Teško je, bolno je, ali mislim da prvi put vrijeme radi za nas

Kolika god personalna agonija i strah od mogućeg sudskog procesa Milorada Dodika uvodi u paniku i drskost neobjašnjivih razmjera, a koju on na dnevnoj bazi otjelotvoruje nepoštivanjem suvereniteta države Bosne i Hercegovine, toliko me još više uznemiruje letargija i tišina ogromnog broja federalnih institucija, koje nisu samo Stranka demokratske akcije, a kojoj se po automatizmu ispostavlja svaka faktura za permanentne blasfemije Dodika, čovjeka koji cijeli jedan entitet drži kao taoce svog straha, primitivizma i bahatosti

 

Emir Hadžihafizbegović naš je najnagrađivaniji glumac, a uskoro na Kosovu snima svoj šezdeseti jubilarni film. U Narodnom pozorištu, pod njegovom režijom, 12. januara održan je performans posvećen sjećanju na genocid nad Bošnjacima (1992–1995). Naš veliki glumac ujedno je i veliki kulturni radnik, a u samo godinu dana direktorovanja preporodio je rad Kamernog teatra 55. Za Stav se osvrnuo i na aktualne političke događaje u zemlji.

 STAV: Za Vas se može reći da ste najuspješniji bosanskohercegovački glumac. Godišnje snimate 2 do 3 filma, što je, ako isključimo regionalnu koprodukciju, više od čitave bh. kinematografije.

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Ima tu nešto zanimljivo. 11 godina nisam snimio igrani film. Moj posljednji igrani film uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je Ružina osveta, jedan dio omnibusa koji je režirao Aleš Kurt, a onda do 2001. godine nisam uradio ništa. Sljedeći je bio Remake Dine Mustafića, pa Gori vatra Pjera Žalice, pa Teško je biti fin, pa Ljeto u zlatnoj dolini, i onda je krenulo. Ima jedna isto zanimljiva stvar, a to je da sam svoju filmsku karijeru više pravio vani nego u Bosni. Imam 16 igranih filmova u Hrvatskoj, 9 igranih filmova u Srbiji, 4 igrana filma u Sloveniji, 4 igrana filma u Makedoniji. Na Kosovu uskoro snimam svoj 60. jubilarni igrani film. Ja sam u 60 filmova imao samo 9 glavnih uloga i 51 epizodu. U tim sam epizodama, zapravo, pravio svoju karijeru. Znači, 6 ili 7 epizoda, pa glavna uloga, pa opet, 6 ili 7 epizoda, pa glavna uloga. To se, zapravo, uklapa u moju teoriju o glumi, a to je da ne postoje velike i male uloge, nego dobre i loše uloge. Odbijao sam glavne uloge koje mi se nisu sviđale, a prihvatao sam da igram uloge od jednog dana. Dakle, takav sam glumac. Ako se meni nešto dopadne i ako to prolazi kroz neku moju duhovnu glumačku vertikalu, ja to prihvatam. Jednostavno, mislim da glumac ne smije stati pred kameru i pred publiku ako se osjeća nelagodno. To je glavni razlog bavljenja ovim poslom. Mora ti biti dobro dok zuji kamera i dok igraš pred publikom. Sve ostalo imitacija je glume.

STAV: Šta je sadržaj Vašeg novog filma koji snimate na Kosovu?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Dobio sam poziv s Kosova od režisera Ismeta Crnaja da radim jednu lijepu ulogu u jednom vrlo hrabrom filmu. Dakle, radi se o mladom režiseru, Fatmir Spahiu je producent. Film tretira osamdesete godine kada su Albanci masovno napuštali firme zbog tiraniziranja vlasti koja je tada bila na Kosovu i koja je, uglavnom, bila postavljena od Beograda i srbijanske politike. To su počeci te masifikacije uma od Slobodana Miloševića i masovno su napuštana radna mjesta od strane Albanaca. Bilo je ljudi koji su egzistencijalno ovisili od te plate, pa su neki i ostajali, nakon čega su tretirani kao izdajnici. Način na koji su oni proglašavani izdajnicima bio je jedan bizaran i trivijalan čin. Ostavljana im je vreća krompira ispred vrata koja je određivala one koji nisu napustili posao. Film vodi priču o jednom mladom bračnom paru i Albancu koji nije htio napustiti posao jer je imao bolesnog oca i bolesnu majku i bio je označen kao izdajnik albanskog naroda. Ja igram direktora te jedne srbijanske firme. Sa mnom putuje sjajna bosanskohercegovačka glumica Gordana Boban. Inače je član Kamernog teatra. Ona igra sekretaricu. Ja igram na maternjem bosanskom jeziku i utoliko će mi biti lakše napraviti ulogu.

STAV: Radite film na Kosovu, a u Srbiji ste dobili značajne nagrade. Hoće li Vam to Vaše srpske kolege zamjeriti?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Naprotiv! Imam 9 nacionalnih srbijanskih nagrada. Imam nagradu s beogradskog FEST‑a za film Takva su pravila, predsjednica žirija bila je Neda Arnerić. Imam najveću teatarsku nagradu “Zoran Radmilović”, koju mi je dodijelio ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, imam nagradu iz Sopota, najjačeg filmskog festivala, imam nagradu iz Leskovca. Također imam tri nagrade s Filmskog festivala u Nišu, i sve se te nagrade tretiraju kao srbijanske nacionalne nagrade. Dakle, predrasuda o mojim ulogama u filmovima za koje sam u Srbiji dobijao nagrade nije bilo. Žiri je uglavnom bio sastavljen od ljudi koji nisu bili opterećeni mojim backgroundom, ni porodičnim, a ni vojnim angažmanom u Armiji BiH. Jednom je Kurir objavio kako Alijini bojovnici dobijaju velike srbijanske nagrade, međutim, ta je blasfemija trajala vrlo kratko, čak je dosta mojih prijatelja glumaca reagiralo, javilo se i rekli su da oni pričaju gluposti. Imam i veliku međunarodnu nagradu za Smrt čovjeka na Balkanu, u kojem igram glavnu ulogu u srbijanskom filmu Miroslava Momčilovića. Znači, imam njihovih 9 nacionalnih nagrada i jednu internacionalnu.

 

STAV: Možemo li reći da su član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i reisul‑ulema Husein ef. Kavazović glumački dio performansa koji ste u Narodnom pozorištu režirali?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nisu glumci, ali sigurno jesu govornici.  To je stranica koja se sigurno do Kijametskog dana neće popuniti. Nisam siguran da će se posljednji nevino ubijeni Bošnjak iz neke jame izvaditi i ukopati, pa i oni iz Drugog svjetskog rata. Ova manifestacija je  pod visokim pokroviteljstvom gospodina Bakira Izetbegovića i reisul‑uleme Huseina ef. Kavazovića. Unutar tog programa angažirano je dosta umjetnika, između ostalog, moja malenkost, Maja Izetbegović, Maja Salkić, Izudin Bajrović, Miki Trifunov, hor “Potanima”, hor “Princess Krofne”, dio Sarajevske filharmonije, velika tehnička ekipa koja opslužuje priredbu. Zanimljivo je da se ne bavimo nikakvim lirskim pasažima, ne odgovaramo na 9. januar, to nam nije želja, nego najavljujemo taj veliki web-projekt i izlazak priče o genocidu na društvene mreže. Taj projekt radi Haris Čeremida i njegova firma. Osim njega, na tom projektu rade i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Rasima Muratovića te Institut za nestale BiH Amora Mašovića. Ono što je dragocjeno jeste da su se u cijelu priču uključili mnogi ljudi iz dijaspore sa svojim informacijama. Web‑stranica će se puniti sve do 11. jula 2017. godine. Na dan dženaze u Srebrenici moći će se u cijelom svijetu kliknuti vrlo potresni i zanimljivi podaci o genocidu nad Bošnjacima. Ono što će biti dio ove priredbe, a što je vrlo bitno, jeste da se bavimo samo faktima. Prije nekih pet godina sam za neki portal u Crnoj Gori rekao jednu rečenicu koja je kasnije prenesena na nekoliko drugih portala po raznim susjednim zemljama. Citirat ću sam sebe: “Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao.” Moja najveća frustracija i osjećaj nemoći koju imam od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste što ovdje argument ne znači ništa. Taj neprincipijelni obračun s argumentom i ismijavanje i sprdanje s argumentom početak je besmisla. Ima jedna divna priča koju nam je Davorin Popović pričao. U vrijeme gebelsovske politike Milorada Vučelića, koji je bio glavni i odgovorni urednik na srbijanskoj televiziji, u pola osam su svaku noć denuncirali poznate ljude koji su živjeli u Bosni, tako da je Nedžad Salković dobio epitet da drži zatočene Srbe na nekom stadionu, da ja ne puštam glumce da ulaze u cipelama u pozorište, da se u Pionirskoj dolini bacaju Srbi lavovima, a jedna od najvećih blasfemija na dnevniku bila je da Mirza Delibašić i Davorin Popović drže u Sarajevu kuću za silovanje Srpkinja. Godine 1997. i 1998. Davorin Popović odlazi s Indexima i tri puta prodaje Sava Centar. Ovo je znači priča Davorina Popovića iz prve ruke. Na konferenciji za štampu ustane neka iz Kurira i pita: “Gospodine Popoviću, da li je istina da ste Vi i Mirza Delibašić u Sarajevu između 1992. i 1995. godine držali kuću za silovanje Srpkinja?” Davorin joj hladno odgovori: “Da, istina je, idemo sljedeće pitanje.” To je, zapravo, jedini način kako odgovoriti na blasfemiju. Kada uđete u polemiku oko blasfemije, vi ste odmah donji. To je početak mazohizma.

STAV: Kada govorimo o blasfemiji, po Banjoj Luci  uz “Marš na Drinu” stupa srpska policija, srpska boračka društva, vatrogasci… Šta, po Vašem mišljenju, treba biti naš odgovor?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Do te je mjere Milorad Dodik u panici da je ušao u posljednju fazu masifikacije uma. To je ono stanje uma kada počneš vjerovati u krivu stvar. Poznavajući sebe, mislio sam da ću se jako nasekirati i oko referenduma, i oko Trećeg puka, i oko cijele te priče oko 9. januara. Mislim da je sve to do te mjere bizarno i trivijalno da je i u Republici Srpskoj, a imam insajderske informacije, izazvalo jednu vrstu nezainteresiranosti za cijelu priredbu, jer broj ljudi koji je prisustvovao tom događaju procentualno je zanemarljiv u odnosu na broj ljudi koji živi u Republici Srpskoj. Isto kao što im je i referendum bio lažnjak na koji je izašao samo 45% ljudi. Mislim da su se stvari kod malih i običnih ljudi prilično harmonizirale i o tome mogu svjedočiti jer odem s vremena na vrijeme u Modriču, Banju Luku, Prijedor, Trebinje. Moji susreti s ljudima iz branše, s kasirkama u robnim kućama, s prodavačima novina, s konobarima, vrlo su relaksirani, pa mogu čak reći i prijateljski, i tu ne osjetim nikakvu vrstu odbojnosti prema Bosni i Hercegovini. Mislim da je Milorad Dodik u panici jer mu se, s obzirom na “zasluge”, sigurno priprema ozbiljan scenario koji mu se neće dopasti. Zbog toga je spreman uvesti taj dio BiH u neku vrstu tektonike samo da ne bi morao iz nekog hangara isfurati sa svojom predsjedničkom Cesnom i odletjeti prema nekom Kipru ili Rusiji. Radi se o nečemu što me nije nimalo nasekiralo, jer mislim da prvi put vrijeme radi za nas. Teško je, bolno je, poslije svega prst u oko s proslavom, s pješadijskim pukom, ali znate, nekada stvari dožive takvu grotesku da sve skupa postane do te mjere trivijalno da ti se uopće ne desi nikakva vrsta sekiracije. Mislim da je to jedan virtualan datum oko kojeg smo i mi malo nasjeli u smislu da će on napraviti neke dramatične promjene unutar odnosa. Naravno, i dalje mislim da je nepoštivanje Ustavnog suda ozbiljan prekršaj. Jako vjerujem u pragmu, a manje u informaciju i tiskane medije.

Putujem Evropom i vidio sam mnogo veće antagonizme. Iako je disolucija Jugoslavije bila razilaženje u krvi i situacija ni danas nije dobra, ne želim pričati neku blagoglagoljivu priču o situaciji u Bosni i Hercegovini, ali vidio sam mnogo veće odiume između Flamanaca i Valonaca. Probajte naručiti u Antwerpenu pivo iz Bruxellesa. Vidite, nećete sigurno na engleskom dobiti odgovor u Locarnu ili u Ženevi, u italijanskom i francuskom kantonu Švicarske, a da ne pričam kako sam na festivalu u San Sebastianu bio upozoren da ne upotrebljavamo riječ Španija jer bih mogao imati problem. Mnogo su ponekad veći antagonizmi na mjestima gdje nije tekla krv. To je taj fenomen odnosa na Balkanu. Bio bih nepravedan kada bih rekao da se posljednja dva ili tri puta u Banjoj Luci nisam osjećao dosta O.K. Crnilo unutar bosanskohercegovačkog ambijenta odgovara onima koji su u panici. Što više crnila, on je u relaksiranijoj situaciji. Što više pravne države, onda dolazi faktura za ono što je radio. I s ove hrvatske strane, također taj zabrinjavajući odnos Čovića i njegovog kolaboriranja s Dodikom u odnosu na urušavanje bh. državnosti, također je potreba neuspostavljanja pravne države. Čović stalno govori o majorizaciji Hrvata od strane Bošnjaka, ali onda bi nam trebao objasniti čuvenu rečenicu u noći izgubljenih predsjedničkih izbora kako se javlja iz “stolnog hrvatskog grada Mostara”.

Kolika god personalna agonija i strah od mogućeg sudskog procesa Milorada Dodika uvodi u paniku i drskost neobjašnjivih razmjera, a koju on na dnevnoj bazi otjelotvoruje nepoštivanjem suvereniteta države Bosne i Hercegovine, toliko me još više uznemiruje letargija i tišina ogromnog broja federalnih institucija, koje nisu samo Stranka demokratske akcije, a kojoj se po automatizmu ispostavlja svaka faktura za permanentne blasfemije Dodika, čovjeka koji cijeli jedan entitet drži kao taoce svog straha, primitivizma i bahatosti. Zar zaista njegov odijum i već eklatantna mržnja prema državi Bosni i Hercegovini nije razlogom da se svojim stavom oglasi Akademija nauka i umjetnosti BiH, “Preporod”, Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, Srpsko kulturno društvo “Prosveta”, kulturne institucije, sportski klubovi, nevladine organizacije, P.E.N. Centar, Krug 99, Olimpijski komitet, Nogometni savez BiH, svi kantonalni premijeri i ministarstva i svi gradonačelnici u Federaciji? Sve su to adrese koje se ponašaju lobotomično kao da 9. januar, dan nepravomoćnog osnivanja Skupštine Republike Srpske, dan inauguriranja zločina modernoj Evropi nepoznatog, nije poniženje i prst u oko i njima gore navedenima. A, opet, ko zna? Možda unutar te tišine ima nečeg dobrog? Babo mi je jednom rekao da su najzajebaniji oni ljudi koji trpe nepravdu i šute. Takvih je, nažalost, ili nasreću, najviše unutar boračke populacije.

STAV: Kako biste ocijenili rad SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića i možete li komentirati opravdanost kritika koje se često upućuju na njegov račun?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Neprincipijelni lov na Bakira Izetbegovića i njegov odstrel počeo je vrlo sistematično prije nekih šest mjeseci. Dodik, Čović, ponovo, nažalost, i neki koalicioni partneri, Nikšić, Božo Ljubić, Stevandić, nevladin sektor, odmetnuta četvorka u SDA, Centralni dnevnik, velika većina tiskanih i elektronskih medija u Bosni i susjednim zemljama, razni portali i degutantni komentari vezani za njegovu suprugu, sve mi je to odvratno. Nisam advokat Bakira Izetbegovića, i oni koji prate moj politički stav posljednjih godina znaju vrlo dobro da sam kao malo ko kritizirao rad stranke SDA, a i skoro sedam godina apstinirao od bilo kakvog angažmana u toj stranci. Unutar te kritike, pogotovo u vrijeme vođenja stranke od strane rahmetli predsjednika Sulejmana Tihića, i Bakir Izetbegović je bio kolaterala mojih frustracija proizašlih od naprasnog odvajanja stranke od sudbine bošnjačkog naroda, šehidskih porodica, boračke populacije, talentiranih mladih ljudi, stavljanja po strani herojske odbrane Bosne i Hercegovine. Ali, ovaj mobing i tiranija nad Bakirom Izetbegovićem već je malo too much i polahko će ga dovesti u poziciju da će u vremenu koje je pred nama njegov rejting, zapravo, rasti.

Pa, nije valjda da su Dodik i Čović za harmoniziranje bh. društva, a Bakir, kao, nije? Pa, nije valjda da je njegov radni dan od 14 sati u Predsjedništvu BiH i stranci prazan hod i ubleha? Neće biti da je korporativna, osrednja i salijerijevska infrastruktura SDA sklona nepotizmu i nahijskom pristupu liderstvu, da su hermetizirani hedonistički materijalni kružoci brižno politički odgajani dvanaest godina za vrijeme vođenja stranke od strane polusvijeta Bakirov projekt? Nije nikakva nepoznanica da, iako je imao visoku funkciju u stranci, gospodin Izetbegović od te infrastrukture, čija je metafora bio čovjek s perikom zvučnog imena Mirsad Kebo i njemu slični, nije mogao raditi nikakve kvalitativne i radikalne promjene. Dvanaest godina hermetiziranja i netransparentnosti rada Stranke demokratske akcije, atrofija i nerad svih savjeta i odbora, odvajanja od baze, nebriga za Bošnjake povratnike u Republici Srpskoj, totalnog zanemarivanja bošnjačke dijaspore, situacija je koju je Bakir Izetbegović naslijedio. On nije Mandrak iz stripa u zabavniku Politike pa da može iz šešira izvući dobitnu kombinaciju. Sistemsko urušavanje narodnog imidža SDA nakon smrti rahmetli predsjednika Izetbegovića, borba za upravne odbore federalne i svakojake parlamentarne stolice, najnoviji modeli Audija i nezaobilaznih svjetlećih rotacija, dakle, stanje duha u stranci koje godinama nije odgovaralo na historijsku zadaću brige za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, Bakir Izetbegović ne može popraviti za godinu i po dana.

To je proces u koji se, osim predsjednika stranke, moraju uključiti mladi, pametni i sposobni ljudi i najzad zamijeniti likove koje gledamo skoro još malo pa trideset godina. Šta je s kadrovima koji su nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu imali dvadeset ili nešto malo više godina? Bakir Izetbegović, kao i svaki čovjek, ima svoje vrline i mane. Ali je neupitno da je borac za Bosnu i Hercegovinu koju sanja svaki čestit, moralan i etičan Bosanac i Hercegovac. Kada bih mu ja mogao sugerirati šta je to što je potrebno za prosperitet Bosne i Hercegovine, a da inpute daje stranka SDA, predložio bih mu da kroz stranku, Vladu Federacije i Vijeće ministara pruži ozbiljan suport kulturi i sportu, da uvede nacionalne penzije za zaslužne ljude iz kulture i sporta, da afirmira mlade i talentirane ljude iz raznih društvenih segmenata. I, kao posljednje, da više bude s tzv. običnim ljudima koje on jako voli i cijeni, kao što ih je volio i cijenio njegov otac. Bošnjaci su zapušten narod zahvaljujući uglavnom dvjema institucijama. Otuđenju stranke SDA nakon smrti predsjednika Izetbegovića od naroda, kao i anahronom djelovanju Islamske zajednice u vrijeme reisa efendije Cerića. Bakir Izetbegović i reis efendija Kavazović imaju obavezu da zbunjenim Bošnjacima vrate dostojanstvo koje oni zaslužuju. Oni moraju biti tandem koji će svojim državotvornim ponašanjem ideji sretnog bosanskohercegovačkog društva približiti i druge narode i druge političke stranke. Oni to hoće, oni to mogu, oni to jesu.

STAV: Prije 18 godina napisali ste buntovni tekst Ja više ne mogu da šutim i on se svako malo manifestno pojavljuje po raznim portalima, kao da je jučer pisan. Šta je to sabijeno u nama i “ne želi šutjeti”?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Čekao sam da dobijem ovo pitanje kako ne bih morao reagirati sam. Prije 18 godina napisao sam tekst Ja više ne mogu da šutim, a povod je bio gaženje bh. zastave od strane stranih vojnika na Baščaršiji. To me je to mene naljutilo, jer gaženje moje državne zastave nešto je što u svakom normalnom Bosancu i Hercegovcu proizvodi osjećaj gađenja i ljutnje. Kako nije bilo reakcije na ovaj događaj, ja sam napisao jedno pismo i kontekstualno ga proširio. Posljednjih 6 mjeseci to se pismo vrti i ljudi misle da sam ja to napisao u ponedjeljak. Evo zornog primjera koliko se situacija nije promijenila i koliko je kontekst frustracije Bošnjaka, za koji ne mislim da postoje neka velika racionalna uporišta, i dalje traje. Bošnjaci se trebaju rađati s dvije glave, jednu da im odsijeku, a drugom da gledaju kako se odsječena kotrlja. Mislim da brzo zaboravljamo i da smo ljudi kratkog pamćenja, a to je opet povezano s matricom našeg odgoja. Mi nemamo u DNK zabilježen kod osvete, kod mržnje, kod opreza. Jedna je druga stvar vrlo bitna. Zaustavite u najurbanijem dijelu Sarajeva stotinu ljudi i pitajte ih ko je bio Safvet-beg Bašagić, dobit ćete dva tačna odgovora. Pitajte ih ko je bio Tvrtko Kotromanić ili bilo koja druga važna historijska ličnost, pitajte ih ko su bili Behaudin Selmanović i Nikola Šop, i vidjet ćete da imamo lobotomiju nad historijom Bosne i Hercegovine od 1946. godine pa naovamo. To nepoznavanje vlastite historije stvara osjećaj nedostatka identiteta koji nam stoljećima fali. Kultura je ono što je na neki način izmasakrirano i zatomljeno od strane nebošnjaka, a, bogami, i samih Bošnjaka. Više su za Irsku uradili James Joyce, Samuel Beckett i Bono Vox od cijele njihove politike. Sad mi recite, kako da mlad čovjek ima osjećaj ponosa što je Bošnjak kada o svom povijesnom, kulturnom, pa ako hoćete i porodičnom backgroundu ne zna ništa?

STAV: Imamo li možda problem s kulturnim aktivizmom, nešto što dolazi od volonterizma i osjećaja za misiju?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Mislim da imamo veliki problem s aktivizmom. Mislim da smo mi u vremenu kad smo mogli osnovali samo jednu bošnjačku instituciju. Bila je to Prva bošnjačka gimnazija. Postoji Hrvatsko narodno kazalište i Srpsko narodno pozorište, a ne znam kako bi se reagiralo na Bošnjačko narodno pozorište, u kojem bi se najnormalnije igrali Shakespeare, Gogolj i Čehov. Ali, eto, nije potrebno s time razbijati glavu, jer dok se urušavaju postojeće institucije kulture s prefiksom bosanskohercegovačke, mi ne trebamo opterećivati našu zemlju i budžet dodatnim multipliciranjem institucija. Uostalom, na srpski i hrvatski kulturni secesionizam ne smijemo odgovarati istom mjerom. Međutim, jedno su državne institucije, a drugo je nevladin sektor u kulturi gdje smo podbacili i gdje se najviše vidi nedostatak aktivizma mislećih Bošnjaka. Ja sam protivnik osnivanja neke “Matice Bošnjaka” dok imamo naš “Preporod”, kojemu samo treba više angažmana i aktivizma. Znam da će neko reći da se ne ulaže dovoljno u “Preporod”, i to je tačno, ali budite sigurni da će kvalitetni projekti uvijek naći i izvor financiranja.

Ono što jeste bitno, a to je da će biti Bosne mnogo jače od njenih neprijatelja. Jednom su me pitali kako doživljavam Bosnu, rekao sam im da je doživljavam kao jednu staru nanu koja je dobila penziju, krenula na pijacu da uzme malo šećera, kahve, kocke, riže i dva joj šanera ukradu novčanik. Ona ih vidi kako oni bježe s novčanikom, okrene se kući i kaže im: “Hajde, nalet vas ne bilo, doći će druga penzija!” Znači, Bosna ide dalje. To je jedno neuništivo biće. Optimizam je zdravlje duše, ali kako biti optimist dok neoliberalni kapitalizam surovo mete sve ispred sebe? U vremenu koje je pred nama granice Evropske unije određivat će kulturne identitete. Oni mogu nama odnijeti kamatu, mogu odnijeti i malo hidrocentrala i malo struje, ali ne mogu odnijeti Abdulaha Sidrana, ne mogu odnijeti sevdalinku, ne mogu Hrvatima odnijeti lindžo, ne mogu odnijeti Srbima Crnjanskog i Kiša. U tom sam kontekstu tužan što politika dovoljno ne prepoznaje značaj kulture. Kultura je kad podigneš papir s poda i baciš ga u kantu za smeće i popraviš svijet, kultura je kad pomogneš starici da pređe pješački prelaz, kultura je vrlo širok kontekst. Kultura je i očuvanje identiteta za Bošnjake.

Kupite novi Mercedes u Njemačkoj, napunite mu pun rezervoar benzina i ostavite ga 20 godina u garažu. Dođite onda nakon 20 godina i probajte ga upaliti, neće moći. Malo je grubo poređenje, ali narod je zaista kao neka vrsta mašine kojemu moraš podmazivati svjećice, gledati remen, mijenjati mu ulje i filtere, obratiti pažnju na kočnice itd. Dobar je bošnjački narod koliko se malo s njim radi. Pitanje obrazovanja, ozbiljno je pitanje u Bosni i Hercegovini. Dakle, cijeli taj džahalijetski ambijent u kojem mi živimo, to zombizirano društvo koje se kreće iz lobotomije u eutanaziju, po mom mišljenju, neka je vrsta projekta kojeg smo mi popušili. Reality show, Zvezde granda, gdje desetogodišnje našminkane djevojčice u mini suknjama zabavljaju žiri, pa to buđenje personalnog hedonizma bez bilo kakve kolektivne svijesti zapravo je opće mjesto nesvijesti. Mi živimo eru praznine u kojoj je jedan dio ljudi osvijestio da se može živjeti bez smisla i cilja. To je porazno stanje duha. Neka je nama u ponedjeljak dobro, a vidjet ćemo kako će biti u utorak itd. Mislim da je ta matrica ovdje uvedena na velika vrata. Vi imate centar Sarajeva u kojem je sada hiljadu plakata zvijezda folka, trećerazrednih izvođača i netalentiranih pjevača koji zabavljaju sarajevsku omladinu. Znači da je naša domaća ponuda loša. Mi moramo promijeniti ponudu, a impuls dolazi iz tog aktivizma. Neka, brate, svako radi svoj posao, od predsjednika kućnog savjeta do predsjednika parlamenta.

STAV: Ko drži monopol u kulturi?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Mislim da se monopolizam prorijedio i da su mogućnost kulturnog izražavanja dobili neki novi mladi ljudi. Konkretno, kada je riječ o teatru, četiri nova direktora u četiri pozorišta napravili su priličnu revoluciju. Marijela Margeta u Narodnom pozorištu, Nihad Kreševljaković u MESS-u, Semir Krivić u Pozorištu mladih, moja malenkost u Kamernom teatru 55, i čujem da je Aleš Kurt postao direktor SARTR-a. Kultura je do te mjere atrofirala da se čak ne može govoriti ni o monopolu. Mislim da postoje neki režiseri, sad se ne bih bavio imenima, koji su na vrlo mudar način pronalazili novac za svoje neuspjele personalne projekte i na taj način držali monopol u kulturi. Radilo se tu o jednom potcjenjivanju svega onoga što nije izašlo ispod njihovog šinjela. Stvari se sada mijenjaju. U Kamerni teatar došlo je pet mladih ljudi da režiraju i da pišu tekstove. U Narodno pozorište također. Neki ljudi rade dizajn, prave izložbe, ali sad se vraćamo na ono pitanje da se kultura na neki način mora nametnuti. Rekao sam mladim glumcima da ne mogu završiti akademiju i očekivati da ih neko pozorište primi, da imaju hiljadu i po maraka plaću i da riješe svoju egzistenciju. Morate se nametati.

STAV: A ko drži monopol na mišljenje?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Monopol na mišljenje imaju uglavnom nerealizirani umjetnici i nerealizirani novinari unutar raznih medija.

STAV: U slučaju kada je ministrica kulture FBiH Zora Dujmović smanjila sredstva uglednim međunarodnim manifestacijama u Sarajevu, u javnosti je krenula priča o podjeli na nacionalnu i internacionalnu kulturu. Evo Vaš primjer, jeste Bošnjak, a ipak ste glumac internacionalnog dosega. Zar nije da ne možeš biti internacionalan ako prvo nisi nacionalan?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Citirao bih jednu rečenicu Deborah Young, čuvene kritičarke svjetskog glasa od čije se kritike tresu najpoznatiji hollywoodski glumci. Ona je gledala film Kod amidže Idriza na festivalu u Torontu. Nikada nije bila u Bosni i Hercegovini i citiram njenu izjavu iz Hollywood Reportera: “Kada sam pogledala film Kod amidže Idriza, poželjela sam da ostatak svog života provedem u toj sarajevskoj mahali.” To je najbolja kritika koju sam ikada u životu čuo za jedan film. Bergman kaže u svojoj autobiografiji, da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora biti lokalno.

STAV: Što vidite kao najveći problem u BiH?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Kada su me u jednoj emisiji pitali čega se najviše plašim, očekivali su odgovor tipa novog rata, visine, požara, a ja sam im odgovorio da se najviše plašim primitivizma. Primitivizam je trenutno najveći problem u Bosni, od haustora do visoke politike. Znate, ja sam kao mladi student bio u Pragu kada je plaća univerzitetskog profesora bila 50 maraka. Majka rahmetli mi je dala plavu stoju, ja sam 30 maraka vratio kući, a bili smo sedam dana. Rusi su 1968. godine ušli u Čehoslovačku, znači 14 godina ruske čizme. Tada je prosječan Čeh živio, odgovorno tvrdim, kao danas možda najugroženiji bosanskohercegovački građanin, ali je Prag tada imao 50 pozorišta, imali su uređene parkove, fontane su radile, nije bilo grafita po zgradama, prvi put sam s 21 godinom vidio ljude koji čitaju knjige u autobusu. Oni su svoje siromaštvo nosili dostojanstveno. Kod nas je siromaštvo alibi za primitivizam. Ne može neimaština biti razlogom da djeci lomiš klackalice i ljulje na Grbavici.

Ovdje se primitivizam kroz medije hrani i dodaje mu se gas, pa kad neko napravi destrukciju koju sam već spomenuo, u medijima možete pročitati: “Pa šta, nigdje ne radim?!” Ja sam bio dijete koje je, između ostalog, raslo u kući gdje je otac bio politički anatemisan, otpušten s posla, privođen na razgovore i živjeli smo jako teško. Majka domaćica, otac ne radi, ali ni meni ni bratu nikad nije palo na pamet da bejzbol palicom polupamo poštanske sandučiće u haustoru ili da ključem zagrebemo komšiji nova kola. Ovdje se primitivizam potiče kroz medije, a epilog primitivizma nerijetko su nasilje i zlo. Čini mi se da je taj tranzicijski proces u Češkoj, između ostalog, uspio zato što je to jedan kulturan narod koji nije pristao na primitivizam. Primitivizam ovdje ima razne kontekste. Imate šalterski primitivizam, plaćate račun od 500 maraka, ona vas ne poznaje pa vam kaže: “Šta je glumac, ima se para, ha? Petsto maraka mobitel plaćaš?” I onda, naravno, uđeš u sukob. Imate primitivizme u tržnim centrima, u tramvaju, razni su konteksti primitivizma. Kada bismo se izborili za atrofiju primitivizma, svi bismo bili sretniji.

Kaže Marko Aurelije u jedinoj knjizi koju je napisao i posvetio samome sebi: “Život ti je onakav kakva ti je misao.” Ljudi odu 20 godina u zatvor i tamo pronađu neki smisao. Neko završi školu, neko zanat, neko nauči jezik. Ja sam snimao film u zeničkim kazamatima pet dana, to je bio film Život radnika Miroslava Mandića. Sa srbijanskom glumicom Anicom Dobrom upoznao sam zenički zatvor iznutra. Vidio sam ljude koji su realizirani kao robijaši. Pitanje svih pitanja kod nas jeste pitanje realiziranih i nerealiziranih ljudi. Pitanje realiziranosti nije pitanje tvog obrazovanja, već duhovne vertikale koju nosiš ili ne nosiš. Može smetljar biti realiziraniji od univerzitetskog profesora. Upoznao sam gorštake kada sam snimao film Ram za sliku moje domovine u blizini sela Lukomir kod Sarajeva. Nisu znali ni čitati ni pisati, ali sam od njih čuo najdublju misao u svom životu. Pitao me jedan stočar: “Znaš li ti, Emire, šta je život?” Pitam ga ja: “Šta?”, a on mi odgovara: “Mudra priprema za smrt.” Zanimljiv je taj fenomen kod Bošnjaka da su permanentni lovci na greške. Uvijek prvo udaramo na stvar koja ne valja, ne prepoznavajući onu dobru. Gotovo cijelo jedno stoljeće kodirani smo da prepoznajemo loše stvari i taj nam čip jako dobro radi. Kada nešto trebamo pohvaliti, jedva se nakanimo. Odatle i dolazi ta destrukcija površnosti koja glasi: “Da bi bio omiljen, moraš biti prosječan.”

STAV: Možete li sumirati svojih godinu dana direktorovanja Kamernim teatrom 55?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Kamerni teatar 55 mjesto je na čijoj sceni igram 18 godina i približavam se broju 600 izvedenih predstava. Ove garderobe još se osjete mojim znojem. Sad sam se s mjesta glumca popeo u ovu kancelariju na mjesto direktora, ali i dalje igram. Nisam imao ambiciju da budem direktor Kamernog teatra 55. Međutim, razlog zbog kojeg sam pristao bio je da je ovaj teatar trebala preuzeti jedna sumnjiva ekipa ljudi. Prijavio sam se, i ono što je bilo zanimljivo, gotovo na nivou fenomena, da sam bio jedini prijavljeni, niko se nije htio prijaviti, što je raritet u ustanovama iz kulture. Mogu reći da sam ponosan na godinu dana rukovođenja ovim kolektivom. Mi imamo jako zdrav kolektiv. Nekako je koncept mog rada bio da se prvo napravi dobra atmosfera, jer svaki kolektivni posao traži atmosferu, da li je to nogometna momčad, da li je to filharmonija, da li je to rok‑grupa. Ja sam poznat po tome da volim praviti atmosferu i meni je čistačica u ovom kolektivu važna kao i prvak drame. Sve ono što je mene frustriralo kao glumca pokušavao sam ispravljati kao direktor. Za tih godinu dana, između ostalog, postali smo članovi Evropske teatarske asocijacije, u kojoj se nalazi 46 teatara. Kotizacija nije bila jeftina, 5.000 eura, plus put moje marketinške službe koja je to prezentirala u Nancyju u Francuskoj. Mi, nakon godinu dana, možemo povlačiti sredstva iz te asocijacije za koprodukcije sa zemljama Evropske unije ili sa susjednim zemljama. Tako da smo već povukli novac od kotizacije i napravili smo koprodukciju Alana Forda sa Slovencima, što se pokazalo jako uspješnim. Na certifikat smo jako ponosni jer su u tom Nancyju odbijena neka mnogo značajna pozorišta iz nekih mnogo značajnih evropskih zemalja. To nije neko primanje po defaultu, nego po onome na koji način koncipiraš rad unutar teatra.

Nadalje, u vrlo kratkom vremenu promijenili smo stolice, osvježili smo glumačke garderobe, napravili smo novi glumački studio, pokrili smo preko 500 kvadrata poviješću Kamernog teatra, koji postoji 61 godinu. Jurislava Korenića vratili na njegovo mjesto, to je bio potpuno zaboravljen čovjek. On je čovjek koji je osnovao Kamerni teatar, Pozorište mladih, MESS, koji je imao svoj džez‑orkestar, prevodio s nekoliko jezika, imao 16 režija u ovom teatru, i bio “spiritus movens” teatarskog života i u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Odlučio sam se da u prvoj godini na poziciji direktora napravim festival “Jurislav Korenić”, koji se pokazao potpuno sjajnim. Doveli smo najbolje predstave iz bivše Jugoslavije. Ko nema kulturu sjećanja, taj nema kulturu življenja.

 

Gdje je taj Zlatni lav, ja ne vjerujem dok ga ne vidim

Zlatnog lava dobio sam u Veneciji 7. septembra 2014. godine u vrlo jakoj konkurenciji s nekoliko veoma jakih hollywoodskih glumaca. Tu su se na festivalu takmičili i Al Pacino, Ed Harris, Ethan Hawke, Mila Jovovich, George McCoy. Žiri je bio sastavljen od sedam članova i svih je sedam glasalo za mene. Glumio sam u filmu Takva su pravila Ognjena Sviličića. Na vikendici u Mostaru, gdje sam pecao ribu, saznao sam da sam dobio Zlatnog lava, s tim da informaciju moram čuvati, a rekli su mi je kako bih mogao stići na dodjelu. To je bila nevjerovatna vijest. Bio bih demagog kada bih rekao da mi Zlatni lav nije godio. Ono što se tamo zanimljivo desilo jeste da je sa mnom Zlatnog lava dobio za mene kultni režiser Konchalovsky, čiji film Pomahnitali voz izuzetno volim. Saznanje da je predsjednik žirija bio David Chase dodatno me uzbudilo. Dakle, David Chase pisac je serije The Sopranos, jedan od najpoznatijih filmskih radnika. Živi u New Yorku i inače je lični prijatelj Roberta De Nira.

Družili smo se i Chase je do te mjere hvalio moju ulogu u filmu da mi je bilo gotovo neugodno. Pozvao je mene i kćerku kada budemo dolazili u New York da mu se svakako javimo. Onda se desi zanimljiva stvar. Robert De Niro dođe na Sarajevo Film Festival i, znajući preko Davida Chaseja za bosanskog glumca, došlo je do našeg susreta na ručku u jednom sarajevskom restoranu. Miro Purivatra je rekao da je to glumac koji je dobio Zlatnog lava u Veneciji, De Niro je ustao, zagrlio me, poljubio i rekao da je to velika nagrada i onda napravio malu šalu: “Gdje je taj Zlatni lav, ja ne vjerujem dok ga ne vidim.” Onda je moja kćerka otišla i donijela Zlatnog lava, i tako je zapravo nastala fotografija koja ima svoju priču. Znači, to nije zaustavljanje Roberta De Nira na nekoj od sarajevskih ulica i molba za selfi. Ono što čovjeku imponira, na kraju tog druženja mi je rekao da se svakako javim i njemu i Davidu kada budem dolazio u New York, pa da nastavimo druženje.

Ipak, ovom prilikom bih volio istaći koja je nagrada, od svih dosadašnjih, meni intimno najdraža. To je nagrada “Andrej Tarkovski”, koju sam dobio u njegovom rodnom selu Ivanovu. Na festivalu je bilo dvadeset filmova iz cijeloga svijeta. Festival nosi naziv “Zerkalo” po čuvenom filmu Ogledalo. Nagradu sam dobio za ulogu oca u filmu Armin Ognjena Sviličića. Odrastao sam na filmovima Tarkovskog, Andrej Rubljov, Stalker, Nostalgija, i zaista ga smatram najvećim režiserom od postanka filmske umjetnosti pa naovamo. Što je Messi u fudbalu, Tarkovski je u filmu. Ta mi je nagrada draga s obzirom na to da su gore pobrojani filmovi abeceda filmske umjetnosti, i imati nagradu Andreja Tarkovskog nešto je što je meni kao glumcu intimno važnije i od velike svjetske nagrade Zlatnog lava u Veneciji.

 

PROČITAJTE I...

Sedamnaestog oktobra navršava se stotinu godina od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Za Stav o velikoj obljetnici govori doktor Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara i čelni čovjek Fondacije “Mak Dizdar”. Fondaciju je osnovao Gorčinov otac Enver, a ona stoji iza bogatog obilježavanja stote godišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!