Sa svojim avijatičarskim naočalama i crnim čipkanim hidžabom izgleda kao da bi mogla biti glumica u arapskoj sapunici. Ima samo 23 godine, ali govori rječito. Prvih 13 godina života provela je iza zidova roditeljske kuće jer je vani bjesnio rat. Nabiha je odrasla u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Jedne noći prije deset godina njezin je otac došao kući i rekao: “Spakirajte sve, napuštamo zemlju.” Porodica se tri dana skrivala među robom koju je prevozio veliki kamion.
 procjenjuje da 85 posto njih nađe utočište u zemljama u razvoju koje nisu ni prosperitetne ni krizne.</p>
<p>Jedna od tih zemalja jeste Etiopija, siromašno mjesto u još siromašnijem susjedstvu. U njoj živi gotovo milion izbjeglica, a gotovo nijedna druga zemlja u Africi nije primila toliko ljudi. Dolaze iz Džibutija, Eritreje, Somalije i Sudana, a za većinu onih koji dolaze ovdje Etiopija je samo stanica. Žele nastaviti put na Zapad, u Evropu. I naposljetku, broj tih ljudi koji će zapravo krenuti širom Mediterana uveliko ovisi o tome hoće li ih Etiopija uspjeti integrirati.</p>
<p>Mupenzi je dvije godine živio u Adis Abebi, ali mu je teško naučiti amharski, nacionalni jezik. Kad govori o Kongu, to čini na engleskom. Kaže da je tokom godina kao izbjeglica zaboravio francuski. “Upucali su moju majku”, kaže on. Mupenzi čak i ne zna ko su ti neprijatelji. Tada je imao 11 godina. Čuo je pucnje kad je pobjegao kroz mrak sa svojim ocem. Nekoliko mjeseci kasnije, Mupenzijev je otac također ubijen. Mupenzi je pobjegao sa svojim bratom, najprije u Ugandu, a zatim u Keniju. Godine 2010, nakon četiri godine bijega, stigli su u Etiopiju, gdje su on i njegov brat odvedeni u logor, kao što se to događa s gotovo svim izbjeglicama ovdje.</p>
<p>U kampovima koji se nalaze na granici živi više od 900.000 ljudi. Njima upravlja UNHCR zajedno s Vladom Etiopije. Nekoliko ljudi živi u svakom šatoru i opskrbljuju ih potrepštinama poput lijekova, vode za piće i mjesta za spavanje. Obroci hrane, koji uključuju vreću riže, brašna i limenku ulja, distribuiraju se sedmično. Stotine hiljada ljudi provode dane u potrazi za drvima. Oko 90 posto izbjeglica i dalje živi u logorima i gotovo ne sudjeluje u svakodnevnom životu u Etiopiji, ali to će se promijeniti. U januaru je parlament zemlje usvojio novi zakon koji će omogućiti izbjeglicama da žive i rade izvan logora u budućnosti. Ovaj zakon smatra se jednim od najnaprednijih u Africi, ali također znači da će Etiopija možda morati integrirati gotovo milion ljudi.</p>
<p>Samar Murat pobjegla je iz Jemena u Adis Abebu prije četiri godine. Samar ima 23 godine i kaže da ne želi ostati ovdje. Njen novi život siromašniji je i teži nego što je bio u Jemenu. “Imali smo lijepu kuću, vrt, svako od nas imao je svoju sobu.” Kaže da se njezin otac brinuo za sve. Kada su prve bombe pale, on im je omogućio da odu iz zemlje. Porodica nikada nije morala ići u logor jer su za njih garantirali prijatelji iz Etiopije. No, njezinu ocu nije bilo dopušteno raditi u zemlji, Samar više nije išla u školu, a otac se vratio u Jemen. Kaže da bi voljela biti dizajnerka na Zapadu, po mogućnosti u Kanadi. “Čula sam da su muslimani dobrodošli tamo”, kaže ona.</p>
<p>Sa svojim avijatičarskim naočalama i crnim čipkanim hidžabom izgleda kao da bi mogla biti glumica u arapskoj sapunici. Ima samo 23 godine, ali govori rječito. Prvih 13 godina života provela je iza zidova roditeljske kuće jer je vani bjesnio rat. Nabiha je odrasla u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Jedne noći prije deset godina njezin je otac došao kući i rekao: “Spakirajte sve, napuštamo zemlju.” Porodica se tri dana skrivala među robom koju je prevozio veliki kamion.</p>
<p>“Bilo je mračno. Svi smo se bojali”, kaže Nabiha. Kamion je zaustavljen i provjeren tri puta, ali nikad nisu uhvaćeni. Onda su stigli do Etiopije. Sada žive u Adis Abebi. Nabihini prijatelji svi su Etiopljani. “Više ne želim imati nikakve veze sa Somalijcima”, kaže ona, pokazujući kao da nešto baca u smeće. Ima sedmomjesečnog sina i nada se da će mu jednog dana pružiti bolji život. Zato i želi otići. Već je pet puta podnijela zahtjev za vizu za putovanje u SAD, “ali Trump ne želi muslimane”. Kaže da će i dalje pokušavati. “Jednog ću dana uspjeti.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Plenkovićevi evropski sni i domaći košmariSljedeći članak
Šta Vučić “duguje” Sandžaku
PROČITAJTE I...
SPECIJALNI RAT PROTIV BOŠNJAKA: Aktivno se stvara atmosfera međubošnjačkog sukoba
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA