Tojšići izronili iz mraka

Kada su shvatili da se uskoro neće smjeti izlaziti iz kuća nakon što padne mrak, grupa građana iz Tojšića kod Tuzle organizirala se i uz maksimalna zalaganja počela praviti ljepši, ugodniji i veseliji ambijent za življenje. Stvari rješavaju korak po korak, a krenuli su od uvođenja led-rasvjete, nakon čega, kažu u šali, “Tojšići blješte poput Las Vegasa”. Uspješno su realizirali još nekoliko akcija, a naredni im je cilj osnivanje košarkaškog kluba

“Ovo je mjesto bilo tamni vilajet. Prst se pred okom nije vidio. Nije bilo ugodno ići ulicom, prolaznici su se trzali na svaki šum. Jedino osvjetljenje bili su farovi automobila. Djeca i odrasli bili su uplašeni. Dosta je pasa lutalica, ali i raznoraznih sumnjivaca. Ljudi moji, pitao sam se zar je moguće da živimo u ovakvoj sredini. Nas nekoliko nismo mogli ni htjeli čekati da vlasti rješavaju problem. Da su htjeli, mogli su to davno završiti, prije dvadeset godina. Znamo da ima mnogo problema, ali hajde da počnemo, da preuzmemo odgovornost, pomjerimo se s mrtve tačke i da vlastitim primjerom pokažemo da nismo pasivni. Okupili smo grupu mladih, vrijednih, obrazovanih i poštenih ljudi koji nemaju nikakvih ličnih i skrivenih interesa i počeli rješavati ‘problem mraka’. U početku smo nailazili na blokade koje su bile smiješne, a opstruirala nas je sredina. No, s vremenom su shvatili da radimo pozitivne stvari, pa sada imamo veliku podršku Općine Kalesija, kojoj Tojšići teritorijalno pripadaju, a javljaju nam se i ljudi iz drugih općina i gradova. Neko će reći da to možda i nije bio veliki posao, ali mi znamo kako je naše mjesto izgledalo prije pola godine, a vidimo kako nam je sad”, priča Asim Pars Paščanović, jedan od članova neformalne organizacije i bivši turski košarkaški reprezentativac, koji se po završetku karijere vratio u rodne Tojšiće.

Nakon uvođenja rasvjete, građani su inicirali rušenje napuštene zgrade stare čitaonice, koja je, kažu, bila okupljalište narkomana i alkoholičara.

“I u vezi s tim bilo je mnogo negodovanja, ali uspješno smo završili i taj posao. Ali se nismo time zadovoljili. Zasukali smo rukave i očistili divlju deponiju smeća. Naša rječica Gribaja, u kojoj smo se kao djeca kupali, bila je zatrpana tonama otpada. Zatim smo očistili i uredili šehidsko spomen-obilježje. Postavili smo nove zastave. Momci koji su dali život za slobodu nisu zaslužili da se oko spomenika bacaju najlonske vrećice od čipsa, smokija, čokolade i prazne boce. Znam da će još vremena proći dok pojedinci to ne shvate, ako neki uopće žele shvatiti da smeće trebaju bacati na za to predviđena mjesta”, kaže Pars.

Dok nabraja šta su sve i kako uradili, Mersudin Rizvić, privrednik i član neformalne grupe građana, pojašnjava da grupa djeluje na principu transparentnosti jer “svi svima podnose račune”.

“Ima nas dvadesetak aktivnih članova. Asim je uključio i dosta svojih prijatelja. Zanimljivo je da ga niko nije odbio. Svi s oduševljenjem prihvataju učešće u bilo kojoj akciji. Dovoljan je jedan njegov poziv. Radimo zajedno. Dogovaramo se o prioritetima i pravimo planove, a jedni drugima podnosimo račune. Drago mi je što i drugi prihvataju naš model rada. Kada su vidjeli kakvu smo stvar uradili s rasvjetom, trojica mladića iz obližnjih Gornjih Hidana, koji rade u Njemačkoj, učinili su isto”, kazuje Rizvić.

“Jeste, i nema one priče: ‘Onaj nije dao pare, pa neću ni ja.’ Ne! Ne smijemo se osvrtati na učmalost sredine, nego zbog svoje djece moramo uraditi onoliko koliko možemo”, dodaje Pars.

Približavajući se mjestu na kojem je napravio svoje prve sportske korake, Pars pokazuje prema zidu na kojem trojica momaka na popravljenom sportskom igralištu ispisuju poruku: “Budi as svoje generacije.”

“Ovo je bilo vrlo depresivno mjesto. Po zidovima škole i igrališta bili su ispisani grafiti i crteži. Pisalo je ‘Džihad’ i ‘Fadila, volim te’. Kakvi su to grafiti? Nimalo kreativni, a i Fadila bi vjerovatno više voljela da joj se uživo izjavi ljubav. Eto, baš će ona dolaziti na igralište da pročita da je neko voli”, navodi Pars uz osmijeh.

Postavili su drvene tribine, nove table i koševe te iscrtali podlogu igrališta. Očistili su i obojili klupu i ljuljačke pored igrališta.

“I, znate li kakva je promjena uslijedila? Odjednom su djeca počela dolaziti, igrati basket ili fudbal u drugom dijelu igrališta. Prije je igralište bilo skoro pusto, a sada vrvi kao u košnici. Djeca se skupljaju kao pčelice i zbog toga smo neizmjerno sretni. Uspjeli smo ih odvojiti od novih tehnologija i oni rade ono što djeca i trebaju raditi – igraju se. Može dijete imati nadprosječan talent i biti potencijalni vrhunski sportista, ali džabe je sve to ako nema obruč. Kako će ispoljiti svoj talent”, kaže Pars, zadovoljno gledajući nekoliko dječaka dok šutiraju loptu na koš.

“Igralište smo vrlo brzo uradili, od ideje do realizacije osposobljavanja igrališta protekao je”, ubacuje se Rizvić, “nepun mjesec. Organizirali smo i turnir. Sada nam u Tojšiće dolaze poznati treneri i košarkaši iz Bosne i Hercegovine i okruženja.”

“Stavljao sam fotografije igrališta na svoj profil na Facebooku i jedan prijatelj iz Australije mi je napisao: ‘Sjajno. Gdje je ovo?’ Odgovorio sam mu: ‘Madrid’”, kaže Pars, ne krijući ponos zbog vidljivih promjena, naglašavajući da je u toku i formiranje košarkaškog kluba.

Kada vrijeme ne bude dopuštalo igru vani, djeca bi trebala trenirati u sali Srednje mješovite škole u devet kilometara udaljenoj Kalesiji, za šta među stanovnicima Tojšića, mjesta s oko šest hiljada stanovnika, postoji veliko zanimanje.

“Ovdje imamo nekoliko momaka koji pokazuju potencijal. Lijepo su odgojeni i pametni, a dobrodošli su svi koji se žele baviti sportom. Na moju sreću, kolega je Senad Muminović trenutno bez angažmana i već je poče s treninzima. Želimo da se sportom bave osobe koje se u to razumiju, a nećemo raditi po principu ‘daj, plati članarinu i onda radi šta hoćeš’. Košarka je skup motorike, koordinacije, snage, brzine, odlučnosti, hrabrosti… Težak je ovo sport za koji igrač mora biti inteligentan, jer svi sve igraju. Ako nisi jak, ne smiješ ni ući u dvoranu. Kolektiv se mora poštovati, a kolektiv nije samo deset igrača. Ako to ne poštuješ, trener te pošalje na klupu. Dio je tima i onaj ko održava čistoću svlačionica i onaj ko od pranja dresova hrani porodicu. Mnogi treneri griješe i pričaju priču koju roditelji mladih košarkaša žele čuti. Volim raditi s profesionalcima jer oni podstiču napredak. Takvi ljudi nikad nikog ne omalovažavaju i nikom ne govore: ‘Ne možeš ti to.’ Djecu treba motivirati da treniraju i da vide da se radom dosta toga može postići. Meni je bilo mnogo teže kada sam počeo trenirati. Do Tuzle, gdje sam trenirao u ‘Slobodi’, i nazad putovao sam skoro pola dana, a djeca iz Tojšića i Kalesije sad će imati svoju šansu. Idite, trčite i izronit ćete negdje. Sigurno”, poručuje Pars.

Pomno slušajući, Rizvić kimanjem odobrava navode svog prijatelja. “Asim je nevjerovatan optimist i grehota je ne iskoristiti znanje i veze koje ima. On djecu gura naprijed. Pravi od njih ljude i nastoji ih izdići iznad sivila svakodnevice, naravno, uz uvjet da se potpuno koncentriraju na sport”, kaže Rizvić.

“Samo što je, nažalost, neke roditelje i djecu teško izvući iz kladionica. Pa, bolan, satima sjediš u zagušljivoj prostoriji, gledaš u televizor, upisuješ iksiće i gubiš novac. Izađi, prošetaj, diši! Kada im to kažem, pokušavaju se pravdati, pa govore da uplaćuju male iznose, po marku-dvije. A, kako zaradiš tu marku? Veliki sam protivnik kladionica. Sportista sam koji promovira prave sportske vrijednosti, nastojim motivirati ljude koliko je to moguće na bilo kojem životnom polju. I, naravno, ideja je važna”, ističe Pars.

Ideja im, kažu naši sugovornici, ne nedostaje. Tvrde da ima mnogo stvari na čijem će poboljšanju raditi u narednom periodu.

“Malo-pomalo, čvrsto i sigurno idemo naprijed. Kvalitetna djela prepoznaju se i priznaju, a uz malo više progresivnosti, velike se stvari mogu napraviti. Naravno, ne radimo ovo da bi nas neko tapšao po ramenima i hvalio. Na kraju krajeva, sve ovo činimo da bi nama bilo bolje, a osmjesi na licima zaigrane djece dovoljne su potvrde našeg uspjeha”, zaključuje Rizvić.

 

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!