Trumpov eksploziv u temeljima mirovnog procesa

Trumpov (orwellovski) govor na samom početku sadržavao je jednu tačnu rečenicu: “Mi ne možemo rješavati naše probleme praveći iste pogrešne pretpostavke i ponavljajući iste pogrešne strategije.” Iz palestinske perspektive, pogrešna pretpostavka jeste da SAD može biti “pošteni posrednik”. Ovim činom, možda nehotice, Trump je rastjerao tu maglu

Jedan od najčešće ponavljanih klišeja glede odluke predsjednika SAD-a kako priznanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela predstavlja diskreditaciju Washingtona kao “poštenog posrednika” (honest broker) u izraelsko-palestinskom mirovnom procesu jeste ujedno i najuvredljiviji klišej. Da Amerika nije pošteni – nepristrani – posrednik, svima je jasno (osim možda političkim slijepcima) od starta mirovnog procesa početkom devedesetih, pa i učesnicima tog procesa, uključujući palestinske. Vikanje “eureka” po tom pitanju ne djeluje iskreno ma s koje strane dolazilo.

Međutim, postoji razlika između neupitne pristranosti i, ovim najnovijim činom, pokazane volje Washingtona da zgazi sve rezolucije Ujedinjenih naroda, međunarodne zakone i sve dogovore proizašle iz mirovnog procesa, istina, duboko zamrznutog, odnosno, da zgazi praktično globalni konsenzus. Postoji razlika između podrške i sponzoriranja izraelskog postepenog etničkog čišćenja te potpunog savijanja pred izraelskim lobijem, sa sve preuzimanjem cionističkih mitova i diskursa.

PLJUVANJE U LICE MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Spomenuti konsenzus podrazumijeva da se mirovni proces završi tako što će na historijskoj teritoriji Palestine postojati dvije države – Palestina i Izrael – dok je rješenje statusa Jerusalema ostavljeno za sam kraj procesa. Taj konsenzus potvrdio je António Guterres, generalni sekretar UN-a, samo nekoliko minuta nakon što je američki predsjednik Donald Trump potpisao odluku kojom cijeli Jerusalem “dodjeljuje” Izraelu. Guterres je naglasio da rješenje s dvije države nema alternativu. Najzad, taj konsenzus ogleda se u osudi kojom je “polarizirano” Vijeće sigurnosti  UN-a (14 prema 1) popratilo ovo pljuvanje u lice međunarodne zajednice.

Opće osude Trumpovog poteza imaju vrlo različite stepene iskrenosti i snage, a malo prijedloga o sljedećem koraku. Osim Turske, čiji je parlament, u rijetkoj manifestaciji jedinstva, izglasao rezoluciju koja daje predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu odriješene ruke da suspendira odnose s Izraelom, nijedna zemlja nije najavila ništa slično, a dijapazon između “oštre osude”, “zabrinutosti” do “ovo nije od pomoći” jeste često samo retorika.

Arapska liga na hitnom je sastanku došla do “krucijalnog” zaključka da je Trumpova  odluka “ilegalna”. Osim prazne priče, nije donijela nikakav konkretan akcioni plan kojim bi se zajednički suprotstavila ne samo ovoj aneksiji Jeruselema nego i pokušaju američko-izraelskog nametanja rješenja palestinsko-izraelskog sukoba koje ovaj potez Donalda Trumpa nagovještava. Činjenica da su Palestina i Jordan tražili hitnu sjednicu Arapske lige govori mnogo, ako ne i sve o tome koliko je arapskim liderima stalo do Palestinaca i/ili Jerusalema. Nije prvi put da prodaju Palestince, ali je svakako prvi put da prodaju Jerusalem. Poziv američkoj administraciji da promijeni svoju odluku jeste, blago rečeno, neozbiljan.

Iznenadna posjeta predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa Rijadu, dvije nedjelje prije objave Trumpove odluke, bio je pokušaj da se Abbas zastraši na pristajanje u Trumpovom govoru diskretno najavljene “mirovne inicijative” koja će dovesti do “nevjerovatne budućnosti”. Princ haosa, kako mnogi zovu saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda Bin Salmana, imao je petlju predočiti plan (najvjerovatnije skovan u glavi Trumpovog zeta, o čijem cionističkom kredibilitetu ne treba trošiti riječi) palestinske države ograničenog suvereniteta na nepovezanim teritorijalnim ostrvima Zapadne obale (isprekidane ilegalnim izraelskim naseljima), bez istočnog Jerusalema i bez prava na povratak etnički očišćenih i njihovih potomaka i da (usput) primijeti da, ako ga Abass ne prihvati, “ima ko hoće”. Prijestolonasljednik je navodno dao Abbasu dva mjeseca za razmišljanje i kao tačku na “i” predložio selo Abu Dis kao glavni grad tog/tih palestinskih bantustana.

Šta? Ne možete da nađete Abu Dis na mapi!? Imajte to u vidu kada slučajno pomislite da je tlapnja arapskih lidera o solidarnosti s Palestincima iskrena. Naglasak je na liderima, a naročito američkim satrapima Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta. Naime, unatoč određenom zamoru palestinskim pitanjem, objašnjivim zamorom bivanjem pod brutalnim režimima, solidarnost njihovog stanovništva s Palestincima i emotivni naboj vezan za (okupirani istočni) Jerusalem jesu i dalje dovoljno snažni da te diktatore, u strahu od vlastite “ulice”, primoraju na teatar kabuki busanja u prsa, dok se, sve manje skriveno, dodvoravaju Izraelu.

“PRINCIPIJELNA” SAUDIJSKA ARABIJA

Žurba kojom su palestinske vlasti demantirale priču o saudijskom pritisku podsjeća na pravilo “ne vjeruj ništa dok nije zvanično demantirano”. U svakom slučaju, priča da je iznenadna, neplanirana posjeta Rijadu imala za cilj da Saudijska Arabija pruži (uobičajenu) “podršku” Palestincima i da je sve u najboljem redu zvuči veoma tanko.

Namjera palestinskih vlasti da se američko posredovanje i/ili bilo kakva uloga u rješavanju izraelsko-palestinskog problema definitivno odbaci očituje se u odluci Mahmouda Abbasa da odbije da se sastane s potpredsjednikom SAD kasnije ovog mjeseca, kada Pence krene na turneju po Bliskom istoku. Pritisnut vrlo upitnim legitimitetom, ulogom posrednika između okupaciono-kolonijalnih snaga i Palestinaca, s jedne strane, neodgovornim potezom Washingtona, s druge, i Hamasovim pozivom Palestincima na treću intifadu (ne bez simbolike na dan 30. godišnjice od početka prve), s treće strane, njemu je manevarski prostor jako sužen. Primanje Pencea bilo bi političko samoubistvo.

Trumpov (orwellovski) govor na samom početku sadržavao je jednu tačnu rečenicu: “Mi ne možemo rješavati naše probleme praveći iste pogrešne pretpostavke i ponavljajući iste pogrešne strategije.” Iz palestinske perspektive, pogrešna pretpostavka jeste da SAD mogu biti “pošteni posrednik”. Ovim činom, možda nehotice, Trump je rastjerao tu maglu. Trabunjanje da aneksija Jerusalema poslije 50 godina okupacije može doprinijeti miru jeste u rangu stupidarija “da ilegalna kolonijalna naselja doprinose miru”, koje je svojevremeno premijer Izraela (i ratni zločinac) Ariel Sharon izvaljivao bez da trepne.

“Sjedinjene države podržat će rješenje s dvije države ako je to dogovor obiju strana”, rekao je Trump. Ako? A šta ako ga jedna strana neće? Ultranacionalistička klika koja već dugo neprikosnoveno dominira izraelskom političkom scenom sanja o zemlji “između rijeke i mora” (u najboljem slučaju, riječ o  rijeci Jordan; u najgorem, o rijeci Tigar – da, u Iraku), ali bez Palestinaca. Trenutno stanje liči na jednu državu, s aparthejd sistemom doduše.

Razvalivši jednim potpisom sve dosadašnje stubove mirovnog procesa, a prije svega vodeću ulogu SAD-a u njemu, Trump je startovao krizu nesagledivih posljedica. Izjave (rekao bih, cinične) iz Bijele kuće da su očekivali žešću reakciju (čitaj: demonstracije) te da ovo do sada viđeno nije strašno pokazuju ako ne potpunu kognitivnu disonancu, a ono potpunu nesvjesnost o dugoročnim posljedicama.

Međutim, svaka kriza jeste ujedno i prilika. Kad-tad mirovni proces mora se započeti ponovo. Taj proces mora se temeljiti na SVIM rezolucijama Ujedinjenih naroda, a te rezolucije daju Palestincima mnogo više od mrvica koje im nude Trump i Kushner. Taj budući proces podrazumijeva zaista poštenog posrednika. Izolacija SAD po ovom pitanju jeste znak koji daje nadu.

Na kraju jedna trivija. Danny Danon, stalni predstavnik Izraela pri Ujedinjenim narodima, na sjednici Savjeta bezbjednosti mahao je “izraelskim” antičkim novčićem, navodno pronađenim na nekom arheološkom nalazištu u Jerusalemu, kao neoborivim dokazom kome Jerusalem pripada. Osim što nije originalno, jer je premijer Benjamin Netanyahu posvetio dio govora u UN-u 2011. godine pečatnom prstenu, 2.700 godina starom, s ugraviranim njegovim imenom iste argumentacije radi, argumentacija je kljakava. Kada bi univerzalno bila prihvaćena, otvorila bi mogućnost Italijanima da polažu pravo na veći dio Engleske, ili bar Palestincima da priznaju Rim kao glavni grad Velike Britanije.

PROČITAJTE I...

Treba imati u vidu i to da nije Kongres zabrinut samo zbog ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, riječ je mnogo važnijem detalju od utjecaja – o novcu. U prošlom stoljeću SAD i Sovjetski savez takmičili su se u razvoju, proizvodnji i gomilanju naoružanja. Bilo je to vrijeme Hladnog rata. Ta utrka nije nikada ni prestala, samo je dobila novu formu, sada je cilj snabdijevati što više zemalja svojim oružjem i zaraditi na tome što je moguće više novca

Knjiga Michaela Wolffa dobija dodatno na težini ako se pogledaju uvodnici i kolumne Washington Posta i New York Timesa, kojima je ona poslužila kao povod da obnove frontalne napade na Trumpovu administraciju prizivanjem na akciju uklanjanja “mentalno nesposobnog” predsjednika u skladu s 25. amandmanom Ustava SAD-a

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!