Trgu u srcu Sarajeva svaka vlast presvlačila kožu

Nakon raspojasanih stoljeća, svakakvih država i raznih političkih sistema, ovo je ponovo park At Mejdan. A zvao se (neslužbeno) Sijaset mejdan, a onda Filipovića trg, pa Trg cara Franje Josipa I, nakon toga Trg cara Dušana, pa Park Edhema Mulabdića, i ponovo Park cara Dušana

Ovdje, gdje se zametnulo srce grada, šćućurio se park poput kakvog izopćenika. Kao rijetko koji javni prostor u ovoj zemlji, osam puta mijenjao je ime. Mijenjano mu je, kao svim ulicama bosanskim, u skladu sa zatiranjem tragova krivudavog historijskog hoda balkanskim pustošijama. Sada se u njegovom središtu napinje kahveno-bijela pečurka muzičkog paviljona, okružena stolovima koji mame rijetke šetače i dokoličare da svrate na kahvu i razgovor. Poredani u pravilnom krugu u sjeni zamišljenog klobuka, sa svojim bijelim suncobranima podsjećaju na topiće, male gljive koje smo kao djeca tako zvali jer su nam neodoljivo ličile na šahovsku figuru, kulu, topa.

Sa zapadne strane svojom bjelinom odgovara mu montažna džamija koja stražari nad cijelim ekshumiranim haremom, viteški zabadajući alem svoje munare u raspuklo sarajevsko nebo, kao da hoće reći: “Sada, kada sam se napokon vratila, ostat ću ovdje zauvijek.” A iznad nje, poput kakvog stvorenja koje nije ni žaba ni gušter, a najmanje tropska ili bilo kakva ptica, raskrečila se u punom naponu svoje gorostasnosti “Papagajka”, ta zeleno-žuta nakarada koja nikad neće prestati u stanovnicima ovog grada izazivati ibret. 

Na istočnoj strani, čekajući putnike, brundaju GRAS-ovi trolejbusi, mračni i ozbiljni, kao da i oni negoduju, nezadovoljni raspoloženjem njihovih nikad zadovoljnih šofera. Puni su neke nerazumljive prijetnje, ali samo dok ne krenu sa stanice. Čim nad njima zaškripe gvozdene letve, koje ih, poput pupčanih vrpci, vežu za žice, svaka njihova ozbiljnost zgasne. Pretvaraju se tad u smiješne pehlivane što sa štapom u rukama jezde preko konopa raspetog nad cirkuskim trapezom ispod kojeg ništa nije stvarno i sve ima privid basne. Odmah do njih tandrču minibusi koji razvoze Sarajlije po okolnim uzvisinama, dahćući pri uzbrdicama nadbistričkim i nadsoukbunarskim poput sipljivih konja. U produžetku, iza kioska, i još jednog, koji su muzičkom paviljonu bezobrazno okrenuli stražnjice, Latinska je ćuprija i preko nje Principov most, i preko njega Latinska ćuprija i preko nje Principov most, sve u zavisnosti s koje je historijske dojke prolaznik dojen.

Sjever određuje Miljacka, zazidana u kamen, u proljeće i u jesen raspojasana i divlja, a ljeti smradna kao strvina i blaga poput senilne starice koja se igra s plastičnim bocama, loptama, udovima lutki i trupcima zarobljenim u podjetinjilim virovima ispod betonskih prijevoja. Uz nju protječe ulica na koju je onaj što osnova ovaj grad čekao cijelih pet stoljeća, i još pola i koju godinu. Taman je toliko trebalo da se Sarajlije dosjete da je van pameti da nema u ovom gradu ni najmanjeg sokačeta koje će se zvati po njegovom osnivaču. Ali to nije čudno, ko god je prošao ovom zemljom, još od Isa-begovog vremena, primijetio je odmah da ovi narodi teško dolaze pameti. Ali kad dođu, onda sve poduplaju, naročito inat, pa je tako i ulica na desnoj obali nazvana po srednjovjekovnom vladaru koji je ostao u najčistijoj živoj uspomeni, od dobrijeh bana do današnjih dana. Čistim inatom, umjesto plavih ploča s natpisom “Obala vojvode Stepe”, iskovali su na zelenim tablama slova u poredak ovakav: Obala Kulina bana.

Na suprotnoj strani, ondje gdje su nekad bili dvori ili saraji po kojima ovaj grad i nosi ime, na uzvišenju zvanom Begluk uzdigla se u svojoj stamenosti, kao kakav drčni diktator, tjelesina kasarne. Lijepa je to i jedina zgrada nad ovim parkom koja se skladno uklapa u prostor. A iznikla je iz “kršle”, kako su Sarajlije zvale vojarnu koju su na istom mjestu izgradile Osmanlije, i to narodnim zajmom jer tad Otomanska imperija bijaše u strašnom osipanju. Tu su se redom useljavali generali, baruni i vojvode različitih režima koji su ujahivali u ovaj grad za gospođom historijom poput poslušnih ljubavnika.

I sve to tako stoji kao da su se vremena zavadila, okrenula jedna drugima leđa i naivno se inate. A nekada je sve odjekivalo topotom konjskih kopita, njinim hrzanjem i grajom razdražene svjetine. Ti glasovi i ti zvuci prigušivali su hurljavu vode zarobljene u drvena korita, njeno prštanje o vodenično koleto, struganje gornjeg žrvnja o donji i skakutanje prepelice, letvice koja je, izranjajući iz sanduka za žito, tandrkala po žrvnju određujući tako brzinu kojom će se zrnevlje žitarica sunovraćati u tanki procjep između dvaju kamenih kotača. Smrad konjskog isparenja i fuškije, koju su razuzdani ati ostavljali iza sebe u trku, miješao se s mirisom janjetine s ražnja i vonjem ljudskog znoja, dok je na sve strane letjelo busenje istrgnuto snagom udara kopite od zemlju. Ovdje su prve Sarajlije i seljaci iz okolnih mjesta dovodili svoje konje, unajmljivali najvještije binedžije, i takmičili se za slavu, ugled i ponos, usput mijenjajući sve što su dotad bili, pa i vjeru. Tako se, samo po sebi, nadjenulo ime ovom prostoru – At Mejdan.

 

Kada se Sarajevo proteglo u kasabu mnogu veću od “polja oko dvora”, konjske trke otišle su nizvodno. Umjesto hrzanja i kopitanja uzavrelih ata, zvukove s obližnjih mlinova gušili su stravični krici kažnjenika, a miris sprženog ljudskog mesa nosile Sarajlije do kraja života u svojim nosnicama. Nad glavama svjetine vihorio se prigušen žamor kojim se glasao strah izazvan sablasnim cvrčanjem ucvrljenog ulja što lije na rane lopova, uhoda, sjecikesa, hajduka i svakojakih bundžija onovremenih. Javna kažnjavanja i smaknuća razglašavali su telali na sav glas da su odzvanjale mahale i tresli se sokaci od siline opomene, pa ti, de, ne dođi, majčin sine. I svijet je naprosto dolazio, hrlio u buljucima. Bilo ih je nemoguće izbrojati. Tako ovaj prostor dobi neslužbeno ime Sijaset‑mejdan.

Austrougarski general i hrvatski plemić Josip barun Filipović Filipsberški prvih mjeseci svoje vladavine vratio je ovom parku njegovu namjenu i ovdje vješao sve one koji su imali drskosti da se suprotstave njegovoj moćnoj vojsci. Ali kolovođe je ubijao po okolnim brdima da bi ih potom zakopavao na tajanstvenim mjestima kako Bosanci od njihovih grobova ne bi načinili hodočasne hramove. Tada su zvukove posljednjih mlinica na Miljacki trnule note vojnog orkestra kojim se obilježavala svaka svečanost. Kada su maknuta vješala, izgrađen je muzički paviljon na kojem je isti onaj orkestar koji je u smrt ispraćao najhrabrije bosanske sinove svirao za austrijske dame i gospodu i domaće službenike za njihovih nedjeljnih šetnji. A da bi uvijek imali na umu ko im je omogućio da usred Sarajeva mogu mirno špacirati, park je prozvan po osvajaču – Filipovića trg.

Čuvalo je Sarajevo uspomenu na baruna Filipsberškog svega nekoliko godina. Tad je, šapuće historija, donesena odluka da se trg proširi, pa je porušena i džamija hadži Alije Bakrbabe, u kojoj se tri i po stoljeća vršila Božija služba, prije nego će je oficiri K.u.K-a pretvoriti u skladište. Samo je carsko ime bilo dostojno veličanstvenosti novog trga pa je zato i prozvan Trg cara Josipa I generala Filipovića, kako to inače biva sa slugama, bačen je u zaborav. Uspomena na njega nije splahnula samo u Sarajevu već i u Beču, pa i u Pragu, u kojem je godinama komandirao. Zaborav je bio toliki da mu se i grob zametnuo, a potraga je trajala cijeli vijek. Zluradnici bi rekli kako je to bila osveta svetog proviđenja: grobovi njegovih žrtva nikad nisu pronađeni. Tajnu o mjestu upokojenja vođa sarajevskog otpora odnio je barun zauvijek sa sobom.

Srbijanske jedinice ušle su u Sarajevo 6. novembra 1918. godine pod komandom vojvode Stepe Stepanovića, čija će slava desetljećima teći glavnom sarajevskom obalom. Heroj s Cera bit će godinama privilegiran da, poput careva, šeta ulicom koja nosi naziv po njemu. Na simboličkoj je ravni Stepa Stepanović gazio po djelu svog neprijatelja Johana Apela, poglavara Zemaljske vlade, za čijeg je službovanja u Sarajevu počelo formiranje ove ulice i po kojem je nosila ime cijelih dvadeset godina. Nije volio šetati sam, a često je bio u društvu Safvet-bega Bašagića. Ni sanjati nije mogao da će nakon njega pune četiri godine nositi naziv po najmračnijem diktatoru koji je za svog života mnogim evropskim trgovima, obalama i ulicama darovao svoje ime, ali koji nikad neće prošetati ovim kejom. Prije nego što se ubio, sve su se ulice odrekle Adolfa Hitlera. Odrekla ga se i ova, i nanovo prigrlila ime svog vojvode. I na dan kada su se od Bentbaše pojavili prvi srpski vojnici, morao je, po svim balkanskim pravilima, biti ukucan u limenu ploču, pa je glavni bistrički sokak desetljećima zvan Šestonovembarski. Naravno, po tradiciji koju su uspostavile austrougarske vlasti, ovom parku priličilo je samo carsko ime. I to ne bilo kakvog cara, već najvećeg – Dušana Silnog – onog koji je skovao najvažniji zakonik u srednjovjekovnoj Srbiji, a manihejce zvao “babunima”, i to “trikletim”.

Fašističke vlasti NDH-a nisu voljele careve, valjda slijedeći politiku svog italijanskog mentora koji ih je rušio i prezirao, pa s toga ne nastaviše tradiciju već parku dadoše naziv imenom i prezimenom književnika važnog po tome što je napisao prvi roman u Bošnjaka. I nije im smetalo što je čovjek živ i što će, jadan, hodati po parku koji nosi njegovo ime kao da je kakav diktator. Ali ni Edhem Mulabdić nije bio Tin Ujević pa da baci kletvu na onog ko po njemu nazove ulicu ili ga izlije u bronzu, a, ne daj, Bože, da ga okamene. Moguće je da je, dolazeći ovamo, pozdravljao park: “Kako ste, imenjače?!” Je li bio svjestan da će nadživjeti i svoj park i državu koja ga počastila takvom čašću da još za života osjeti kako je to kad jedan javni prostor koji je nosio imena najvažnijih careva sad nosi tvoje ime? Kažu, presudila mu jedna večera. I odmah dodaju: i prva i posljednja s fašistima. Socijalističke vlasti nisu mu samo oduzele park i vratile mu ime cara Dušana već su ga osudile na pet godina zatvora, otele mu penziju i izopćile ga iz društvenog života.

Danas po Edhemu Mulabdiću mnoge škole nose imena, ali ovaj park ne. Godine 1993. vraćen mu je prvotni naziv, onaj kojeg mu je narod nadjenuo. Nakon raspojasanih stoljeća, svakakvih država i raznih političkih sistema, ovo je ponovo At Mejdan. Rijetko da ćete u Bosni, u kojoj nema te ulice da barem dva puta nije mijenjala naziv, naći javni prostor kojem su više puta kožu presvlačili. Proklet neka je onaj ko to pokuša ponovo, rekao bi Tin Ujević, svestran čovjek, pomalo i Sarajlija.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!