Tri kvara na “Stojadinu” i jedan epski krah

U blizini hodžine kuće M. uspijeva naletjeti na nekakvu žicu i probušiti gumu. Dok mijenjam gumu, M. i D. odlaze do hodže i brzo se vraćaju. Nema ga, ali M. je od nekoga usput saznao za drugog, “još boljeg” hodžu

Godinama slušam, u neposrednim susretanjima ponajprije, kako smo kao ljudi, kao kolektivitet, mnogo gori u odnosu na prijeratni period. No, kao i svaku drugu generalizaciju, a ovakva tvrdnja to jeste, konstrukt da smo sve gori i gori demontiraju “izuzeci iz / od pravila”, dakle, dobri, čestiti ljudi kojih, Bogu hvala, još ima i koji otužan socio-politički ambijent u kojem jesmo svojim lijepim prirodama i postupcima koliko-toliko čine snošljivijim.

Uzroci sveprisutne tvrdnje da smo gori negoli prije, barem nama koji pamtimo prijeratni i ratni period, nisu nepoznati i, u najkraćem, uvjetovani su postratnim socio-psihološkim datostima, konkretnije, egzistencijalnim strahom ili strahovima. Ali, kako me odavno zanimaju isključivo konstruktivni odgovori i rješenja, a ne jalove opservacije, ne bih o tome, ostavio bih to silno namnoženim opservatorima, onima koji žvaču prežvakano, onima koji nas uporno podsjećaju na ono što odlično znamo, ali pritom nikad, baš nikad ne nude nikakav suvisao odgovor ili rješenje.

Stoga, premda nerado, u dobroj mjeri mogao bih se složiti da, kao ljudi, ni izbliza nismo ono što smo nekad bili.

Egzemplar: Prije tridesetak godina, moj tadašnji prijatelj D., nakon epskog emotivnog kraha, doživio je nervni slom. Zašutio je, zatvorio se u kuću, u sebe, s porodicom nije komunicirao, pa ni sa mnom kad bih došao vidjeti kako je.

– Dobro, eto, nećeš u bolnicu! Ne moraš! Ali, nešto moramo poduzeti! Hoćeš li da te vodim kod hodže? Ima jedan dobar u Gradačcu – pita ga otac M., vareni i pečeni starina kojem, kao čovjeku starog kova, nikako nije ulazilo u glavu kakva to žena, ma koliko lijepa bila, može pravog muškarca dovesti do stanja potpune raspamećenosti.

– Hoću – jedva čujno reče D. ne dižući pogled.

I krećemo. Odmah. Znajući da M. ne vidi najbolje, nudim se da vozim do Gradačca, ali on odbija. Veli, samo on zna kako se vozi njegov “Stojadin” i, štaviše, da su srasli kao nokat i meso. M. vozi prebrzo i uglavnom sredinom magistralnog puta. Skrećem mu pažnju, opominjem, a i pobješnjeli vozači iz suprotnog smjera koji mu redaju sve po spisku, ali M., nimalo uznemiren, i dalje vozi kako vozi i kreštavim glasom im dovikuje: “Krajči, krajči!” Nakon hororske vožnje (“vile su nas pronosale”, jer, osim nekoliko gotovo pa neizbježnih sudara, dlaka je falila da se strovalimo u nabujalu rijeku Tinju u blizini Srebrenika), neozlijeđeni ulazimo u Gradačac, a samo zbog njegovih poodmaklih godina, ljut k’o puška, ugrizao sam se za jezik i nisam mu izredao po spisku cijelo porodično stablo. Ali, ima još. U blizini hodžine kuće M. uspijeva naletjeti na nekakvu žicu i probušiti gumu. Dok mijenjam gumu, M. i D. odlaze do hodže i brzo se vraćaju. Nema ga, ali M. je od nekog usput saznao za drugog, “još boljeg” hodžu. Negdje je, veli, na periferiji, na putu ka Modriči. Ubrzo smo tamo i sve mi bi jasno: ogromna kuća, vila zapravo, i parking ispred za dvadesetak vozila. Zgađen, ostajem u autu, oni ulaze u “hastahanu”. Nakon polusatne duhovno-egzorcističko-prevarantske seanse, izlaze van: M. namrgođen, neraspoložen i, očito, masno opelješen, a D. isti kao i prije, ni bolji ni gori.

– Kaže da dođemo ponovo narednog četvrtka – reče M. suho dok se vozimo kući.

– Ne čudi me, nije te dovoljno ošišao.

– Znam, dijete, znam, ali šta mi je činiti, šta?

– Ništa. Svako stanje ima svoju suprotnost, pa tako i njegovo. I ne vodi ga više ovakvim lupežima. Neka vrijeme učini svoje. Vrijeme je dobar lijek. Isto tako, pokušat ću nagovoriti ga da potraži stručnu pomoć. Bit će on dobro.

– Daj Bože – prošaputa i tegobno othuknu.

Po izlasku iz Gradačca, M. s magistralnog skreće na makadamski put. Pitam ga zašto je skrenuo i kamo smo pošli, a on mi veli da dobro poznaje ove krajeve i da je put kojim se vozimo kratica do Srebrenika. Umoran od njegovih gluposti, šutim i kiptim od huje. Desetak minuta poslije, u mrklom mraku i usred guste šumetine, gase se lampice na instrument-tabli. Znao sam da je remen pukao i da je vožnja završena. M. bjesni, pjeni, psuje na pasija preskakala, ja, opet, izlazim iz auta i koračam pravo ne bih li u nedođiji u koju smo zabasali naišao na čovjeka, kuću, selo, bilo šta, i zamolio za pomoć. Ubrzo, ugledao sam siluetu žene s fenjerom u ruci. Koračala je prema meni. Svjestan da ću je preplašiti, izdaleka je pozdravljam i objašnjavam ko smo, odakle smo i šta nam se desilo. Ona mi prilazi, mirno sluša, i poziva nas k njenoj kući, da se odmorimo, predahnemo, a nekakvo rješenje, veli, već će se naći.

Pred skromnom, prizemnom kućom, iz koje je odzvanjao smijeh i graja djece, dočekuje nas domaćin, glava kuće. Srdačno nas pozdravlja. M. i D. ostaju u kući, a domaćin i ja idemo ka autu. S baterijskom lampom u ruci, domaćin ustvrđuje da remen jeste pukao, ali i da je hladnjak probušen.

– Večeras ništa ne možemo uraditi, tek sutra. Ja ću to popraviti, sitan kvar. Nego, hajde da mi prvo večeramo. Ne brini, imam rješenje za vas – reče i potapša me po leđima.

I bi večera, kahva, ugodan razgovor, smijeh djece, uspavljujuće pucketanje suhe grabovine u starinskoj peći i, na koncu, domaćinov prijedlog da uzmemo njegov automobil, “Stojadin” također, vratimo se narednog dana i preuzmemo M. auto kojeg će on do tada osposobiti.

U povratku, ja sam vozio i do Tuzle, pod snažnim dojmom svega što smo doživjeli, nismo progovorili ni riječ, osim autističnog D., koji je, nenadano i zvonkim glasom, rekao: “Ovo je prava, moja Bosna i ovakvi ljudi istinski su lijek. Neka ih poživi dragi Bog”, a M. i ja s olakšanjem smo se pogledali.

Prethodni članak

POKAJANJE JEDNOG MALIKA

Sljedeći članak

POZNAJETE LI LAGANINIJA

PROČITAJTE I...

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!