Teroristima ne smeta sekularizam, nego cijelo tursko društvo

Zloupotreba terorističkog napada u cilju vrlo polarizirajuće unutrašnje politike gura počinioca u drugi plan, a zapravo postiže željeni cilj (svakog) terorizma. Nema selektivnog terorizma. Bez obzira na to da li se teroristički napad desio u Diyarbakıru, Şanliurfi, Ankari ili Istanbulu, on je uvijek uperen protiv cijelog društva i nastoji pocijepati njegovo tkivo

Ono što je možda najbitnija karakteristika prvog terorističkog nedjela u novoj godini – napada na noćni klub “Reina” u Istanbulu, svega 75 minuta po nastupanju 2017. godine – jeste činjenica da je u prvih 12 sati poslije napada u opticaju bilo više dezinformacija nego informacija. Te dezinformacije utjecale su bitno na utisak o terorističkom napadu i pitanje je hoće li činjenice biti dovoljne da izbrišu te pogrešne mentalne slike koje su se neminovno obrazovale na osnovu pogrešnih informacija.

U klubu ubijeno 39, ranjeno 69 ljudi

Nešto više od 24 sata poslije događaja fiksirane su sljedeće činjenice: napadač je došao pred klub taksijem u jedan sat i petnaest minuta 1. januara nove 2017. godine, iz torbe je još na ulici izvadio oružje duge cijevi i počeo pucati na osiguranje kluba, ubivši pri tome jednog policajca. Na snimku sigurnosne kamere s ulaza u klub vidi se da je nekoliko klupskih izbacivača jednostavno pobjeglo unutra pred napadačem. U klubu je otvorio nasumičnu vatru kojom je ubio 39 ljudi i ranio 69 (četvero teško). Cijeli događaj trajao je sedam minuta. Ubica je ostavio oružje na mjestu zločina i nestao. Kako, odnosno kuda i kojim putem? Još nije jasno. Terorista je (ponedjeljak prije podne) u bjekstvu.

Prvi medijski izvještaji bili su prilično različiti od gornje šture liste do sada utvrđenih fakata. Govorili su o napadaču ili dvojici napadača u kostimu (ili kostimima) Djeda Mraza. S reporterima već na licu mjesta, nekih pola sata nakon napada, televizije su izvještavale da se terorista (ili množina) zabarikadirao u toaletu kluba, dajući utisak kao da događaj nije završen. Bilo je riječi da je napadač (napadači) govorio arapski, te o sad već redovnom “začinu” vijesti o terorizmu – vikanju “Allahu ekber” i kojekakvih slogana. Vrlo brzo poslije napada, na portalu dnevnika Hürriyet pojavila se “izjava” vlasnika kluba Mehmeta Koçarslana da je imao dojavu američkih obavještajnih službi o mogućem napadu “koji se očigledno desio”. Sve ove (dez)informacije munjevitom brzinom obigrale su planetu. Ako se nešto moglo jasno vidjeti i naučiti iz ugla analize medija jeste to da je tok informacija veoma lahko zagaditi, a mnogo teže očistiti jednom kada se u njega ubace neistine. “Djeda mraz” se pojavljivao u naslovima stranih medija sve do ranog popodneva, 10-12 sati nakon događaja i nekoliko sati nakon što je ovdje postalo jasno da je riječ o spinu.

Da li ja to sugeriram da je neko namjerno zavrtio (spinovao) te dezinformacije? Procijenite sami kada pročitate cijeli tekst, ali prvo nekoliko riječi o simbolici.

Noćni klub “Reina” nalazi se na samoj obali u Ortaköyu – srednje selo, nazvano tako jer se nalazi na sredini evropske strane Bosfora. Ortaköy je uvijek bio kosmopolitsko mjesto u kojem kratkom šetnjom možete obići prelijepu džamiju u neobaroknom stilu, armensku pravoslavnu crkvu i sinagogu, u kojoj je 25. decembra 2016. godine drugi put od osnivanja Republike Turske ritual paljenja menore za jevrejski praznik Hanuku bio javan. Prvi je put bilo to prethodne 2015. godine. Klub je malo pretenciozno i pogrešno u stranim medijima opisan kao “elitan”. Svakako je ekskluzivan i za bolje stojeće goste, ali elitan je samo u slučaju ako fudbalere, starlete i manekenke smatrate elitom društva. U svakom slučaju, sve navedeno, uključujući noćni provod koji se ne razlikuje od provoda tog tipa u New Yorku, Parizu ili Londonu, treba simbolizirati mjesto “sekularnog” segmenta društva.

O simbolici slavljenja Nove godine i Djeda Mraza neću, ali ću opisati nekoliko događaja koji su posljednjih dana gurali Djeda Mraza u fokus pažnje turske javnosti. Prvo se prošle nedjelje neko sjetio da je 89. epizoda serije Duše posvećene poretku (Nizama Adanmış Ruhlar), koju je snimila i emitirala gülenistička televizija Samanyolu između 2012. i 2015. godine, sadržavala scenu koja se skoro sto posto poklapa s nedavnim ubistvom ruskog ambasadora Karlova u Ankari. Naime, osnovni su elementi identični – ambasador i izložba. Neposredno poslije toga, kao da je neko kopao po toj seriji, otkriveno je da je 93. epizoda priča o terorističkom napadu koji će izvršiti terorista prerušen u Djeda Mraza. Manje-više, svi turski mediji objavili su te “pronalaske”.

Nekoliko dana poslije toga, u Aydınu (zapadna Turska) grupa entuzijastičnih nacionalista‑tradicionalista na centralnom trgu izvela je performans “prebijanja” Djeda Mraza i pozirala za fotografije kako mu drže pištolje uz sljepoočnicu, nakon čega su pročitali proglas protiv slavljenja Nove godine i, naravno, Djeda Mraza. Englesko izdanje Hürriyeta Daily News objavilo je jednu od tih fotografija, elegantno preskočivši preko činjenice da je i Djed Mraz član iste ekipe – predstavili su to kao ozbiljan slučaj nasilja.

Tridesetog decembra 2016. godine sve televizije imale su reportaže o sigurnosnim pripremama Istanbula za doček Nove godine. Između ostalog, obavijestili su pučanstvo da će na ulicama Istanbula biti između 17 i 25 hiljada policajaca, ali da će mnogi biti u civilu ili prerušeni. Lažni identiteti kojim će se služiti, javnost je (nepotrebno) obaviještena, bit će razni – prodavci đevreka, cvijeća i, pogađate, Djeda Mrazovi.

 Cilj je i spriječiti ustavne promjene

Da se vratim na “veseljake” iz Aydına. Diskusije o tome da li je slavljenje Nove godine kompatibilno s islamom stoljećima se vode na ovim prostorima. Marginine margine margina, poput tih Aydınanja, spremna je da (verbalno) ograničava slobodu drugima da je slave. Prikazivanje te margine kao mainstreama jeste manipulacija slična lažnim “vijestima” koje “sekularni” segment društva redovno reciklira o nasilju koje vjernici u vrijeme ramazana navodno vrše nad onima koji ne poste. Svako ko živi u Turskoj duže od dvije godine, a da nije u mjehuru okruženja isključivo bijelim Turcima (koji su glavni i jedini propagatori), svjestan je reciklaže tih lažnih priča.

Rašomonijada u medijima, koja se brzo prelila na društvene mreže u sprezi sa “simbolikom” mjesta i vremena zločina, postavila je scenu za spin da je cilj napada bio “sekularni” segment društva i njegov stil života, s podtekstom da država (Vlada) nije učinila dovoljno da ih zaštiti. U tom spinovanju ide se toliko daleko da se Diyanet (Predsjedništvo vjerskih poslova) optužuje za potsticanje i/ili pravljenje plodnog tla za nasilje. Dokaz? Hutba od prošlog petka u kojoj se kaže da je korisnije potrošiti vrijeme na kontempliranje o sebi, dobru i zlu, nego na lokanje i kockanje (blažim jezikom od mog).

Zloupotreba terorističkog napada u cilju vrlo polarizirajuće unutrašnje politike na neki način gura počinioca u drugi plan, a zapravo postiže željeni cilj (svakog) terorizma. Nema selektivnog terorizma, čak i kad se na prvi pogled može učiniti da je uperen prema samo jednom segmentu društva. Naime, bez obzira na to da li se teroristički napad desio u Diyarbakıru, Şanliurfi, Ankari ili Istanbulu, on je uvijek uperen protiv cijelog društva i nastoji pocijepati njegovo tkivo. Tačka.

Žalosno je kada političari pristanu na tu igru. Lider kemalističke Republikanske narodne partije Kemal Kılıçdaroğlu uradio je upravo to izjavom da je cilj ovog terorističkog napada životni stil žrtava. Koliko je to plitko, lahko je vidjeti ako primijenimo isto na ISIL-ov napad na svadbu u Gaziantepu. Da li se to ISIL-u nije sviđao stil života žrtava u Gaziantepu ili možda nije muzika bila po ukusu? Ima jedna još zlokobnija “sitnica” u Kılıçdaroğluovoj izjavi povodom napada na noćni klub “Reina”. U istom dahu s pričom o stilu života zahtijevao je povlačenje ustavnih promjena iz političkog procesa.

Je li za tajming ovog napada bila važnija proslava Nove godine ili možda činjenica da su ustavni amandmani prošli ustavnu komisiju i ove nedjelje ulaze u parlamentarnu raspravu, nije pitanje koje se lahko može odbaciti. Nije teško zamisliti želju za ubijanjem dviju muha jednim udarcem. Ako u Parlamentu ustavni amandmani dobiju 330 glasova (Parlament ima 550 članova) ustavne promjene, koje trebaju osloboditi politiku od tutorstva birokratije i pravosuđa, ići će na referendum. To stvara nervozu u kemalističkim redovima. Kılıçdaroğlu je već nebrojeno puta izjavio da ustavne promjene, pa bar dobile 95% glasova na referendumu, neće proći bez prolijevanja krvi. Dovođenjem u vezu terorističkog napada i ustavnih promjena pokazao je da je spreman gaziti preko leševa, barem onih palih u klubu “Reina”.

PROČITAJTE I...

Ako treba nekog kriviti za to što ostrvo nije ujedinjeno, postoji bolji kandidat – kombinacija UN-a i Evropske unije. Posljednji put kada je ujedinjenje bilo nadohvat ruke, aprila 2004. godine, planom tadašnjeg generalnog sekretara UN a Kofija Annana, koji su oba društva trebala prihvatiti na simultanim referendumima u grčkom i turskom dijelu Kipra, Evropska unija minirala je plan obećanjem grčkom dijelu da će biti primljen u Uniju bez obzira na ishod tih referenduma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!