Tri majke – deset ubijenih sinova

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika

Brda, ili centar mjesne zajednice Sućeska, od Srebrenice su udaljena petnaestak kilometara. Nekada je ova mjesna zajednica imala gotovo četiri hiljade stanovnika. Na spomen-obilježju u njenom centru uklesano je oko hiljadu imena onih koji su ubijeni tokom rata i u julu 1995. godine. Među njima su i imena četverice braće: Sabita, Dževada, Džeme i Mehmedalije Ramića. Njihova majka Kada Ramić živi nedaleko od spomen-obilježja. Pored četiri sina, rodila je i kćerku Redžiju, kod koje danas živi.

Nena Kada ne zna kada je tačno rođena, ali zna da ima više od osamdeset godina. Među prvim je povratnicima koji su se vratili u Srebrenicu, u svoju Sućesku. Kaže da živi od uspomena na svoje sinove. Svaki dan gleda staze po kojima su se oni kao djeca igrali.

“Živim da se sjećam, oplakujem i uzdišem. Ne znam ni kako je insan živ nakon svega. Živi se jer se mora. Sabit je poginuo u toku rata, a Dževad, Džemo i Mehmedalija nikad nisu došli iako sam se nadala da će makar jedan doći. Našli smo ih, i ukopani su njih trojica u Potočarima. Sanjam ih često, učim im Fatihu, Jasin. Nisam ja jedina koja je izgubila sinove, mnoge su majke izgubile sinove. Svakom je njegova bol najteža, svakog njegova rana najviše boli”, priča nam nena Kada. U njoj je, nakon svega, i malo radosti koju joj donose unuci i praunuka Ajna.

“Unuk Sabit ime je dobio po daidži jer se rodio brzo nakon njegove pogibije. Dobri su, hvala Bogu. Dobro je da ih ima, neka omladine, bez njih nema ništa. Mora neko čuvati uspomene i sjećanje”, kaže Kada Ramić.

Nezira Fejzić vratila se u srebreničko selo Bostahovine čim su počeli dolaziti prvi povratnici. U srebreničkom genocidu Nezira je izgubila tri sina: Ramiza (1970), Salima (1971) i Senaida (1976). I njih su trojica pronađeni i ukopani u Memorijalnom centru Potočari.

“Ramiz mi je bio oženjen, i od njega imam unuku. Senaid mi je baš bio mlad. Da sam mogla crknuti, davno bih crknula. Kako da kažem kako mi je, ne postoje riječi kojima se to može opisati. S djecom ne možeš uporediti ništa. Šta je Senaid kome bio kriv, on je bio dijete. Samo njih trojicu sam imala i sad više nemam nikog. Da sam bar još djece imala…”, kaže Nezira.

Svake godine 11. jula ide na kolektivnu dženazu ubijenim Bošnjacima, žrtvama srebreničkog genocida. “Bar su mi sinovima kosti našli. Mislila sam da Salima nikad neće naći”, govori Nezira. Boli je, kaže, i zaborav: “Svi nekako nas zaborave, tri sina su mi ubijena. Rijetko ko ovdje dođe da vidi kako mi živimo. Teško je zaista živjeti ovako u svom bolu. Ja bih davno crkla, ali nazor ne može. Mora se živjeti dokle je sudbine.”

Nezira Fejzić uzgaja nešto stoke i sije u vrtu. Lakše joj bude dok radi. “Nije to neka nužda da sad ja moram imati, ali lakše mi jer se nečim zabavim. Čuvam, radim, i tako dani prolaze. Mora se nečim zabaviti insan, inače bi davno poludio.”

Selo Brakovci imalo je prije rata tristotinjak stanovnika, danas tek dvadesetak. Ljeti se taj broj poveća jer mnogi iz dijaspore dolaze da obiđu svoja ognjišta i prisustvuju dženazi u Potočarima i obilježavanju godišnjice genocida. Stanovnica ovog malog pitomog sela je i Emina Ramić. Emina je u genocidu počinjenom nad Bošnjacima izgubila tri sina i četiri brata.

“Jedan sin mi je u Njemačkoj. Imam i tri kćerke: jedna je u Sloveniji, druga u Holandiji, a treća, kojoj je muž poginuo, živi sa svojom djecom u Živinicama. Muž mi je umro prije rata, a tri sina i četiri brata nisu došli”, izgovara Emina jedva kroz suze.

“Nisu došli” ili “nisu prešli”, tako se u srebreničkim selima kaže za one koji nisu uspjeli preći put smrti preko šuma u julu 1995. godine. Danas Emina živi u svojim Brakovcima sa sinom, snahom i unukom. Od povratka u Srebrenicu Emina je tri puta išla na hadž.

“Prvi put na hadž sam išla 2007. godine, a tri sina sam izgubila i zbog njih sam imala želju i potrebu da odem na hadž”, kaže Emina.

Kada, Nezira i Emina u srebreničkom genocidu izgubile su deset sinova koji su se međusobno poznavali jer su živjeli u krugu od desetak kilometara. Sve tri majke sa svojim bolom žive u mjestu na kojem su posljednji put vidjele svoje sinove.

 

PROČITAJTE I...

“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića”

U njemu je bilo sjedište Zemaljske skupštine i Narodne vlade. U njemu su stanovali poglavari zemlje i članovi kuće Habsburga. U njemu su boravili generali, državnici i banovi. U njemu je bio smješten prvi medicinski fakultet u Bosni i Hercegovini. U “Konaku” je, smatraju neki historičari, izdahnuo Franz Ferdinand, čija je smrt pokrenula najveći od svih do tad viđenih ratova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!