Tražeći ravnotežu u vlastitoj nemoći

Ponavlja se tako igra vazda pobunjenih Srba, a pobunjeni su sto i kusur godina. Ponekad se pobuna realizira igrom divljaštva poput atentata i barikada, a ponekad igrom referenduma i zloupotrebom institucija koje su dobili također divljaštvom

“Zlatna viteška vremena prošla su za sve narode u Evropi, pa ipak su se svi sprijateljili s novim prilikama i latili se modernog oružja da ukrase svoje doba kulturnim tečevinama i otkrićima. Zašto mi živimo u trzavici i dan-danas – zašto se ne možemo sprijateljiti s novim prilikama koje nam je donijela okupacija, kad su naši pređi u mnogo težoj situaciji stvorili brzo odluku prama svome osobnom karakteru i preporodili se kroz kratko vrijeme? To sigurno nije bio puki slučaj, nego odvažna mudrost i trijeznost, koje su bile rezultat bojazni i opreznosti među dvjema vatrama.”

Ove retke napisao je Safvet-beg Bašagić u uvodu svoje doktorske disertacije Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti – prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, objavljenoj 1912. godine u vlastitoj nakladi.  Od tada je prošlo stotinu i kusur godina, a gotovo se ništa nije promijenilo. “Stara igra, novi igrači”, kako je takvo ciklično ponavljanje bosanskog historijskog usuda objasnio rahmetli profesor Munib Maglajlić.

Razlika je u tome da se Bašagićeva “okupacija” iz austrougarskog perioda oličena u liku “upravitelja” sada naziva “OHR” i  ima “visokog predstavnika”. Razlika je u tome da se Bosna ne nalazi između dviju vatri, nego se nalazi između dvadesetak plamenih jezičaca, odnosno dvadesetak raznorodnih interesa koji je svaki ponaosob vuku na svoju stranu. Razvučena i navlačena sa svih strana, ostaje neprekidno napeta poput filmskog platna na kojemu ne igra komedija Roberta De Nira, već se neprestano vrti filmska uspješnica Danisa Tanovića  Ničija zemlja.

No, vladaju neka igračka pravila. Dok se igra (pleše i pjeva), kolovođe ne skrivaju, već otkrivaju: sebe i svoje običaje. Nije važno kako igraš, dovoljno je da si u kolu koje se temelji na narodnim običajima iz davnine – vrteškama i plesovima s mačevima. Nadalje, svjedočimo igračka natjecanja u izrugivanju, gonetanju, proždiranju svega i svačega, trčanja u vreći, skakanja u napuhanu mješinu, igru hrvanja, dizanja kamenja, skakanja u daljinu žabljim skokom, igru ovnova i, na koncu, igru deranja jarca.

Ko ne vjeruje da je tako neka pažljivije prouči zaigranu ornamentiku srednjovjekovnog bosanskog nadgrobnika, bosanskog stećka, koji je u međuvremenu postao zajednička regionalna baština. Uz melodije pobjede i poraza u srednjovjekovnom kolu igralo se na strništima, livadama, oranicama, liticima, grebljima… Ne znamo što je mislio srednjovjekovni bosanski čovjek, “regionalni” baštinik imena Dobri Bošnjanin. Kažu da je vjerovao da mjesec više neće sjati, zvijezde će padati kao truhli plodovi, sunce će pomrčati i smrznuti se u malom i beskrajnom svijetu svoje baštine, nebeska tijela teturat će kao da su pijana, a znak će se Ise Pejgambera ukazati u svijetlim krugovima oka odabranog bogougodnika i nastat će Sudnji čas ako se ne bude igralo. Srednjovjekovno narodno iskustvo zapisano na stećku govori nam da bez igre nastaje apokalipsa, sudar vremena i vječnosti.

Bašagićevo iskustvo sugeriralo je da se mora hvatati korak s vremenom. A taj je korak ostao u raskoraku stotinu i kusur godina tražeći ravnotežu u vlastitoj nemoći. Ili, rekli bismo, korak je ostao stajati na mini, razvučen poput filmskog platna.

Stoga je situaciju u kojoj se nalazi bosanski čovjek ponajbolje opisao režiser Danis Tanović u Oskarom nagrađenom filmu Ničija zemlja. Čovjek leži na mini. U blizini su predstavnici međunarodne zajednice, ali pomoći nema. Ako se pomakne, eksplodirat će. Ne može ništa drugo nego ostati ležati. I to je neka vrsta igre. Igre živaca!

Ko će imati najviše živaca, preživljava. I dobije Oskara za najbolju igru.

Ponavlja se tako igra vazda pobunjenih Srba, a pobunjeni su sto i kusur godina. Ponekad se pobuna realizira igrom divljaštva poput atentata i barikada, a ponekad igrom referenduma i zloupotrebom institucija koje su dobili također divljaštvom. Republiku Srpsku nisu dobili pregovorima, naime, nego preko tomašica i srebrenica, a ono što se stvori silom nema budućnosti bez oslonca u sili.

Pa šta je onda bio Radovan Karadžić, a šta je Milorad Dodik? Ista igra, različiti igrači! Ili još bolje: ista jazbina, drugačija zmija.

A srednjovjekovno iskustvo Dobrih Bošnjana kaže da je kolovođa igre obično biran kao najvještiji zmijar. Jer kolo usred igre može dobiti dugu zmijsku vijugu, a tada nastaje urnebes i u kolo ulazi sve što se može držati na nogama. Zmije gamižu usred kola izvučene iz raspuklih jazbina, bljeskaju na suncu srebrnastim sjajem, gromuljaju se i nadimlju dok palacavim jezicima laju na mučnu jaru. Tada kolovođa maše živom zmijom, a kolo pada u obredni trans.

Dobri Bošnjani baštine još jedno iskustvo, vrlo praktično i, hvala Allahu, uvijek aktualno. Po tom islamskom iskustvu, Bošnjaci mogu mnogo naučiti iz jednog poučnog hadisa: “Musliman ne smije dozvoliti da ga zmija dva puta ujede iz iste rupe.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!