Treba nam diplomatska ofenziva

U svrhu izlaska Bosne u svijet, jer je svijet velik i ne ograničava se samo na EU i SAD ili Rusiju, a u svjetlu referenduma u RS i njegovih prvih i ostalih posljedica, trebalo bi poduzeti diplomatsku ofenzivu

Put me sve češće vodi u Alžir. Svaki se puta imam prilike susresti sa članovima alžirske i međunarodne poslovne i diplomatske zajednice. I svaki se puta uvjerim da svi svoju diplomaciju koriste za promociju političkih i poslovnih interesa kompanija iz svoje zemlje, katkada agresivno, služeći se nacionalnim “brendovima” koje su izvezli kao opće dobro civilizacije. Svi osim Bosne i Hercegovine. Ovdje se diplomacija promatra u širem smislu, kao usklađen skup radnji svih predstavnika države, od ambasadora, preko Vlade i ministara do šefova država. Državne i službene posjete, prisustvo na multilateralnim skupovima, sajmovima, sklapanje međudržavnih sporazuma za promociju kulturne, sportske i drugih vidova saradnje, ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i poticanje investicija, barter‑aranžmani, predstavljanje potencijala svoje zemlje na razumljiv i prihvatljiv način, stalno lobiranje… neke su mogućnosti koje bosanskoj diplomaciji u širem smislu stoje na raspolaganju. Posebno ako se ima u vidu da je Alžir jedna u nizu država koje imaju drukčiju javnu i političku percepciju rata protiv Bosne i Hercegovine, stvarnih aktualnih odnosa, a posebno historije.

Susrećem se i s tzv. običnim ljudima, konobarima, recepcionerima, radnicima, trgovcima. Kada progovorite njihovim jezikom, makar i loše, otvore srca i duše te, na spomen Bosne, oni nešto stariji uglavnom prozbore: “'Ali ‘Izzet.” Tako oni zovu predsjednika Aliju Izetbegovića, kojim personificiraju Bosnu, svoj doživljaj naše zemlje. Sjećanje na Izetbegovića živo je, a poštovanje koje pokazuju i oni obrazovaniji koji su čitali njegova djela, posebno Islam između Istoka i Zapada, stvarno je i neglumljeno. Alžir nije jedina muslimanska zemlja koju sam pohodio u kojoj se na ovaj način doživljava Bosnu i njezinog prvog predsjednika.

U procijepu između stava politike i diplomacije i osjećaja naroda stoji taj kapital. Nema u modernoj povijesti ličnosti iz Bosne i Hercegovine koja je toliko poznata širom svijeta kao primjer časnog, uzoritog političara (gotovo izumrle vrste), idejnog vizionara međunarodne saradnje na monoteističkim načelima morala i pravednosti, filozofa prava, ali i političkog lidera malog naroda i male zemlje. Bernard-Henri Lévy zvao je Aliju Izetbegovića melanholičnim vojskovođom, izrazivši pri tomu divljenje zagovaratelju mira kojemu je sudbina namijenila zapovijedanje vojskom izraslom iz naroda koja je, maksimalno moguće, protivno svim nedaćama agresije i genocida, zadržala i čuvala principe morala i pravednosti.

Zbog toga bi u svrhu izlaska Bosne u svijet, jer je svijet velik i ne ograničava se samo na EU i SAD ili Rusiju, a u svjetlu referenduma u RS i njegovih prvih i ostalih posljedica, trebalo poduzeti diplomatsku ofenzivu. Naravno, ne samo kroz slabašnu bosansku diplomaciju, već prvenstveno posjete na najvišem nivou koje bi ocrtale stvarnu političku i sigurnosnu situaciju koja se više ne bi saznavala preko srbijanskih diplomata širom svijeta. Također, potrebno je osmisliti i organizirati ministarske pohode u svrhu promocije privrednih i kulturnih potencijala, iniciranja investicijskih ciklusa i bilateralne saradnje na svim poljima.

Prisustvo, ali aktivno u političkim i ekonomskim multilateralama različitih regionalnih (regija je znatno širi pojam od eufemizma za bivšu Jugu) i širih organizacija također je neodvojiv dio toga procesa. Međutim, želi li se poštovanje druge strane, potrebno je mnogo raditi na izgradnji našeg interesa i poštovanja prema drugima. Na pamet pada scena iz filma Ničija zemlja. Na liniji fronta jedan bosanski vojnik čita novine i komentira strašnu situaciju u Ruandi. Drugi mu na to, valjda je to bilo duhovito, kaže kako nije normalan. Taj nedotupavan odgovor koji treba značiti “ko j… Ruandu kad mi imamo svoj rat, a naš je, zato valjda što je naš, puno gori”. Naravno da je rat u Ruandi bio nekoliko puta gori i sa znatno težim posljedicama i na okolne zemlje, no to nas ne zanima. Gdje je, uostalom, ta Ruanda? Neokolonijalni rat za ogromne afričke resurse ušao je u novu fazu zbog otkrića novih nalazišta strateških materijala, a u tu su se fazu uključili Rusija i Kina, dolazi Indija i latinoameričke zemlje. Nailazi uskoro i Iran. Male zemlje, poput Srbije, koje se ne mogu s velikima takmičiti u Africi itekako su prisutne. Sve osim Bosne.

Drugi je front Azija, brzo rastuća, sve snažnija i samosvjesnija, koja će se sve manje osvrtati na evropska mišljenja, posebno ona proizašla iz birokratizirane kaljuže institucija EU. Tu je i Latinska Amerika. Potrebno je, osim kroz UN, s mnogim zemljama graditi odnose. To je polagan proces, ali se isplati s mnogih aspekata – privrednih, političkih, sigurnosnih, strateških. Čovjek je bogatiji što ima više prijatelja. Tako je i zemlja bogatija i snažnija ako ima više prijatelja širom svijeta. Ne zaboravimo, EU nije cio svijet. EU i NATO integracije za Bosnu su značajne i strateške, ali to ne može biti jedini cilj vanjske politike. Treba misliti dugoročno i imati više varijanti, a to znači više prijatelja. Izgraditi povjerenje teško je i mukotrpno, ali treba početi širokom ofenzivom autohtonog prikaza stanja u zemlji, pokrenutih reformi i ciljeva.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!