TRI SESTRE: Vječnost dramskog klasika i moć glumačke podjele

Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave

Na sceni Kamernog teatra 55 premijerno je izvedena predstava Tri sestre, nastala prema dramskom tekstu Antona Pavloviča Čehova, a u režiji Pjera Žalice. Riječ je predstavi koja je u proteklom periodu privukla veliku pažnju na domaćoj teatarskoj sceni, što zbog samog teksta Antona Pavloviča Čehova, koji je svakako jedan od najizvođenijih u historiji dramske književnosti, što zbog “povratka” u teatar filmskog režisera Pjera Žalice. Pored svoje bezvremenosti i neophodnosti izvođenja u svakom dobu, tekst Tri sestre umnogome važi kao aktuelan i kada je u pitanju odnos režisera i glumaca prema Čehovljevoj višeslojnosti u stvaranju likova te njegovom umijeću sjedinjenja tragedije s komedijom, zahvaljujući kojima na sceni nastaje život u svom istinskom obliku, sa svakim novim postavljanjem i izvođenjem.

Tu zahvalnost ovog komada prepoznao je i Žalica, te se uprkos primjetnoj neodlučnosti i nesigurnosti u režiserskom konceptu, prije svega, fokusirao na glumačku podjelu i izvedbu, zahvaljujući kojima je naposljetku nastala uspješna repertoarska predstava koja će određeni period svakako privlačiti publiku u Kamerni teatar 55. Iako, zbog jasnog odricanja od složenijeg i inovativnijeg autorskog koncepta, ovo ostvarenje ne donosi mnogo toga novog u domaći teatarski život, ono je svakako za njega prijeko potrebno, prije svega zbog novog / starog režiserskog imena na našoj pozorišnoj sceni s kojim dolazi i zaseban svjetonazor te drugačiji umjetnički i etički pristup.

UVJERLJIVOST GLUMACA

Radnja drame započinje u sunčanom danu proslavom imendana, a u njenom centru tri su sestre, slavljenica Irina, koja slavi imendan, glava kuće Olga i povučena i otvoreno nesretna Maša, a koje su nakon smrti oca pukovnika ostale živjeti s bratom Andrejem u provincijskom ruskom gradiću. Kao najveća vrijednost predstave, Tri sestre na samom početku izdvaja glumačka podjela, s kojom je okupljen gotovo cijeli ansambl Kamernog teatra 55, koji izuzetno dugo nije igrao zajedno, a koji je još jednom prezentirao svu moć ovog teatarskog elementa od kojeg u konačnosti apsolutno zavisi konačni rezultat.

Tri sestre u Žalicinoj predstavi jesu Gordana Boban (Irina), Maja Izetbegović (Maša) i Tatjana Šojić (Olga), dok su centralne muške uloge pripale Borisu Leru (Andrej, brat sestara Prozorov), Muhamedu Hadžoviću (pukovnik Veršinjin) i Senadu Alihodžiću (Kuligin, Mašin muž), dok doktora Čebutikina igra Dragan Jovičić, a vojna lica – Tuzenbaha Mirsad Tuka i Soljhonija Feđa Štukan. Njihove izvedbe krajnje su realistične i uprkos povremenoj nonšalantnosti, u većini predstave i uvjerljive, i to zbog međusobnog razumijevanja u ansamblu, a zatim i pojedinačnih glumačkih kreacija u kojima je svako do njih ugradio dio vlastitog stila djelovanja na sceni, ali i dio svojih ličnosti. Tako je, naprimjer, Štukan Soljhonija kreirao kao fizički dominantnog i temperamentnog, što on kao lik u suštini nije, dok Jovičić doktora Čebutikina igra s djetinjom razigranošću koja njegovu tragičnost oblikuje u komičnom ozračju.

Nasuprot tome, “sestre Prozorov” oživljene su uz pomoć krajnje realističnih izvedbi glumica čiji su glumački talent i sklonost igranju određenih uloga svoje definitivno ostvarenje pronašli upravo u bespomoćnosti i beznadežnosti Irine, Maše i Olge. Muški likovi, koji su u velikoj mjeri odgovorni za nesretne živote svojih sestara, supruga, ljubavnica, tako grade komičnu stranu Čehovljevog svijeta i zadržavaju emocije u sebi, dok ih ženski na tragičnoj strani sve slobodnije ispoljavaju kako predstava odmiče te naposljetku dolaze do vlastitih katarzi dovodeći publiku do poistovjećenja i suza.

Zahvaljujući i jednoj i drugoj strani, Čehovljevi likovi, kao najvažniji segment ove drame i njegovog cjelokupnog stvaralačkog opusa, u kojem se on isključivo bavi čovjekom, nesavršenim bićem čije reakcije ne posjeduju odlike junaka, oživljavaju na sceni Kamernog teatra 55 u istinskom obliku i smislu. Ipak, ženski lik koji načinom igranja ipak odstupa od ove “podjele” i koji je jedini podvrgnut određenoj karikaturalizaciji jeste Andrejeva supruga Nataša (Vanesa Glođo). Kao jedan od najvažnijih likova u komadu, koji zahvaljujući vlastitoj odlučnosti, stabilnosti i proračunatosti ostvaruje konačni cilj, ona u predstavi postaje lajava kućanica s peškirom na glavi i pesnicama u gardu. Međutim, to donekle služi svrsi jer potcrtava njenu suprotnost u odnosu na obrazovane i kultivirane sestre, koje uprkos tome ne žive vlastite živote, već ih traće u nemoći za bilo kakvim djelovanjem i preuzimanjem sudbina u svoje ruke. Dok one filozofiraju i maštaju o Moskvi, Nataša “svoju Moskvu” stvara tu i sada, u kući Prozorovih i s ljubavnikom pored muža.

KOSTIMOGRAFSKE I DRUGE NEDOREČENOSTI

Kada je riječ o režiserskom konceptu, on je, čini se, jasno žrtvovan u korist glumačke slobode, ali, uprkos tome, u dovoljnoj mjeri doprinosi krajnjem izgledu predstave i zaokruženosti njene strukture. Glavni segment tog koncepta jeste podjela scenografije na tri scenska prostora: onaj koji je vidljiv na sceni, onaj koji se dešava izvan vidljivosti publike i onaj unutrašnji, psihološki, koji se odigrava unutar samih likova. Druga dva režiser stvara uz pomoć videoplatna koje služi kao prozor u dešavanja izvan scene (padanje snijega, požar, dvoboj), a istovremeno se koristi i za razotkrivanje intimnih radnji likova i njihovih trenutnih psiholoških stanja.

Također, samo platno posjeduje i svoju zasebnu ulogu, a na njemu su u simboličkom i likovnom obliku projektirane vanjske vremenske i društvene prilike. Tako snježna oluja izvana na sceni dobija vizualni oblik koji nalikuje na kišu meteora, tokom velikog požara u gradu platno obuzme tamni dim, a ishod dvoboja između Tuzenbaha i Soljhonija nagovještava crvena boja, koja se kao u providnu vodu ulijeva u bjelinu pozadine. Iako znatno doprinosi uspostavljanju atmosferičnosti i zarobljenosti likova u vlastitim osjećanjima i društvenim okolnostima, iz tehničkog aspekta, funkcija platna / prozora u scenografiji nije ostvarena na najbolji način, što zbog njegovog lošeg pozicioniranja, što zbog nužno jake svjetlosti na sceni koja znatno prigušuje njegovu vidljivost, a time i uskraćuje zamišljeni vizualni doživljaj.

Donekle nedorečenom u predstavi je moguće okarakterizirati i kostimografiju, koja je za neke likove ostala vjerna vremenu radnje smještene u 19. stoljeće u provincijski ruski grad, a kod, recimo, Maše i u slučaju vojničkih odora odiše savremenošću i svojstvena je današnjem modnom trenutku. Sasvim suprotno, muzička podloga predstavlja apsolutni režiserski pogodak i uz pomoć minimalističkog i odmjerenog zvuka električne gitare, a zahvaljujući liričnosti svoje melodije, umnogome upotpunjuje scenografske i kostimografske nedostatke te dodaje čvrst okvir za jedan nostalgičan, mističan i bolan svijet.

U konačnici, stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave.

U međuvremenu, Tri sestre Kamernog teatra 55 podsjetit će na jedan tužan svijet u kojem čovjek mašta o odlasku “u Moskvu!” i boljim životom koji s njim dolazi, a razapet između želja i vlastitih mogućnosti, ne radi ništa da svoju sadašnjost učini sretnijom i boljom. “Proći će vrijeme, i mi ćemo otići zauvijek, zaboravit će nas, zaboravit će nam lica, glasove i koliko nas je bilo, no patnje naše pretvorit će se u radost za one koji će živjeti poslije nas, i nastupit će na zemlji sreća i mir, pa će ljudi spomenuti dobrom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, život naš još nije dovršen… Živjet ćemo! Muzika svira tako veselo, tako radosno i, čini se, još malo, pa ćemo doznati zašto živimo, zašto patimo… Da nam je znati, da nam je znati!”, kaže Olga na kraju komada, priljubljena uz svoje sestre, a njene riječi sada odzvanjaju u novom značenju, u zemlji čiji narodi također sanjaju o radosti koja dolazi nakon patnje, o sreći i miru, dobroj riječi, o budućnosti, o odlasku, dok im životi klize iz ruku i nestaju u neostvarenim snovima.

PROČITAJTE I...

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!