TIFA: Nedovršena priča o omiljenom Sarajliji i njegovom gradu

Tifa, dokumentarac, 2017, trajanje: 49 minuta režija: Bakir Hadžiomerović; scenarij: Adnan Kapetanović; produkcija: Davor Pušić, FIST; sagovornici: Dario Džamonja, Goran Bregović, Zoran Redžić, Bruno Langer, Almas Smajlović, Sead Zele Lipovača, Milić Vukašinović, Ruždija Metanović, Vlado Podany, Dragan Vikić, Mustafa Čizmić...

 

U sarajevskom multipleksu “Cinema City” upriličena je 26. septembra dugoočekivana premijera dokumentarnog filma Tifa, o čuvenom sarajevskom rok-pjevaču Mladenu Vojičiću Tifi. Iako je prikazivanje ovog ostvarenja trebalo biti zatvorenog tipa, veliki broj poštovalaca Mladena Vojičića želio je i bez pozivnice prisustvovati premijeri, pa su organizatori bili primorani osigurati još jednu salu u multipleksu. Međutim, ova “gužva” u najposjećenijem sarajevskom kinu neće, nažalost, poslužiti kao pokazatelj kvalitete dokumentarca Tifa, već samo prosvjedočiti o neizmjernoj popularnosti jednog od najomiljenijih živućih Sarajlija. Upravo će Tifina popularnost predstavljati osnovni problem ovog ostvarenja za koje režiju potpisuje novinar Bakir Hadžiomerović, jer, zašto praviti film o čovjeku kojeg svi vole i čije “pravo lice” nije potrebno razotkrivati ako njegov život neće biti pretvoren u univerzalnu, intrigantnu, dramatičnu, inspirativnu filmsku priču, što ovaj film nije uspio.

REŽISERSKA LUTANJA

Tifa započinje upravo vođen ovim filmskim pristupom, s krajnje emotivnom, iskrenom i čak nespretnom scenom u kojoj glavni protagonist sa suzama u očima otvara film o sebi, nagovještavajući eventualni povod za njegov nastanak. “Hvala ti što gledaš život mojim očima… ali, o sebi pričati je nezahvalno. Ja sam čovjek koji je osjetljiv, ranjiv. Danas je popularno ljude razotkrivati i svlačiti, presvlačiti…”, kaže Tifa na početku intervjua s režiserom Hadžiomerovićem u kojem se naslućuje određena dramatičnost u Tifinom životu u sadašnjosti, tj. njegovo lično nezadovoljstvo odnosom društva i vladajućih institucija prema njemu kao muzičaru i čovjeku, zbog čega je najavio definitivni odlazak iz rodnog grada. Ipak, u nastavku režiser kao da zaboravlja na aktualnost i povod zbog kojeg je film nastao baš u ovom trenutku, te stanje u kojem se u sadašnjosti nalazi centralni lik ostavlja bez utemeljenosti u prošlosti (uzrok – zašto je Tifa nezadovoljan?) i razvoja u budućnosti (posljedica – da li će otići iz Sarajeva?). Ostatak filma ne donosi ništa više niti detaljnije o razlogu Tifinih suza iz početne scene, osim jednog kadra u kojem Tifa objašnjava kako je Sarajevo tokom trajanja agresije napustio “među zadnjima”, a kako se sada “priča da je otišao odmah”.

U narednoj sceni, u kojoj književnik Dario Džamonja najavljuje snimanje emisije o Tifi “kao priču o Sarajevu”, režiser pronalazi idealan kontekst za film uz pomoć kojeg bi, kroz prikaz života individue, mogao utjeloviti duh jednog grada, njegove uspone i padove, sreću i tragediju, njegovu kulturu i jezik samo njemu svojstven. U ovim nikada objavljenim arhivskim reportažama, u kojima Džamonja pošalje Tifu “po pivu”, predstavljeno je i njihovo iskreno prijateljstvo, ali i život u jednom gradu u kojem ne postoje zvijezde i u kojem su, u konačnici, jedino bitni raja i druženje. Ali, taj dramaturški okvir ekipa filma veoma brzo napušta, vraćajući se Sarajevu samo povremeno, u amaterskim snimcima nastalim na dernecima (u opkoljenom Sarajevu glumac Nermin Tulić stoji na nogama i iz sveg glasa pjeva s Tifom), ratnim spotovima (Ponesi zastavu, Dragane Vikiću), koncertima (nezaboravni Tifin “ratni” koncert u “Slogi” iz novembra 1993). Centralni sižejni tok filma, sastavljen od triju narativnih segmenata – intervjui (Tifini saradnici, prijatelji, poznanici), arhivski snimci (koncerti, neformalna druženja, spotovi, granatiranje grada) te razgovor režisera s glavnim likom – prati Tifinu cjelokupnu karijeru, od nastupanja u grupi “Bijelo dugme”, do uspješne solističke karijere, s povremenim dramaturškim “izletima” u njegov život bez mikrofona u kojem Tifa ne postaje Mladen Vojičić, već ostaje isti temperamentni, emotivni, žestoki roker koji ostavlja dio sebe sa svakom otpjevanom pjesmom.

“On je jedan od rijetkih pjevača koji je imao temperament usklađen s glasom”, kaže u filmu lider gurpe “Bijelo dugme” Goran Bregović, navodeći kako je, zbog svoje izuzetne srčanosti, Tifa izgarao na bini i često ostajao bez glasa: “Jednom prilikom je tokom pjevanja slomio čašu u ruci. Bio je samoubica.”

NEMA NIŠTA ŠTO VEĆ NISMO ZNALI

Poseban segment filma posvećen je Tifinom ostanku u Sarajevu tokom trajanja agresije i opsade grada i njegovoj izuzetnoj angažiranosti u podršci Armiji RBiH, ali i održavanju u životu tadašnje sarajevske muzičke rok-scene. “Taj patriotizam, to je bio samo moj refleks, način kako se ja branim od svega toga. Šta sam trebao da radim”, kaže Tifa u filmu.

Film govori i o nastanku kultne pjesme Grbavica, snimljenoj 1993, za Sarajevo “najteže” ratne godine, za koju je muziku komponirao Mustafa Čizmić, bivši specijalac MUP-a BiH, koji je u ratu teško ranjen, a tekst napisao Dragan Jokić. “Mi niti jedne sekunde nismo razmišljali o tome da će ta pjesma postati sinonim jednog vremena. Mi smo samo htjeli da na svoj način damo do znanja ljudima koliko nam je bitno: gdje smo, šta smo i s kim smo”, otkriva Tifa u nastavku.

Iako se ovaj film, forme svojstvene televizijskom a ne autorskom dokumentarizmu, dotiče svih referentnih segmenata Tifinog života i njegove muzičke karijere, on, u konačnici, ne nudi ništa novo što Sarajlije već nisu znale o svom omiljenom sugrađaninu. Čovjek, koji je nadimak dobio jer je kao dijete riječ “lokomotiva” izgovarao “lokomotifa” (u filmu je izostavljen segment o Tifinom djetinjstvu i porodici), bio je i ostao neponovljivi roker, bezuvjetni patriot, vječiti “manijak”, simbol sarajevskog otpora i ono najvažnije – raja. Sve ove dijelove nikada do kraja sklopljene slagalice o liku i djelu Mladena Vojičića film Tifa samo potvrđuje, bez nove perspektive i s gotovo očekivanim sagovornicima (osim Džamonje), te predvidljivim pojedinim tematskim sekvencama.

Tifa jeste film o prijateljstvu kao nedokučivoj “tajnoj vezi” između ljudi, neraskidivoj i u miru i u ratu, te jedna potrebna posveta onima koji više nisu među živima, a koji su svojim umjetničkim djelovanjem zadužili ovaj grad: Dubravku Bibanoviću, Dariju Džamonji, Davorinu Popoviću… Također, ovo jeste i djelomično emotivno dokumentarističko ostvarenje nastalo zbog jednog čovjeka koji je cijeli život podredio svom gradu, a koji je bio i ostao, kako sam kaže u posljednjoj sceni: “Bez dlake na jeziku i bez oraha u džepu.”

Ipak, ovo nije filmska priča o Sarajevu i njegovim historijskim, umjetničkim i životnim mahalama i haustorima, barem ne dovršena priča.

PROČITAJTE I...

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi obraćanje prof. dr. Sanjina Kodrića na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!