TOČAK HISTORIJE

Iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio

Kad je, zapravo, izmišljen točak? Jedan stari profesor, u čije se mišljenje teško moglo sumnjati, imao je običaj kazati kako su svi vrhunski učenjaci ništa prema onom duhu koji je izumio točak. Naravno, točka historije nije bilo dok se nije pojavio njegov predak – točak. Postavlja se pitanje: Je li bilo i historije? Neki smatraju da jeste. Drugi, pak, da nije. Da je ona tek tad počela. Bar historija čovjeka. Historia est magistra vitae. Točak je onda valjda učitelj.

I tako se točak historije počeo okretati. Njegovi okreti najviše se osjećaju u pobunama, prevratima, revolucijama. U njima je i nastala krilatica da se on nikad ne okreće unazad. Samo naprijed. Naprijed. Naprijed. Točak historije ima brojne svoje podtočkove. O točku sreće, točku za mučenje, točku kušnje, točku točkova – drugi put.

Ipak, iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio. To je onaj trenutak kad točak, nakon svog uspona, počinje kliziti nadolje (djelić njegov, naravno, jer točak neprestano ide naprijed, kao što smo utvrdili) i gle, o nepravde, kupi i podiže uvis one koje je naš individuum ranije vrlo uspješno izbacio sa samog točka, u stilu dječije igre ne varaj carske zemlje.

Točak je, doduše, naziv i za bicikl, ali teško je povjerovati da se stara dama Historija ikad vozikala na njemu i da je po tome dobio ime.

Točak je i izvor-voda, česma, koja odnosi trenutačne prljavštine i uvijek se umiva nastojeći da izvire bistra, bistra, bistra. Na njoj povremeno možda gasi žeđ Historija, možda ponekad i ispljune ono što popije, jer, događa se, neki trun padne u vodu, ali ono bistro, bistro, bistro, nadilazi sve.

Toliko o samom točku. Oni koje zanima više neka se zagledaju u dugu. Pod uglom od 47 stepeni točak se ponekad može sasvim lijepo vidjeti. Bitno je pritom da nam mozak bude očišćen od svega, osim želje da vidimo Historiju, i da svoje damare uskladimo s tim. Tek tad ćemo je vidjeti kako prolazi na svom velikom točku. Magistra Magna.

 

S tim u vezi, možda je bio i

 

TOČAKOVIĆEV SLUČAJ

 

Slučaj čovjeka kojeg sam poznavao

 

Bio je to čovjek koji je sve što je činio – činio nekako unazad, odnosno, prije nego se točak složi. Ne bih vam ovo pričao da ga nisam zaista dobro poznavao.

Predloži taj, recimo, da se u tom i tom trenutku učini ta i ta stvar kako bi to i to napokon krenulo.

– Ne, ne, ne i ne! – odgovore mu prisutni. Po broju odrečnih riječi možete i sami prosuditi da ih je bilo najmanje četiri.

Moj zlosretni poznanik Reuf, koji se usto još i preziva Točaković, predlagao je tako i predlagao, pokušavao da učini ponešto i sam, ali nikako nije išlo. Ponekad je čak bio odbijan s indignacijom i gnušanjem. Tako je to trajalo sve dok se Reufu Točakoviću nije počelo činiti da on sve radi krivo, krivo razmišlja i procjenjuje, jednom riječi, da se kod njega radi o bolesti zvanoj glupost. Kako drukčije objasniti da odmah bude oboreno čim on nešto predloži, takoreći munjevito, kao da su njegovi ništenjci već znali šta će predložiti.

Tako se Točaković počeo povlačiti. Sve se manje trsio u poslu i predlagao, a sve je više šutio.

I odjednom se počelo govorkati u njegovoj sredini kako posao počinje napredovati.

– Znači, ja sam smetao – tmurno je mislio Točaković o sebi kao o točku smutnje.

Pojavile su se nove ideje, govorilo se o prevladavanju stanja. I Točaković je bio sretan zajedno s drugima. Napokon je točak napretka bio oslobođen. I Točaković je odahnuo.

Jedino što ga je malo bunilo bilo je to što su mu mnoge stvari od novina u poslu bile pomalo poznate, čak bi se moglo kazati vrlo dobro poznate.

– Pa da – lupio se po čelu Točaković. – To je moja ideja. To sam ja onomad predlagao.

Nije bio ni svjestan da je to izgovorio glasno. Svi su začuđeno pogledali dotad šutljivog Točakovića. Prvi Neist (onaj koji je izgovorio prvo ne na Točakovićeve prijedloge) samo ga je blijedo pogledao.

– Šta bi to trebalo značiti? – rekao je.

– Nije korektno na taj način pokušavati smanjiti svoju odgovornost – dodao je drugi Neist.

Treći je Neist posve odsutno, kao da Reuf Točaković i ne postoji, izlagao njegove stare prijedloge kao posve nove i kao svoje. Neki su od njih već pokazali uspjeh.

Četvrti Neist odmah je predložio trećeg Neista za nagradu.

– Ali kako, recite mi samo kako – mucao je Točaković – kako onda nije bilo novaca i nije bilo moguće ovo izvesti, a sad je moguće, kako…

– Nećemo se sad vraćati unazad. Zadaci su pred nama. Nije važno šta je bilo prije. Moramo gledati naprijed. O tome je ovdje riječ – hladno, ali gotovo s ukorom u glasu, objasnio je prvi Neist i odmah potom dao se na razradu zadataka.

Promijenilo se preduzeće, promijenila se država, jedino su neisti ostali usti. Raštrkani su pomalo, doduše, ali začas se skupe i skoče.

Točakoviću je postalo jasno da se točak historije ne zanima za ljude nego samo za ideje. Ideje su nešto kao gorivo njegovog okretaja, a ljudi glib u koji se povremeno zaglavljuje.

Ako negdje vidite dugu, vjerovatno je i Reuf Točaković u blizini. Gleda kao da će nešto vidjeti. Pod uglom od 47 stepeni.

Možda i vidi. Ko zna?!

PROČITAJTE I...

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!