Tolstoj (1): Kako sam na Kavkazu našao Boga

Romen Rolan francuski je pisac čija je očaranost Tolstojevim likom i djelom iznjedrila jednu od ljepših biografija u svjetskoj književnosti. Knjiga Tolstoj Rolanov je pokušaj razumijevanja Tolstojevog književnog djela i utjecaja pojedinih epizoda njegovog turbulentnog života na njegovo čudesno književno djelo. Knjiga je to o iskrenoj potrazi jednog umjetnika za odgovorima na krupna životna pitanja, potrazi koja će ga dovoditi do vješala, ali i do blaženstva kakvo samo vjera čovjeku može pružiti. Ipak, ova knjiga nije pisana kao klasični udžbenik u kojem je dosljedno provedena pozitivistička književna metoda. Autoru je Tolstoj previše bitan da bi se zadovoljio pukim povezivanjem njegovog života i djela. Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem 19. stoljeća, piše Rolan, bila je za njegovu generaciju najnepomućenija svjetlost koja je obasjavala njegovu mladost. Ona je bila zvijezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj. Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj u cijeloj evropskoj umjetnosti Romen Rolan, Tolstoj, “Evoluta”, Beograd, 2015. godine

Pripisati idejama moć kojom nas opčinjava Tolstojevo djelo, piše Rolan, značilo bi posumnjati u njegovu veličinu. Tolstojeva snaga nije u njima, nego u izrazu koji im on daje, u atmosferi njegovog života i odrazu umjetnikovog lika u njegovom djelu. “Mi smo ga živjeli, ono je bilo naše. Naše, svojim plemenitim životom, svojom mladošću srca. Naše po svom ironičnom razočarenju, nemilosrdnoj pronicljivosti, svojoj prisnosti sa smrću. Naše po snovima o bratskoj ljubavi i miru među ljudima. Naše po svojim strašnim optužbama protiv laži civilizacije. I po svome realizmu i po svom misticizmu”, piše Rolan.

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je 28. augusta 1828. godine u staroj kući u Jasnoj Poljani, koju će napustiti osamdeset i dvije godine kasnije, jedino da bi umro. U svojoj petoj godini, navodi Rolan, prvi put je osjetio da život nije razonoda, nego mučna rabota. “U to vrijeme zanosile su ga narodne priče, ruske ‘biljine’, ti mitski i legendarni snovi, biblijske priče – naročito uzvišena pripovijetka o Josifu, na koju je kao starac ukazivao kao na uzor umjetnosti, pripovijetke iz Hiljadu i jedne noći, koje je svake večeri kod njegove babe kazivao slijepi pripovjedač, sjedeći na opšivnici prozora. Studirao je u Kazanu. Nikakve studije. O trojici braće govorilo se: ‘Sergej hoće i može. Dimitrije hoće a ne može. Lav neće i ne može'”, piše Rolan.

RATNIK NA KAVKAZU

Iako uvjeren da je sudbina čovjekova u njegovom neprestanom usavršavanju, kako piše u svojim Dnevnicima, ipak zapada u moralne krize iz kojih teško nalazi izlaz. Međutim, surova iskrenost koja ga je uvijek krasila pomaže mu da skicira svoje greške i traži izlaz iz stanja u koje je padao: “Svom analizatorskom opsjednutošću do u sitnice bilježi uzroke svojih grešaka: 1. Neodlučnost ili nedostatak energije; 2. Obmanjivanje samoga sebe; 3. Prenagljenost; 4. Lažni stid; 5. Neraspoloženje; 6. Zbunjenost; 7. Povodljivost; 8. Prevrtljivost; 9. Nepromišljenost. Istu tu nezavisnost rasuđivanja još kao student primjenjuje pri kritikovanju društvenih konvencionalnosti i naučnih praznovjerica. Podsmijeva se univerzitetskoj nauci, osporava svaku ozbiljnost historijskim izučavanjima i dozvoljava da ga hapse zbog smjelosti svojih pogleda”, ističe Rolan.

Zgađen univerzitetom i “ljudima na svom mjestu”, Tolstoj se sklanja u Jasnu Poljanu i uspostavlja vezu s narodom. Želio je da mu bude na pomoći, da im bude dobrotvor i učitelj. Iskustva iz tog vremena, primjećuje Rolan, ispričao je u jednom od svojih prvih djela, Jutro jednog spahije (1852), čiji je glavni lik, knez Nehljudov, slika i prilika Tolstoja u njegovim dvadesetim godinama kada napušta univerzitet da bi se posvetio narodu. Međutim, avanturistički Tolstojev duh tjera ga na putovanje, na odlazak iz Jasne Poljane 1851. godine. Bježi na Kavkaz u vojsku u kojoj je njegov brat Nikolaj služio kao oficir.

Ruska vojska upravo je tada krenula u veliku ofanzivu protiv vojske Imama Šamila, nakšibendijskog šejha koji je ujedinio kavkaska plemena i protjerao Ruse s Kavkaza, vodeći najduži otpor carskoj Rusiji u trajanju od 25 godina. Tolstoj u rusku vojsku dolazi kao običan vojnik. I dok se odvija ratna drama u kojoj svaki dan gine desetine ljudi, u Tolstoju se odvija njegova unutarnja drama koja je presudno odredila daljnji tok njegova života. “Tek što je stigao i tiha brda, dolazi sebi, ponovo nalazi Boga: ‘Noćas, jedva sam spavao… Molio sam se Bogu. Nemoguće mi je da opišem milinu koju sam pritom osjećao. Izgovarao sam uobičajene molitve, a poslije toga još dugo sam se molio. Želio sam nešto ogromno i divno… Šta? Ne bih mogao reći. Htio sam da se stopim s Beskrajnim Bićem, molio sam ga da mi oprosti grijehe… Ali ne, nisam ga molio, osjećao sam da mi je oprostio, pošto mi je darovao taj trenutak blaženstva. Molio sam, i istovremeno sam osjećao da nemam šta da molim, da ne mogu, da ne umijem da molim. Zahvalio sam mu, ali ne riječima, ne mislima… Jedva da je prošlo sat vremena, a već sam slušao glas poroka. Zaspao sam sanjareći o slavi i ženama – to je bilo jače od mene. Ne mari! Zahvaljujem Bogu na ovom trenutku sreće, na tome što mi je pokazao svu moju sićušnost i moju veličinu. Hoću da se molim, a ne umijem; hoću da razumijem a ne usuđujem se. Pokoravam se tvojoj volji”, pisao je Tolstoj, ističući da mu je u tim danima čak i žestina borbe bila plodonosna i da su sve životne snage bile raspaljene njome. Upravo tada, ističe Rolan, Tolstojev genije daje svoje prve svjetove: Djetinjstvo, Jutro jednog spahije, Prepad, Dječaštvo.

TOLSTOJEVA RELIGIOZNOST

“Kavkaz je Tolstoju iznad svega otkrio religioznu dubinu njegovog bića”, piše Rolan, primjećujući da je Tolstoj i ranije bio religiozan, ali nesvjestan dubine svoje religioznosti. To ga je nagnalo da se ponovo posveti jevanđelju, ali u njemu nije našao odgovore: “Počeo sam da tražim po Jevanđelju. Ali, malo sam našao. Nisam našao ni Boga, ni Spasitelja, ni svete tajne, ništa… Tražio sam svim snagama moje duše, plakao sam i mučio se, ništa drugo nisam želio osim istine… Tako sam ostao sam sa svojom vjerom”, zabilježio je Tolstoj. Kad je u novembru 1853. objavljen rat Osmanskom carstvu, Tolstoj se prijavio kao dobrovoljac i ponovo se našao licem u lice sa smrću. Iskustva s ratišta ispričao je u znamenitim Sevastopoljskim pripovijetkama.

“Ove tri pripovijetke – Sevastopolj u decembru 1854, Sevastopolj u maju 1855 i Sevastopolj u augustu 1855 – obično se uzimaju kao cjelina. Međutim, one se među sobom mnogo razlikuju. Naročito se druga pripovijetka razlikuje od ostalih, i po osjećanju i po umjetnosti. Dok u ostalim preovlađuje rodoljublje, nad drugom lebdi neumitna istina. Kažu da je carica plakala kada je pročitala prvu pripovijetku, a car je u svom oduševljenju naredio da se ove stranice prevedu na francuski, a pisac bude premješten na položaj izvan opasnosti”, navodi Rolan. Napustivši bojno polje, Tolstoj se napokon našao u visokom društvu ruskih umjetnika i književnika, ali je susret s njima u njemu izazvao duboko razočarenje i mučninu, veću od one koju je osjećao prema ratnom užasu. (Nastavlja se)

PROČITAJTE I...

Ime je dobio po slavnom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću. Bio je profesor emeritus Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prvi predsjednik P.E.N. Centra BiH, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Pisao je romane, eseje iz teatrologije i književne teorije i kritike, putopise, pripovijetke i radiodrame

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!