TOG DANA KOD STARE ČESME NA VRATNIKU

Balada o Morićima živi kao nenapisana drama koja se neprestano igra na mnogim mjestima starog Sarajeva. Gledaju je ljudi koji vide. Porodica Morić znala je i održavala svoju istinu. Krik majke iz balade samo je bio putokaz

Ništa nije ukazivalo da će se nešto dogoditi tog jutra. Neki je namjernik pio vodu, a onda primijetio krajičkom oka kako dolazi djevojka s ibrikom i zastaje nekoliko koraka prije česme. Učinilo mu se da više nije žedan. Odmaknuo se i osmotrio djevojku. Jedra. I lijepa. Činilo mu se da joj ne smeta što je tako gleda.

– Zar nisi utolio žeđ?! – najednom mu dopre do ušiju i vidje kako ga ona gleda radoznalo i veselo dok je ibrik grgutao, iz čijeg se grla voda prelijevala.

Pomislio je da odgovori potvrdno, a onda mu se u jezik upetlja neki šer.

– Nikad se ne možeš napiti za dane koji dolaze. – reče.

– Zato je tu česma.

– Danas jeste, sutra možda i nije. Kao ljudi.

– Kako misliš? Voda je dugovječnija od ljudi.

– Nisam mislio na vodu, nego na česmu. Maločas sam se o tom malo više zamislio.

– Kako to misliš? – reče ona nekako drsko i podboči se laktovima kao da će ga grudima napasti.

– Vidio sam nešto…

– A šta si ti to vidio?

– Odveli su ljude. I nisu ih pitali jesu li žedni ili gladni…

– Koga su odveli?!

– Moriće.

Gotovo se zagušila uzvikom kog je zatomila dlanom.

– Kad si vidio? I gdje?

Kazao joj je, kratko i neumitno. Ništa mu drugo nije preostalo. I taj iznenadni, obećavajući susret počeo se rastakati u maglu.

– Poznaješ li ih? – zapitala ga je nekako prigušeno.

– Ko ih ne zna?!

A razmišljao je, zapravo, o njoj i šta joj oni znače. Ništa na njenom licu nije mogao pročitati. Utom se začuo žagor na Mejdanu koji je potvrđivao njegove riječi. Djevojka je potrčala i odmah se vratila po ibrik. Nije ga gledala. On je gledao nju. I znao da je više nikad neće vidjeti. Tako se završila priča iz koje je nastala pjesma. Niko od onih koji to izgovaraju ne sjeća se događaja. Sjećanje je iščezavalo. Pamćenje kopnilo. Mogao je to neko povezati samo iz nekoliko zapisa i malih tekstova rasutih po dokumentima.

Nikog nije ni zanimalo. Ljetopisac Bašeskija zapisao je svoje. Bašagić svoje. A i Andrić mnogo kasnije napisao priču. Mnogi su se kasnije, s tim u vezi, osvrnuli ili čak opisivali glavni događaj. Prevladavalo je uglavnom službeno mišljenje. A pjesma nepoznatih pjevača/ili/pjevačica uporno se suprotstavljala tome. I zapisivači su to zapisivali. Te tumačili.

Rastao je jaz u odnosu onog o čemu se govorilo u pjesmi i prepričavanja službene verzije. Porodica Morić znala je i održavala svoju istinu. Krik majke iz balade samo je bio putokaz. Istraživao je to i zapisivao i moj prijatelj Munib s kojim sam odrastao u staroj austrougarskoj mahali (tako sam je nazvao u jednom razgovoru kako bih je ukratko opisao) i gdje je stajala velika kuća Maglajlića.

Godinama je Đenana Buturović skupljala te dokumente i sklapala zapisane pjesme, dok na koncu nije uobličila knjigu Morići, u kojoj je ponudila svoje jasno viđenje događaja. Iako je u pitanju znanstveno djelo, doima se, sve u svemu, po svojim istraživačkim dokazima, gotovo kao detektivski roman.

Balada o Morićima u orkestraciji Sarajeva prepoznaje se po posebnom zvuku čiji se odjek može čuti na mnogim mjestima. Čak i u Morića hanu, koji je u svakom trenutku drukčiji. Svjedočim o tom. Koliko sam samo puta bio tu i svaki je ugođaj stvarao scenarij za događaj koji pamtim. Od kahve sa Džemalom Čelićem, koji je, držeći findžan u ruci, pripovijedao o putovanju tog napitka do naših krajeva i potom dalje, do evropskih metropola, preko izložbe ćilima i ponuda pića (ovisno o različitim vlasnicima), sve do nekadašnjih večera u obnovljenom Hanu u prostoriji ispunjenoj Hajamovim rubaijama.

Balada o Morićima živi kao nenapisana drama koja se neprestano igra na mnogim mjestima starog Sarajeva. Gledaju je ljudi koji vide. O događaju kod česme niko nije zapisao ništa. S historijske tačke gledišta, on možda i jeste beznačajan.

Česma čija su usta zatvorena možda o tom ima posve drukčije mišljenje. Česma je na istom mjestu. I suha. Iznad nje je ploča s koje cure slova koja kazuju ko je podigao česmu i kad.

Djevojka s ibrikom se ne vidi. Niti namjernik koji je zaista ožednio. Nije tu više ni radoznalac koji gleda ko će svratiti na česmu.

 

Česma, dok je mogla govoriti, znala je i otpjevati pjesmu. Neki od tih stihova nalik na šapat mogu se čuti u poznatim dijelovima grada.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!