TEVEĆELIJA

Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek

Postoji u našem jezičkom iskustvu, a zna se kako se stiže u jezik, jedna paradoksalna uzrečica (možda stravična, a možda i stravično istinita?!) da biti dobar znači biti budala. Zar ne golica da je malo osmotrimo? Šta li je sve dugovječno ljudsko iskustvo u nju stavilo? Gdje su sve one priče o pravdi i krivdi, narodne, gdje su bajke i basne, basme, gdje su priče o poštenju i dobroti koji na kraju uvijek trijumfiraju? Gdje je sve to kad su dobar i budala isto?

Dobar čovjek uzima samo ono što je njegovo, a i to sa zazorom, nastojeći da ne oštećuje druge. Drugi, koji nisu tako dobri, uzimaju i ono što im ne pripada, glasno ističući svoje pravo, glatko nižući stoljećima oblikovana obrazloženja, pa prema tome uzimaju zapravo ono što pripada dobričinama ili nejakima. Možda je to začetak njihovog uvjerenja da je svijet pun budala. Zato dobar čovjek obično nema mnogo, da ne kažemo ništa. Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa, kao što smo već rekli, osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek.

Nisu li zato naše narodne priče napučene tolikim budalama kojima se sudbina na kraju osmjehne? I ne samo naše priče, ovo je zapravo lutajući motiv – zamislite dobrog čovjeka kako luta svijetom kao motiv, iz jednog jezika u drugi, iz jedne priče u drugu. Tu su i one silne dvorske budale gdje god ima kakav dvor i kralj ili bar knez u njemu. Oni možda i nisu prave dobričine, nego samo junačine što se pretvaraju da su dobrijani. Lijepo im u krilu kao kokoški u kokošinjcu.

Postoji jedna riječ koja u sebi sadrži oboje, a koja se danas sve manje čuje: tevećelija. U ovom zakutku svijeta ona je bila prilično česta. A možda se sad malo prikrila u jezičkom čestaru jer su riječi u jeziku prisutne onoliko koliko njihovi značaji i označenici u zbilji. Ne znam šta bi na sve ovo rekao Platon, gdje bi on potražio ishodište ovog dualizma, gdje bi našao praideju za ovo što se čini očigledno? Brecht je svoje već rekao, kao i nepoznati narodni gnomičar, a rizničari lingvističkih filigrana iz narodne radionice, možda pomalo umorni, mogli bi pokazati toliko nakita i drangulija kojima se kiti ova fraza o slatkim, dobrim i budalastim dušama.

A i Dostojevski. Knez Miškin je to što jeste. A roman o njemu zove se Idiot. Koliko sam samo zbog tog zazirao da ga pročitam.

Kad bi svi ljudi bili toliko dobri kao što misle da jesu, svijet bi doista bio ispunjen budalama.

Kad bi svi oni koji doista jesu budale shvatili da to i jesu, bi li se onda svijet u većoj mjeri ispunio dobrim ljudima?

Heretička zapitanost, zar ne? Eto kuda sve čovjeka može zavesti razmišljanje o uzrečicama i uopće o frazama.

A stvari su, kao i obično, savršeno jednostavne.

Namjeravao sam nekad napisati Dvije budalaste priče o dobrim ljudima.

Ne znam je li to bilo dobro ili budalasto.

Kao što ne znam protumačiti ni događaj odnedavno.

 

– Nikad takvo nešto nisam ni vidio ni čuo – kune se Salih.

– Šta?

Priča mi to izbezumljeno kao da sve još traje.

– Ko zna kako, u jednom trenutku našao se u “Išaretu”.

– Ko?

– Onaj čovjek što hoda i pjevuši. Sijedi. Dugokosi. Pjevuši nešto za sebe, pjevuši svoju sudbinu. Nema harmonike, nema tamburice, nema čak ni usne harmonike. Pjevuši i zviždi. Zviždi sjajno… kao da ima skriveni ćurlik u ustima. Ušao, sjeo, kao i svi drugi, a kad mu je konobarica došla, i poručio.

– Ćevape.

– Dobro se posložilo – nasmija se konobarica.

– Kako mislite?

– To je posljednja. Nema više.

– A baš sam mislio ja – zagalami pogani Muhidin s drugog stola… – otkad sjedim na to mislim.

Ogleda se konobarica, a ogleda se i novopridošli poručilac.

Pokušavam zamisliti taj prizor i prisjetiti se čovjeka. To je onaj što neprestano putuje prijevoznim sredstvom koje se od milošte obično naziva fijaker-tabanović, a ponekad i cipelcug.

– Dajte mu. Izgleda da je gladniji. Nema veze – kaže on.

To je već nekima bilo sumnjivo.

Još je sumnjivije bilo kad su ga mnogi prepoznali.

Kao što su ga zaboravili oni koji su ga ranije poznavali.

Kako konobarica donese ćevape i stavi ih nekako srdito ispred Muhidina, tako ih on i pojede. Nije ni stigla do svog mjesta.

– A ko će ovo platiti? – zagalami bezobrazno Muhidin punih usta.

– Kako: ko će?

– Čovjek je poručio…

– Poručio je, ali ti si pojeo.

Tu se sav “Išaret” utišao. Bilo je zaista neobično. I niko se nije nasmijao.

– Neka. Nema veze. Platit ću – reče čovjek kao da je kriv.

I plati. Plati i ode. Nešto pjevušeći.

– I on je bio gladan?

– Bezbeli. Ne bi poručio…

– I šta ti sad o tom misliš?

– Ne mislim ništa. Svi su se unutra ubehutili. Tevećelija.

Provirim unutra.

– Džaba gledaš – viče za mnom Salih – otišao je. I ne vjerujem da će ikad više doći. A odmah za njim ode i onaj pogani Muhidin. Na drugu stranu.

Svi smo ponekad tevećelije. Ili bismo bar to željeli biti. Zato što pomislimo da je njihov svijet bolji od našeg.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!