Treba se zblanuti nad količinom bošnjačkog autošovinizma

U Bosni se bošnjački kulturni i nacionalni identitet ideologizira i egzistencijalno dovodi u pitanje stalnim stavljanjem u kontekst nepostojećeg nacionalizma i njegovim poređenjem s drugim dvama

U ovim blagdanskim danima, prije 23 godine, pred zoru, na kućna su mi vrata, drugi put strašne 1993. godine, zalupali pripadnici specijalne policije. Četverica, s dugim cijevima, maskama i noževima zataknutim o pojaseve. Po zahtjevu Službe za zaštitu ustavnog poretka, koju je osnovao Josip Manolić, vodio Smiljan Reljić, tadašnji šef zagrebačke policije Tomislav Karamarko izdao je nalog za moje hapšenje, pretres stana i poslovnih prostora. Bio sam sumnjiv, pod obavještajnim nadzorom, na koncu uhapšen, kao i tadašnji predsjednik Merhameta, kasniji savjetnik dvojice predsjednika, akademik Izet Aganović i još mnogi ugledni Bošnjaci.

Sumnjivi smo bili, baš zato, što smo bili Bošnjaci i, kao takvi, u ludilu rata i agresije RH na BiH, bili, da parafraziram Marulića, “suprotivi Tuđmanom”. Idejno različiti, s više ili manje lojalnosti i hrabrosti iskazane u tzv. Domovinskom ratu, napadu JNA na Hrvatsku (kada je mnogi Hrvat zbrisao širiti istinu o hrvatskoj u inozemstvu ili studirao povijest, recimo), zbirno smo bili oglašeni neprijateljima, opasnim agentima međunarodnih islamističkih krugova koji sanjaju napakostiti Hrvatskoj, staroj braniteljici Evrope i njene kulture od turskih i saracenskih najezdi.

Tada su moralni patuljci, kukavice muslimanskih imena, na čelu s Mirsadom Bakšićem, napisali javno pisamce podrške Franji Tuđmanu u njegovoj borbi s islamističkim zlom koje je širio Alija Izetbegović “ubijajući Hrvate” u ratu koji je Hrvatska vojska vodila protiv Armije BiH na teritoriji BiH. Mrlja od silnog blata i smeća koje je na nas te i narednih godina bačeno, a u čemu su prednjačili “liberalni” i mainstream mediji, do danas nije izblijedjela.

Ovoga se sjetih, zblanut količinom autofobije koja pršti sa stranica i frekvencija liberalnih i dijela mainstream medija. Odluka sarajevskih kantonalnih vlasti o ograničenju količine ispušnih plinova za vrijeme najgoreg zagađenja zraka proglašava se nazadnom i, naravno, donesenom kako bi Hrvatima (ostalim zapadnim kršćanima u Bosni, valjda ne) pokvarila božićni ushit.

Zblanut količinom i intenzitetom autošovinizma koji će mirno prihvatiti odluku Ustavnog suda malog entiteta kako bošnjačka djeca nisu diskriminirana jer su prisiljena učiti isključivo srpski jezik i književnost u školama tog entiteta, a istovremeno napadati razumsku kritiku pokušaja podvale reforme lektire, “očišćene” od klasika bošnjačke književnosti u Kantonu Sarajevo, pa onda i u Federaciji, koji će vrištati na prijedlog da se škole u krajevima s bošnjačkom većinom nazovu imenima Mustafe Busuladžića ili Envera Čolakovića, dok će na ulicu Mile Budaka u Mostaru ili Draže Mihajlovića i raznih vojvoda širom RS-a samo odmahivati mudrom glavom, liberalno to prepuštajući svojim istomišljenicima u Mostaru i Banjoj Luci kojih nešto nema u dovoljnoj mjeri, pa su se ušutjeli. Odnosno, ušutjeli su se kada je riječ o Mili Budaku ili Draži Mihajloviću, dok su aktivni i zabrinuti za tekovine antifašizma kada se u Federaciji odaje počast, ne Hakiji Hadžiću ili Akifu Handžiću, već književnicima i znanstvenicima, ili kada se kantonalna vlast u Sarajevu odluči, po uzoru na parišku i londonsku, zabraniti prodaju i točenje alkohola na otvorenom.

Potpuno zblanut činjenicom da se u Sarajevu niko ne oglašava na temu naziva instituta (za istoriju, jezik). Historija je posuđenica iz latinskog, jedna od dviju bosanskih riječi za nauku o prošlosti. Istorija je latinski barbarizam, srpska riječ, prokrijumčarena u bosanski sa srpskim nacionalizmom. Institut za jezik, ako se tako uopćeno naziva, proučava sve jezike, bavi se općom lingvistikom. Bavi li se jednim, narodnim jezikom, onda bi valjda trebalo jasno, ne krijući se iz straha od Bog zna čega, naziv tog jezika ugraditi u službeni naziv instituta. Zaprepašten činjenicom da se Islamska zajednica više brine o očuvanju bosanskog jezika u dijaspori od države. Osim ako se država nije toliko uplašila napada autošovinizma, pa bosanski jezik ne čuva ni u Bosni.

Hrvatska je izašla iz genitiva, slavodobitno je 1990. objavio jedan od ideologa tuđmanizma Dalibor Brozović. Sve što se moglo, logično i nelogično, pametno i glupo, iz genitiva “Hrvatske” prevedeno je u nominativ “hrvatsko / hrvatski / hrvatska”. Briga za jezik, medij ušminkane istine, popravljene prošlosti, izmišljene povijesti, ali i kulturnog identiteta, postala je stožernom aktivnošću.

Kulturni je identitet u novoj / staroj formi ušao u svako selo. Briga za identitet nema cijenu, država će, bez obzira na (pre)vladajuću ideologiju, finansirati sve aktivnosti Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u polju jezičkih, historijskih i sličnih studija, nacionalne projekte državne radio‑televizije. Pobrinut će se da njihovi rezultati dopru do svakog hrvaćanskog kućanstva, bilo ono hrvatsko ili ne, kao i do svake hrvatske duše izvan granica države. Najliberalniji i mainstream mediji ne dovode u pitanje te aktivnosti i njihove rezultate. Kulturni identitet, kako ga je projektirao tuđmanizam, i dalje živi, neupitan i obilato finansiran. Vode se ideološki ratovi, ali oni s osnovama nacionalnog i kulturnog identiteta nemaju veze, ne propitkuju ih.

U Bosni se bošnjački kulturni i nacionalni identitet ideologizira i egzistencijalno dovodi u pitanje stalnim stavljanjem u kontekst nepostojećeg nacionalizma i njegovim poređenjem s drugim dvama. Posebno napadajući izvrtanjem istine istaknute pojedince i njihovo djelovanje u kontekstu vremena. Gdje je država, gdje su vlasti, politika, institucije? Čija je primarna odgovornost čuvanja i razvoja nacionalnog, primarno kulturnog identiteta, ulaganjem u kulturne projekte bošnjačkih autora, posebno kapitalne – hrestomatije nacionalne književnosti, bošnjačke enciklopedije, historiografskih djela…? Čega se to bojimo?

 

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!