Tespih za molitvu na jeziku bosanskom

Abdulah Sidran, “Antologija Sidran: 33 pjesme Abdulaha Sidrana”, JU “Ratkovićeve večeri poezije”, Bijelo Polje, 2017. godine

Borges je čitanje smatrao umjetnošću zahtjevnijom od pisanja. Stoga se ovaj čitalac stoljeća dičio knjigama koje je pročitao, a ne onima koje je napisao. U svojim je esejima doveo je u pitanje bitnost piščevih namjera za život njegovog književnog djela, ističući da je pisac tek prvi, ali ne nužno i najbolji čitalac svojih djela. I izbor vlastite poezije koju načini pjesnik tek je jedan od mogućih izbora. Međutim, jedan takav izbor može biti neizrecivo važan jer ukazuje na to kako sam pjesnik vidi svoje djelo.

Prošle je godine u Bijelom Polju publicirana takva knjiga pod nazivom Antologija, u kojoj je Abdulah Sidran sačinio izbor svoje trideset i tri pjesme. Ona ne otkriva svu složenost Sidranovih poetskih svjetova i ukupnu dubinu izraženih emocija, ali ukazuje na ključna mjesta njegove jezičke topografije.

Kao vrstan čitalac, Sidran u svojoj antologiji nije mogao zaobići neke od pjesama koje je književna kritika već kanonizirala, opisavši ih kao reprezentativne pjesme savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke lirike. Među njima su svakako Mora, Slijepac pjeva svome gradu, Bašeskija, Zašto tone Venecija… Riječ je o pjesmama koje bi svaki čitalac Sidranove poezije uvrstio u vlastitu antologiju, jer snagom svoga jezika obremenjenog emocijom i ne ostavljaju mnogo izbora, kako Sidranu, tako ni drugima. Te pjesme naprosto moraju biti dio Antologije, kako Sidranove, tako i moje. Dovoljno je tek poštenje i trun čitalačkog umijeća pa da se ustvrdi da te pjesme ne bi trebale izostati iz bilo čije antologije, ne samo Sidranove poezije već i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.

U zbirku su uvrštene i pjesme koje je književna kritika manje isticala i u njima se, zapravo, otkriva tanahna nit između Sidrana pjesnika i Sidrana čitaoca. Gavrilo bunca, noć uoći pucanja, Od čega je umrla N.N. i Rastanak samo su neke od pjesama koje su dostojne da budu izabrane u 33 reprezentativne Sidranove pjesme u autorovom izboru, ali u nekim drugim izborima moguće da ne bi našle svoje mjesto.

U Sidranovu Antologiju uvršteno je i nešto pjesama novijeg datuma. Među njima je i pjesma A onda će doći vrijeme, koja se svojim književnim kvalitetama svrstava u red ponajboljih pjesama koje je Sidran napisao, pa je donosimo u cijelosti, smatrajući da je njen sadržaj bitniji od svih rečenica koje će ikad biti napisane o poeziji ovog velikog pjesnika:

 

a onda će doći vrijeme

kad našeg naroda neće biti

neće biti onih staraca što pamtili su

jezik svojih staraca, ni onog posljednjeg od njih

što je pedeset godina tražio, i nije našao, dječaka

da ga pouči jeziku njegovih predaka, a ovaj ga,

kad i on postane starac, prenosi dalje

ni njih neće biti, ni jezika našeg neće biti

i niko na cijelome svijetu njime neće govoriti

samo će gore, među nebesima, gdje vrijeme

ne postoji, i gdje zvijezde bisernom vodom umivaju lica,

s rukama preko materinskih dojki

još uvijek da jeca – hasanaginica

Spektakularna apokalipsa jednog naroda i jezika, smirena u metafizičkom beskraju, istovremeno je povezana s Hasanaginicom, kao tekstom sudbine jednog naroda, ali i čovječanstva. U lik Hasanaginice nije utkana samo srebrenička majka, već sve majke svijeta, što ovu pjesmu obremenjuje čudesnom melanholijom i sviješću o prolaznosti kojoj jezik, ipak, izmiče. Biti spašen znači biti spašen u jeziku – kao da poručuje Sidran.

Ovom pjesmom, koju je grehota upropastiti bespotrebnom teorijom, ujedno i završava njegova Antologija, što pažljiv čitalac neće smatrati slučajnošću. Cijela je zbirka, naime, uređena tako da poslije posljednje pjesme čitalac ako ne namjerno, ono barem instinktivno okreće korice i ponovno čita Moru, prvu pjesmu ove čudesne knjige, s kojom pjesma A onda će doći vrijeme čini neraskidivu cjelinu. Sidran je u Antologiji sabrao trideset i tri bopka vlastitog tespiha, rasuta po drugim knjigama, utkavši ih u molitvu na jeziku bosanskom.

PROČITAJTE I...

Sve je bilo tu; i standardni rekviziti dalmatinske pjesme, i odbljesci svjetskih trendova i neka smirenost s kojom je svemu pristupao. Opet daleko od pjevača koji su tada harali festivalskim pozornicama, koje su u to vrijeme odlučivale o tokovima popularne pjesme. I onda slijedi povratak svom drugom ja, Zdenku Runjiću, kada 1975. kreiraju neprevaziđenu baladu Galeb i ja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!