Tolstoj (3): Zvijezda utješiteljka za mladalačke duše

Romen Rolan francuski je pisac čija je očaranost Tolstojevim likom i djelom iznjedrila jednu od ljepših biografija u svjetskoj književnosti. Knjiga Tolstoj Rolanov je pokušaj razumijevanja Tolstojevog književnog djela i utjecaja pojedinih epizoda njegovog turbulentnog života na njegovo čudesno književno djelo. Knjiga je to o iskrenoj potrazi jednog umjetnika za odgovorima na krupna životna pitanja, potrazi koja će ga dovoditi do vješala, ali i do blaženstva kakvo samo vjera čovjeku može pružiti. Ipak, ova knjiga nije pisana kao klasični udžbenik u kojem je dosljedno provedena pozitivistička književna metoda. Autoru je Tolstoj previše bitan da bi se zadovoljio pukim povezivanjem njegovog života i djela. Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem 19. stoljeća, piše Rolan, bila je za njegovu generaciju najnepomućenija svjetlost koja je obasjavala njegovu mladost. Ona je bila zvijezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj. Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj u cijeloj evropskoj umjetnosti

Svijet s vremena na vrijeme potresu veliki buntovni duhovi koji bace prokletstvo na pokvarenost jedne civilizacije. Možda i posljednji takav duh u evropskoj književnosti bio je Tolstoj. Njegova borba, koju Rolan naziva Tolstojevom slavnom unutarnjom borbom sa samim sobom, borbom prsa u prsa protiv samog sebe, iznjedrila je ponajvažnija djela evropske književnosti u epohi realizma. U toj su borbi učestvovale sve njegove životne snage, svi poroci i sve vrline.

“Svi poroci sem jednog – laži, koju je gonio bez prestanka i progonio do njenog posljednjeg utočišta. Najprije opijenost slobodom, strasti koje se sukobljavaju u olujnoj noći koju ponekad osvjetljavaju blještave munje – ljubavne krize i zanosi, otkrovenje Vječnoga. Godine Kavkaza, Sevastopolja, godine mladosti, uzburkane i nemirne… Zatim veliko primirenje u prvim godinama braka. Usrećenost od ljubavi, umjetnosti, prirode – Rat i mir. Vrhunac genija koji obuhvata cio vidik ljudskog života kao i sliku onih borbi koje duši predstavljaju već prošlost”, piše Rolan.

Jedna njegova osobina u bitnom je određivala njegovo djelo, izrastajući u junaka njegovih pisanja. To je istina. “Junakinja mojih spisa, ona koju volim svim snagama svoje duše, ona koja je uvijek bila i bit će lijepa, istina je”, pisao je Tolstoj prije nego je osjetio da njeno mjesto počinje zauzimati ljubav. Ona je bila izvor njegovog djetinjstva, “prirodno stanje njegove duše”. Kad su se poslije moralne krize 1880. godine u njegovom djelu sjedinile istina i ljubav – recept za kojim je Tolstoj tragao i o čemu je pisao – njegov realizam počeo se razlikovati od realizma jednog Flauberta.

“Tolstoj nikada nije iznevjerio nijednu od ove dvije svoje vjere. U njegovim djelima iz zrelog doba ljubav je buktinja istine. U djelima sa kraja života to je svjetlo koje svijetli s visine, zračak milosti koji pada na život, ali se ne miješa s njim. Vidjeli smo ga u Vaskrsenju, gdje vjera vlada nad stvarnošću, ali je ne prožima”, piše Rolan, ističući da takvo pisanje nije u sebi imalo primjesa oholosti i arogancije. “On je naša savjest. On govori ono što mislimo svi mi, prosječni ljudi, i ono što se ne usuđujemo da pročitamo u sebi. I za nas, on nije neki oholi učitelj, jedan od onih gordih genija koji svojom umjetnošću i mudrošću vladaju nad čovječanstvom kao s visine prijestolja. On je, kako je u svojim pismima najradije volio sebe da naziva, imenom najljepšim i najiskrenijim – ‘naš brat.'”

Na samrti je ostavio priličan broj neizdatih djela iz svih razdoblja njegovog života. “Na nesreću, treba žaliti što ga je ravnodušnost prema svojoj književnoj slavi – možda čak i potajna misao asketizma – spriječila da nastavi pisanje dijela koja su obećavala da budu najljepša. Takvi su Posmrtni zapisi starca Fedora Kuzmića. To je poznata legenda o Aleksandru I, koji se izdavao za mrtvog, a koji je pod lažnim imenom pošao u dragovoljno izgnanstvo u Sibir da tamo dočeka starost. Osjeća se da se Tolstoj ovim oduševio i izjednačio sebe sa svojim junakom. Šteta što su nam od tih zapisa ostala samo prva poglavlja”, konstatira Rolan.

Otac Sergej slično je djelo u kojem se naziru iste moralne dileme, samo je, tvrdi Rolan, ispričano u skraćenijoj formi od one kakvu bismo očekivali od Tolstoja. Priča je to o povijesti čovjeka koji zbog uvrijeđenog samoljublja traži Boga u samoći i isposništvu, a završava time što Ga nalazi u zajednici, među ljudima, radeći za njih.

Ipak, niz kraćih pripovijetki koje su publicirane pred kraj Tolstojevog života ili nakon njegove smrti imaju još veću umjetničku vrijednost. Među njima je i Hadži Murat (1902), u kojem Rolan prepoznaje nagovještaj epskog romana u kojem je ispričana tek jedna epizoda iz kavkaskih ratova. “Pišući ga, Tolstoj je bio u punoj snazi svoje umjetničke moći. Vizija (i ona očiju i duše) je savršena. Ali, čudno je da sama pripovijetka ne pobuđuje interesovanje jer se osjeća da ni Tolstoja nije potpuno zanimala. Svaka ličnost koja se pojavljuje tokom pričanja i izaziva njegove podjednake simpatije, i od svake, čak i one koja nam mine ispred očiju, daje zaokružen portret. Ali, pošto ih sve voli podjednako, nijednu ne pretpostavlja drugoj”, piše Rolan.

Ostala Tolstojeva djela imaju ličnu notu koja ide do granice očaja. Ima ih i autobiografskih, poput Dnevnika ludaka, u kom se iznose uspomene na Tolstojeve stravične noći prije krize 1869. godine, kao i Đavo, ta dugačka pripovijetka koja, prema Rolanu, ima odličnih dijelova, ali i besmislen rasplet. Spahija koji je imao ljubavne odnose s jednom seljankom na svom posjedu oženio se i pobrinuo da tu seljanku udalji s posjeda. To mu je nalagalo poštenje i ljubav prema svojoj ženi. Međutim, seljanka mu je ušla u krv i on ne može da je vidi a da je ne poželi.

“Ona ga progoni. Ponovo je uzima k sebi, osjeća da se od nje više neće moći iščupati i zbog toga se ubija. Likovi čovjeka dobrog, slabića, snažnog, kratkovidog, inteligentnog, iskrenog, radnog, usplahirenog; njegove romantične i zaljubljene mlade žene, koja ga idealizira; lijepe i zdrave seljanke, strastvene i bestidne – prava su remek-djela. Šteta što je Tolstoj unio mnogo više morala u kraj ovog romana nego što je to učinio u doživljenom događaju, jer stvarno je iskusio sličnu pustolovinu”, zamjera Rolan Tolstoju.

Možda objašnjenje ovakvog Tolstojevog postupka možemo naći u jednom njegovom pismu u kojem, između ostalog, piše o tome kako ne želi da se ljudi zgražavaju nad njegovim imenom. “Ljudi bi rekli: To je dakle taj čovjek kojeg mnogi toliko visoko cijene! A kakav je podlac bio! Znači, nama običnim smrtnicima, nama sam Bog nalaže da budemo podlaci”, zamišljao je Tolstoj svoje čitaoce i njihove moralne dileme.

Iznenađuje umna krepost koju je Tolstoj sačuvao do posljednjih dana svog života. Čak je i u tim danima pisao. “Možda izgleda pomalo glagoljiv kad iznosi svoje socijalne ideje, ali uvijek kada se nađe pred nekim zbivanjem, pred živim licem, čovjekoljubivi sanjar nestaje, ostaje samo umjetnik orlovskog pogleda, koji prodire pravo u srce. Nikad nije izgubio tu svemoćnu pronicljivost”, ističe Rolan.

Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem 19. stoljeća, piše Rolan, napustila je tijelo 7. novembra 1910. godine. Ona je bila za njegovu generaciju najnepomućenija svjetlost koja je obasjavala Rolanovu mladost. Ona je bila zvijezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj. Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj u cijeloj evropskoj umjetnosti. (Kraj)

PROČITAJTE I...

Počelo je kao avantura od najavljenih 60 koncerata u malom teatru. Pokazalo se da je interesiranje bilo mnogo veće pa se sve završilo tu nedavno s 236 nastupa. I plus nam je podario dvostruki CD i LP, a uz to i dokumentarni film – oboje su se na tržištu pojavili sredinom decembra pod nazivom Springsteen on Broadway

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!