Treba vremena da prihvatiš da si otišao

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći

Sjećam se kada sam se polako i sistematski spakovao i iza sebe ostavio svoje roditelje, prijatelje i Sarajevo. Nisam bio svjestan šta to znači, nisam razmišljao da je to na bilo koji način zaista moguće. Osjećao sam da nikad neću otići dovoljno daleko da bih se mogao toliko udaljiti od svog rodnog grada. I prije sam znao otići na nekoliko mjeseci, čak i na godinu (JNA). Ništa nije naslućivalo da promjena može biti toliko radikalna.

Ustvari, prijalo mi je što u debeloj hladovini Holandije napokon živim u privatnosti, što mogu po vlastitom stanu razbacati prljave čarape i gaće a da me niko s tim neće opominjati, da mogu pustiti glasno muziku bez bilo čijih upozoravanja da je moram stišati, bez straha da će mi komšije upasti u stan i tražiti šećer i kafu, bez jutarnjeg buđenja zvukom kosilice pod prozoromn na Džidžikovcu. Nije mi smetalo što sam morao dugo stajati čitajući uputstvo za korištenje veš‑mašine. Prvi put u životu svoje sam suđe oprao a da mi to nije bila tlapnja. Mogao sam konačno sjediti na WC šolji koliko mi je ćeif bez iščekivanja da mi neko od ukućana zakuca na vrata. Biti konačno sam bio je prelijep osjećaj.

A kada bih se, pak, poželio neke klope koje nisam mogao nigdje kupiti, nazvao bih mamu koja bi mi izdiktirala kako da napravim punjene paprike, tufahije… Ništa nije ukazivalo na bilo kakve tragove ozbiljne nostalgije. Štaviše, komunikacija s ekipom iz SA bila je na “normalnom” nivou. Internet jeste još bio slab, ali ipak dovoljan da progura e‑mailove, linkove, kretenizme. Svakih nekoliko mjeseci sjeo bih u avion i ukazao se u gradu bez nekog posebnog osjećaja. Sve mi se činilo izuzetno blizu, kao da sam otišao da živim u Kladanj.

Promjene koje su se dešavale nisu mi značile ništa posebno. Neka bi nova zgrada nikla, neka se stara srušila. Miljacka je bila jednako prljava kao i kad sam otišao. Sirnica kod Dervoza bila je ista, kao i ćevapi u “Petici”. Sarajevo i Željo i dalje su igrali, gomila raje koja je besposleno tumarala Ferhadijom usred radnog dana i gutala sladolede također je bila ona ista gomila. Jedina stvar koja me zaista pogodila bila je moja soba, u tom momentu već bivša. Nisam mogao vjerovati da su posteri koje sam godinama brižljivo lijepio po zidu sada složeni i stavljeni u veliku mapu na vrhu ormara. Ništa nije bilo onako kako sam ostavio iza sebe. Starci su sve pretumbali kako je njima odgovaralo. Život je za njih išao dalje. Šokiran viđenim, počeo sam shvatati da sam zaista otišao od kuće, da sve to nije neka prolazna avantura, da više nema povratka na staro. Osjećao sam se kao ptić koji se, nakon što je konačno poletio, vratio u staro gnijezdo koje je za njega bilo premalo – tu više nije pripadao.

Na čuđenje nekih mojih prijatelja iz Amsterdama, i dalje sam održavao jake veze sa Sarajevom. Petljao sam se (preko interneta) u sve što se po Sarajevu dešavalo, a što me se suštinski zaista nije ticalo. Počeo sam zavidjeti onima koji su davno napustili Sarajevo i koji gledaju svoja posla, ne petljaju se ni u šta otperećavajuće. Mazohizam se prepleo s nostalgijom, a da toga zaista nisam bio ni svjestan. Ideju za vjenčanje na nekom egzotičnom azijskom ostrvu sam odbacio, zaputili smo se u Sarajevo i to napravili u Općini Centar, uz dotrajale plišane zavjese, oronule karanfile i tri mrzovoljne matičarke koje su gledale na sat da se to što prije “odradi”. Ipak sam bio sretan što sam tu, nekako se činilo da i dalje pripadam gradu u kojem sam odrastao.

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći. Nakon što mi je nedavno umrla majka (kako krajišnici zovu nanu), sletjeh u Sarajevo na tri dana da se oprostim od žene koju sam tako mnogo volio i poštovao. Kada sam konačno podigao glavu nakon mora suza, primijetih grad. “Gdje je ovo?”, pitao sam se. “Ko su ovi ljudi?” Promjene koje sam godinama ignorirao konačno su bile pred mojim očima. Tukao sam se sa zamišljenim protivnikom u sebi. Ispred mojih očiju desilo se čudo!

Digao sam ruke.

Sljedeći članak

ŽNJ

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!