrubi glavu, da mu pokloni ovaj komad zemlje. Ovdje, gdje se sastaju dvije vode, on bi da ostane zauvijek. Sultan mu rado ispuni želju jer je trebalo bosanskog čovjeka prevesti na islam, a ko je to bolje radio od derviša. I zasiječe sultan njive uz lijevu obalu Bistrice, od njenog ušća pa sve do uzvišenja na kojem će kasnije nići saraji, ime ovog grada i šejhov mezar. Širina im nije bila Bog zna čemu pa ih narod prozva Duge njive.

Kad onaj čudni vojnik načini u njihovom vrhu kuću u kojoj poče obavljati zikr, narod ih prozva Šejhove njive, a njega, po njegovim njivama, šejh Dugonja. Na kraju, kad se nepovjerljivi okolni žitelji približiše šejhu i otkriše svu njegovu lucidnost, njive njegove prozvaše Šejhove dugonje. Kakav lijep naziv! U cijelom Sarajevu teško da će se naći ljepši. Govori nam ovaj naziv sasvim jasno i otvoreno o ljubavi koju su mještani osjećali prema njihovom šejhu. Zato je i sahranjen ovdje, na samom vrhu njegovih njiva, ondje gdje je i sam želio. Neki kažu da je bio ubijen na pravdi Boga, ali to ne mora biti razlog da se pored njegovog mezara nije moglo proći a da se ne prouči Fatiha. Ljubav, koja i danas zrači iz naziva Šejhove dugonje, bila je dovoljna da njegov mezar postane svetište i utočište za one koji bi zatražiti da se i njihova želja konačno ispuni.

Nakon što i sedma dova odjekne u dubini zidova koji čuvaju svete mezarove, a dlanovi nasuho umiju lice, ne valja se okretati nazad i nikako se ne vraćati istim putem jer će sve biti zalud. Krene se pored zida koji odvaja džamiju Jedileri od sokaka i zavije iza ugla. Tu je česma. “Mir i spas Božiji”, pozdravlja nas kroz raspojasana bosanska stoljeća njen graditelj Sulejman Čokadžih. Kazuje natpis da ju je sagradio 1539. godine, a čovjek, dok postavlja dlanove skupljene u šaku i usnama miluje vodu, pita se koliko li ih je do sada ovdje pilo. Svako ko je tražio ispunjenje želja ili učio Fatihu sedmerici nevinih morao je poslije ovdje vodu piti. Ne pitaj zašto, takav je adet. Tako samog sebe ispraća onaj što je dušu olakšao molitvom nad sedam blaženih grobova. Evo ga, izlazi na ulicu Bistrik i uranja u vrevu žrvnjeva moderne svakodnevice. Za njim već odjekuje zveket novih kovanica. I tako petsto godina smjenjuju se ljudi i njihove želje, tražeći da ih duše pravednika približe milosti Božijoj, barem za pedalj, za mrvu ovozemaljsku.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!