Tunižanski Pavarotti porijeklom iz BiH

Lutfi Bošnjak rođen je 18. januara 1952. godine u Tunisu. Referentni izvori na engleskom i arapskom jezika Lutfija označavaju kao tunižansko-bosanskog pjevača, kompozitora, majstora na instrumentu ud, javnu ličnost. Lutfi uživa status jednog od najboljih tenora na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i općenito u arapskom svijetu. Ovaj svestrani umjetnik također je glumio u nekoliko tunižanskih TV serija i filmova, uključujući Maktoub, La boîte magique i Halou u mer and El paraíso ya no es lo que era

 

Na koncertima Dine Merlina nema plejbeka. Sve se pjeva uživo, a ako kojim slučajem na koncertu nema nekog ko je s Dinom snimio duet, onda on sam otpjeva tu pjesmu. Nekada Merlin nađe i zamjenu te dovede nekog afirmiranog ili manje afirmiranog pjevača da s njim izvede određenu pjesmu. U svakom slučaju, plejbek ne dolazi u obzir, jer zvijezdi Merlinovog kalibra ne priliči da u po’ pjesme svi zašute, a iz zvučnika se začuje glas nekog ko nije na bini. Međutim, u jednom slučaju, samo u jednoj pjesmi, i Merlin pušta plejbek.

Radi se o pjesmi Halima, koja počinje čudesnim trilerima bez kojih ova pjesma gubi skoro sve svoje čari, a koje na taj način može izvesti samo jedan čovjek na planeti, onaj koji je s Merlinom i snimio ovu pjesmu. Njegovo ime je Lutfi Bošnjak. Njegovo improviziranje sa samoglasnikom a na početku pjesme Halima ne može se kopirati. Naprosto, tako krupni, a tako visoki glasovi, s takvom teksturom, profinjenom i bogatom bojom – ne postoje. Ako bi već htio izvesti tu pjesmu onako kako je snimljena, Merlinu bi bilo lakše donijeti Lutfija iz Tunisa na leđima, nego pronaći glas poput njegovog.

Lutfi Bošnjak jedan je od najpoznatijih i najboljih tenora arapskog svijeta kojeg s pravom zovu tunižanskim Pavarottijem. Kako i njegovo prezime sugerira, Lutfi je porijeklom Bošnjak iz Bosne i Hercegovine, a tek su rijetki u našoj zemlji čuli za ovog nesvakidašnjeg maestra. Razlozi za to su brojni, a najbolje ih je skicirala rahmetli Melika Salihbegović Bosnawi u jednom od posljednjih tekstova koje je napisala. Ujedno, jedini je to tekst na bosanskom jeziku o Lutfiju koji se može naći na internetu, pored jedne Anadolijine agencijske vijesti o njemu, što mnogo govori o našem odnosu prema istaknutim svjetskim umjetnicima porijeklom iz naše zemlje. Jedan tekst! I Melika, u tekstu početkom 2017. godine, ističe da je i ona, kao istaknuti član kulturne zajednice, za Lutfija čula tek 14. decembra 2016. godine. Uskoro je uslijedio i Lutfijev telefonski poziv kojeg je Melika zabilježila u fusnoti.

“Čuda se dešavaju. Danas, 5.01.2017. imam poziv. Lutfijev glas! Ja sam Bosanac, kliče. Pozdravlja sve bosanske prijatelje. Imao je, kaže, 1994. ratni koncert na Koševu (zahvaljujući, gotovo zaboravljenom, našem Harisu). Gdje li sam bila (po ratnom ili zadatku teško ranjenoga brata), pitam se, ali se još više pitam: zašto nikad nisam ništa ni čula ni pročitala o njemu po povratku, zar smo toliko bili zabavljeni jadom?! Ako ne tada, zašto ni riječi o njem u poratnom vremenu; kad su se ratni prijatelji pozivali na festivale, kad su se šakom i kapom dijelila sarajevska srca, davale raskošne nagrade i odlikovanja, pisali članci, skupljali ratni dokumenti, kreirale fame i laudacia, kad su se izabranim imenima imenovali naši pozorišni trgovi (nekad Kaimijino imanje i tekija, ali koga briga u BiH, i u rođenom mu Sarajevu, ko je bio tamo neki šejh?!), kad su se punile sehare naše ratne memorije po izboru onih, onih… Čekamo te, na ljeto, ako Bog da! Velim mu, puna nade”, zabilježila je Melika Salihbegović.

U tekstu kojeg je pisala kao izvinjenje Lutfiju što ranije nije čula za njega, Salihbegović ne govori mnogo o njegovoj biografiji, već prije o utisku kojeg je na nju ostavio ovaj tunižanski tenor. “Prefinjeni, bio bi tačan prijevod imena skladatelja, umjetnika na udu i pjevača kojem posvećujem ovo neoprostivo zakašnjelo – Hvala! Možda zbog rečena kašnjenja i nije sasma slučajan izbor crvenog videa našeg stida kojim se boji zadocnjelo štovanje i zahvalnost čovjeku-strancu, čije prezime zvuči tako domaće: bosanski, bošnjački! Naše podsvijesti i sudbina usklađuju se možda u virtualnom svijetu mnogo lakše nego u stvarnosti. Ili je tačnije pitanje: govori li u našim dubinama istina čak i kad se mora šutjeti?! Kao ova, naprimjer: da nam je Lutfi Bošnjak ostao neznan jer nije bio s one (zalazeće) strane Sunca, koja je Bosni, i pravila, i vodila, i završavala rat?! Lotfi Bouchnaq (Lutfi Bushnaq, Boushnak, Bouchnak) otkriva svijetu čudo arapske, tj. tuniske, egipatske, alžirske, stare andaluzijske, i druge svjetovne i duhovne glazbe, izrasle iz duhovnosti i tradicije islama. Oplođena i uvećana i uveličana silinom njegova vlastita umjetničkog genija, ona se upisuje u sadašnjost i budućnost svijeta, u misiji čijeg boljitka on sam je i UN-ambasadorom mira. Ali avaj! Bojim se da nisam sama u Bosni, ni Bošnjakinja ni ina, koja je (sve do današnjega dana) ostala potpunom neznalicom glede njega. Bosna čije ime nosi u svom prezimenu nema ga u svojim medijima”, pisala je Melika.

MAESTRO SAKRALNE I PROFANE MUZIKE

Lutfi Bošnjak rođen je 18. januara 1952. godine u Tunisu. Referentni izvori na engleskom i arapskom jezika Lutfija označavaju kao tunižansko-bosanskog pjevača, kompozitora, majstora na instrumentu ud, javnu ličnost. Lutfi uživa status jednog od najboljih tenora na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i općenito u arapskom svijetu. Ovaj svestrani umjetnik također je glumio u nekoliko tunižanskih TV serija i filmova, uključujući Maktoub, La boîte magique i Halou u mer and El paraíso ya no es lo que era.

Odrastajući u okrugu grada Tunis, u kojem odrastoše brojni umjetnici, pripovjedači i ulični pjevači, Lutfi je od djetinjstva upijao živu tradiciju tunižanske i orijentalno-islamske muzike. Bogate naslage muzičke tradicije Lutfi je upijao ne obazirući se na njihovo porijeklo i funkciju, pa i ne čudi što danas izvodi i sakralne i profane muzičke forme. Naprosto, Lutfi je volio muziku i predao joj se svim svojim bićem. Još kao dječak snimao je pjesme dive Oum Kalthoum, interesirajući se za majstore egipatske tradicionalne muzike. Zatim se pridružio Tunižanskoj muzičkoj omladini, a onda “La Rachidii” – utjecajnoj asocijaciji specijaliziranoj za tunižansku muziku s veoma dugom tradicijom – gdje je bio prvi solista. Uporedo s pjevanjem, Lutfi unapređuje i svoju tehniku sviranja​, vježbajući s čuvenim majstorom orijentalne muzike i virtuozom uda Sritijem. Naporan rad uz nesumnjivi talent kakav rijetko bude podaren jednom smrtniku omogućilo mu je da rano postane majstor egipatske klasične muzike, te da usavrši sirijsko-andaluzijske i turske vokalne i instrumentalne tehnike: muwashshahs, qasids, dawrs i maqamat, baveći se s jednakom predanošću i sufijskom i operskom muzikom.

Radio je s poznatim umjetnicima kao što su Sayed Mekawi iz Egipta, Fathallah Ahmed iz Iraka, Anouar Brahem iz Tunisa… I pored neporecivog talenta kojeg je imao kao pjevač i udista, Lutfi Bošnjak je sredinom osamdesetih godina započeo karijeru kao kompozitor. Piše pjesmu za Cheba Khaleda i naslove za rep-bend “Marseille IAM2”. Osamdesetih je osnovao vlastiti studio za snimanje pod nazivom “Midophone”. Iako njegov utjecaj na tunižansko pa i orijentalno‑islamsko muzičko naslijeđe niko nije dovodio u pitanje, Lutfi je 2011. godine imao problema sa Sindikatom tunižanskih muzičara zbog njegovih odnosa sa srušenim režimom predsjednika Ben Alija. Ipak, nesuglasice su uskoro riješene, te je Lutfiju, nakon što mu je bio zabranjen nastup na nekoliko festivala, ponovo dozvoljeno da učestvuje na najvećim muzičkim festivalima u Tunisu.

SKROMNI ČOVJEK SVJESTAN SVOJIH KORIJENA

Lutfi je cijelog života bio i ostao svjestan svojih bosanskih i bošnjačkih korijena. Njegovi pradjedovi su kao sastavnica Osmanske vojske otišli na pohod u Sjevernu Afriku, gdje su se i nastanili polovinom 19. stoljeća. Kako bi sačuvali vezu sa zavičajem i korijenima, uzeli su prezime Bošnjak. Sam Lutfi nije zaboravio na svoje korijene, a u razgovoru s novinarom agencije Anadolija, poznati umjetnik je u aprilu 2013. godine istaknuo da zna i nešto bosanskog jezika, dodavši da u Tunisu živi jedna manja zajednica Bošnjaka koji su izgradili i džamiju pod nazivom Mostari. No, tu nije kraj. Lutfi je nekoliko puta boravio u našoj zemlji, a u Sarajevo je dolazio i za vrijeme agresije. U kratkom navodu o razgovoru s Lutfijem, Melika Salihbegović prenosi da je Lutfi rekao kako je 1994. godine održao koncert na Koševu, o čemu, nažalost, nemamo više podataka. Međutim, ono što sa sigurnošću znamo jeste da je Lutfi bio ovdje i za vrijeme i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dok je Sarajevo bilo pod opsadom, Lutfi je ispjevao pjesmu Sarajevo, koju je napisao vrsni tunižanski pjesnik Adem Fethi. Melika Salihbegović prevela je ovu pjesmu s arapskog na bosanski jezik, a nedavno je to uradio i Dženan Smajić.

Godine 2005. Lutfi je boravio u Bosni i Hercegovini u svojstvu predsjednika žirija na Svjetskom festivalu orijentalne muzike, koji je organiziran u Sarajevu. Tada su u Sarajevo pristigli priznati umjetnici iz Kuvajta, Katara, Libana, Maroka, Tunisa, Alžira, Egipta, Sirije… Ahmed Šarić bio je prevodilac i vodič jednoj grupi umjetnika, te je imao priliku upoznati se s Lutfijem. Kako je kazao za Stav, Lutfi je u Sarajevu proveo tri dana. “On nije imao svog vodiča. Preko dana je sam odlazio iz hotela i vraćao se. Ostavio je dojam veoma skromnog čovjeka kojeg svjetska slava nije ponijela. Čvrsto je stajao na zemlji i rado razgovarao sa svima koji su željeli nešto upitati”, kaže Šarić, danas nastanjen u Švicarskoj. On ističe da nisu svi gosti bili takvi. Libanska pop-pjevačica Nawal Al Zoghbi tražila je da se isprazni hotel “Holliday Inn” kako bi ona tu mogla boraviti tokom festivala. Organizatori joj to nisu mogli osigurati, a kompromis se sastojao u tome da je Nawal dobila jedan sprat čuvenog sarajevskog hotela. S druge strane, Lutfi je bio smješten u jednom sarajevskom hotelu s drugim gostima festivala, ne traživši nikakve posebne uvjete za sebe – iako je to mogao s obzirom na njegov status.

Dvije noći uoči festivala, nakon generalne probe, Šarić je doveo grupu za koju je bio zadužen u hotel, te sjeo da odmori. “U tome dođe i Lutfi s jednom operskom divom iz Tunisa. Sjeli su do mene i počeli smo razgovarati. S obzirom na to da su svi tu pričali engleski, ja sam bio prevodilac, pošto sam se taman bio vratio sa studija iz Kaira, s Al-Azhara, gdje sam nastavu pohađao na arapskom jeziku. Zanimalo ga je stanje u Bosni, kako ljudi žive i tako dalje. Pitao sam ga šta zna o svom porijeklu, o čemu je onda govorio, potvrdivši svoje bošnjačko i bosansko porijeklo. Sve je vrijeme isticao da se u Sarajevu osjeća sjajno, da voli Bosnu i da se ovdje osjeća kao kod kuće… Razgovarajući o svemu i svačemu, dotaknuli smo se i muallaka, sedam arabljanskih predislamskih oda. Utom je pored nas naišao jedan Libanac s udom, pa ga je Lutfi zamolio da sjedne s nama. Nakon što sam mu rekao da sam tokom studija napamet znao četiri muallake, on je odlučio da ispjeva jednu muallaku, tu u atriju hotelu, te je zamolio udistu da ga prati. S obzirom na to da se radi o veoma dugim pjesmama, a da je on baš i nije bio mladić, pomislio sam da će ispjevati dio jedne muallake. Međutim, on je dva sahata pjevao muallaku i imao sam osjećaj da je baš uživao u tome. Uskoro je atrij hotela bio ispunjen, jer su svi htjeli slušati Lutfija. A slušali su s takvom pažnjom da se nije čulo ničije disanje”, kaže Šarić.

Tokom posjete Sarajevu 1994. godine predsjednik Alija Izetbegović uručio je Lutfiju počasno državljanstvo Bosne i Hercegovine, o čemu također nema dostupnih podataka na bosanskom jeziku. Ovu je informaciju za Stav potvrdilo nekoliko tunižanskih novinara, istaknuvši da su o susretu Izetbegovića i Lutfija pisali tunižanski mediji. Na to je Lutfi posebno ponosan.

Sarajevo, koliko je potrebno da prođe
vremena, koliko je potrebno da prođe
koliko puta je potrebno da umremo
kako bi život se nastavio… kako bi život se nastavio.

Sarajevo,
ove noći,
samo se snijeg nadvio nad krvlju nevinih,
razodjenuvši grijehe i pjesma plače
ograničeni ovim ludilom,
sada je trenutak da duhom se ne klone,
i snu ako ustreba da kaže “desi se” da se desi,
kako bi život se nastavio… kako bi život se nastavio.

Sarajevo,
jeseni ove,
samo odjekuje rat užasnom tišinom,
krade korake i zalogaje tvoje
što se seljana ovih sela tiče,
sada je trenutak da duh se uzvisi,
a ljudi da shvate šta se to dešava,
kako bi život se nastavio… kako bi život se nastavio…

Sarajevo,
samo li glas se čuje,
što mir kao priziva a ruševine zaziva,
što gazi sve pa i jaja golubice,
kako li iz ove skučenosti izaći,
sada je trenutak da se duh razbudi,
možda će vatra put osvijetliti,
kako bi život se nastavio… kako bi život se nastavio

Prijevod: Dženan Smajić

Sarajevo, koliko još vremena treba proći
Koliko ga treba proći
Koliko puta treba da umremo
Pa da se život vrati…, da se život vrati

Sarajevo
Ničeg ove večeri
Osim snijega po krvi nevinih
Koja oprašta grijehe, i žalopojke

Zar nema kraja ovom ludilu
Nije li vrijeme za dušu da se ne žalosti
I za milost, kad kažeš “budi”, i bude
Pa da se život vrati…, da se život vrati

Sarajevo
Ništa ove jeseni
Osim rata koji odjekuje zastrašujućom tišinom
I tvoji šunjajući koraci za komadom kruha

Zar nema očiju za ova sela
Nije li vrijeme da duša kaže Allaahu akbar!
I za ljude da shvate šta se zbilo
Pa da se život vrati…, da se život vrati

Sarajevo
Ništa osim riječi
Koje kazuju mir, a znače gomilu toga
Uključujuć i hod po golubijim jajima

Zar nije moguće svladat ovu napetost
Zar nije vrijeme da se duša probudi
Možda će vatra obasjati cestu
Pa da se život vrati…, da se život vrati

Prijevod: Melika Salihbegović Bosnawi

PROČITAJTE I...

Najboljom predstavom proglašena je Sjećaš li se Doli Bel, koja je rađena prema djelu Abdulaha Sidrana, u režiji Kokana Mladenovića i u produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Mladenoviću je dodijeljena i nagrada za najbolju režiju, dok su za najbolje glumce proglašeni Gordana Boban i Emir Hadžihafizbegović za uloge u predstavi Sjećaš li se Doli Bel. Ovoj predstavi pripale su i nagrada za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca (Davor Golubović), te nagrada za najbolju epizodnu ulogu (Elma Juković)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hasko 24.12.2018.

    Hvala vam na ovom tekstu i na poznavanju i propagiranju bosnjacke istorije i nasih iseljenika.Sjetih se da smo pod srbokomunistima u drzavi bratstva i jedinstva sve znali o Srbima van granica FNRJ(SFRJ)-St.Anreja u Madzarskoj,pravoslavna crkva u Trsu,Luzicki Srbi,Zejtinluk,Skadar…sve smo znali o Srbima cak i njihove hajdukei. O nama niti rijeci ! Samo nastavite ovako jer je jos zla kob komunizma u nasem narodu,ali duboko vjerujem da nas narod dolazi tobe poslije stoljeca ugnjetavanja i ispiranja mozga.

    Odgovori
  • Amir 24.12.2018.

    Selam i pozdrav. Hvala za ovaj tekst i ako može jedna molba za Hamzu. Moja mati se dobro napatila prvo dok je dobila dozvolu od vlasti da promijeni prezime, a onda sa šalterušama koje nikako nisu mogle izgovoriti ovo ‘Bosnawi’, pa ako nije problem zamolio bih da je ubuduće ispoštujete tako što ćete njeno ime napisati ispravno – Melika Salihbeg – Bosnawi.
    I da nam Lutfi aBd jednoga dana ipak dođe u Sarajevo. Selam
    Amir K.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!