Teroristička organizacija FETÖ svoju priliku čeka i u BiH

Mehmet Akif Yaman, direktor kulturnog centra Yunus Emre Enstitüsü – Sarajevo, kazao je da je cilj panela nastaviti informirati javnost s ovih prostora o pokušaju puča u Turskoj, jer je svima poznato prisustvo organizacije FETÖ i u Bosni i Hercegovini. “Oni možda izgledaju bezopasno, međutim, to je tako iz jednog prostog razloga, a to je što oni strpljivo čekaju kada će i ovoj zemlji, kao i Turskoj, nanijeti veliku štetu i kada će je izdati. Turska je, nažalost, imala vrlo bolna iskustva u tom smislu”

U Sarajevu je 13. januara na Fakultetu političkih nauka održan panel pod nazivom “15. juli 2016. – Svi aspekti pokušaja državnog udara”, koji su organizirali Ambasada Republike Turske u BiH, kulturni centar Yunus Emre Enstitüsü – Sarajevo i Fondacija “Maarif”. Panel je otvorio zamjenik ministra omladine i sporta Republike Turske Abdurrahim Boynukalın, koji je u svom kratkom obraćanju objasnio nekoliko bitnih činjenica vezanih za pokušaj državnog udara 15. jula 2016. godine u Turskoj, a iza kojeg stoji teroristička organizacija FETÖ. Boynukalın je istakao kako je te noći prilikom odbrane demokratije i same države ključnu ulogu odigrala turska omladina, koja je goloruka stala protiv naoružane vojske. “Mislim da je veoma važno govoriti o tome šta se dešavalo u noći 15. jula i izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što se panel na ovu temu organizirao upravo u Sarajevu”, istaknuo je Abdurrahim Boynukalın.

Mehmet Akif Yaman, direktor kulturnog centra Yunus Emre Enstitüsü – Sarajevo, kazao je da je cilj panela nastaviti informirati javnost s ovih prostora o pokušaju puča u Turskoj, jer je svima poznato prisustvo organizacije FETÖ i u Bosni i Hercegovini. “Oni možda izgledaju bezopasno, međutim, to je tako iz jednog prostog razloga, a to je što oni strpljivo čekaju kada će i ovoj zemlji, kao i Turskoj, nanijeti veliku štetu i kada će je izdati. Turska je, nažalost, imala vrlo bolna iskustva u tom smislu”, rekao je Yaman, te dodao da Yunus Emre Enstitüsü i Fondacija “Maarif” nastavljaju s ovakvim projektima i po drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Na panelu su govorili i profesor političkih nauka iz Turske dr. Bekir Berat Özipek, profesorica političkih nauka i javne uprave dr. Cennet Uslu, prof. dr. Levent Korkut s Univerziteta Medipol iz Istanbula i doktor pravnih nauka iz Mostara Senad Hasanagić.

Zloglasna tradicija vojske da se bavi politikom u Turskoj

Dr. Özipek se tokom svog predavanja osvrnuo na činjenicu da povijest vojnih intervencija, državnih udara i memoranduma u Turskoj seže do epoha gdje je vojna birokratija bila u prvom planu kao centar političke moći koji je omogućivao janjičarima da ustoliče ili svrgnu s vlasti sultane Osmanskog carstva. “Ova zloglasna tradicija vojske da se bavi politikom nije prestala ni za vrijeme republikanske ere. Naprotiv, ta uloga vojske da se miješa u politiku ojačana je i institucionalizirana, a jedina promjena do koje je došlo u republikanskoj eri jeste ideološka legitimizacija interventne uloge vojske, što je bilo puko opravdanje za takvu praksu. Dok je vojska Osmanskog carstva koristila ‘kršenje šerijata’ kao opravdanje za svoje intervencije s ciljem da stekne prevlast nad sultanom i carskom birokratijom, isto to obrazloženje dato je u svrhu ideološke legitimizacije za vrijeme republikanske ere pod motom ‘sekularizam je prekršen’.

U tom smislu, zvanična ideologija utjelovljenja u ‘Atatürkovim revolucionarnim načelima’ upotrebljavana je od strane vojske kao izgovor za nezakonito miješanje u politiku”, objašnjava Özipek, koji se u svom predavanju osvrnuo i na tzv. “najdužu noć”. “Čuvši vijest o vojnom udaru, ljudi su bez razmišljanja počeli izlaziti na ulice. Svi su zvali jedni druge i pokušavali shvatiti zašto se događa vojni puč. Na Googleu je tu večer u Turskoj najviše postavljano pitanje kako se zaustavlja tenk. Ljudi su gurali predmete u auspuh tenkova, pokušavali su zaglaviti ili onesposobiti gusjenice, goloruki su išli ispred tenkova kako bi ih zaustavili. Nevjerovatne stvari su se dešavale”, kazao je Özipek.

Profesorica Cennet Uslu u svom je izlaganju pojasnila da su vjernici, obični ljudi koji glasaju za AKP bili najaktivniji i najviše angažirani kako bi se zaustavio vojni udar u Turskoj. “Za razliku od prethodnih vojnih udara koji su bili uspješni, ovoga je puta narod shvatio da bi, u slučaju da vojni udar uspije, imali mnogo toga za izgubiti. Naime, stranka AKP je tokom prethodnih godina vjerski sloj društva, koji je godinama bio na marginama društva, uvela u centar zbivanja. Također, ekonomski faktor koji je trenutno izuzetno razvijen u Turskoj bio je ugrožen ovim udarom. Ljudi su također vjerovali da će izgubiti demokratska prava i slobodu izbora demokratskih predstavnika u vlasti. Zbog toga su se, između ostalog, ljudi po cijenu života tu noć borili da zaustave vojni puč”, ističe Uslu, te dodaje da je i predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odigrao ključnu ulogu pozvavši narod da se suprotstavi pučistima.

Organizacija pod nazivom FETÖ nema nikakve veze s vjerom

“Da se predsjednik nije sa svojim kolegama na ovaj način suprotstavio puču, vjerovatno se ni ljudi ne bi organizirali i izašli na ulice. U slučaju da je vojni puč uspio, zasigurno bi došlo do radikalnih promjena koje bi se reflektirale na sve slojeve društva”, konstatirala je Cennet Uslu.

Dr. Yakup Levent Korkut obratio se skupu kazavši kako su svi vojni udari loši jer ruše demokratsko društvo i da nijedan vojni udar do sada nije polučio dobre rezultate. Korkut je kazao i to da, kada se pogleda historija, može se vidjeti da su vojni udari u Turskoj postali trend kojim se godinama uspješno dizajnirala vlast. “Nakon 1997. godine, ljudi su vjerovali da se u Turskoj više nikada ne može desiti vojni udar upravo zbog jakih i čvrstih demokratskih mehanizama koji su postali temelj Turske. U Engleskoj je posljednji vojni udar zabilježen u 17. stoljeću upravo zbog tih jakih i razvijenih demokratskih mehanizama. Međutim, tradicija vojnih udara pokvarila je vojsku i ta grupa pokvarenih vojnika prije je bila u rukama kemalista, a kasnije su prešli u ruke onih koje mi nazivamo džemat. Tek smo se kasnije uvjerili da ta organizacija pod nazivom FETÖ nema nikakve veze s vjerom, jer se vjerske organizacije zanimaju za vjeru i vjerska pitanja, a ne za vlast. Ako određena organizacija ima za cilj da zauzme vlast, mi takvu organizaciju nikako ne možemo nazivati vjerskom”, pojašnjava dr. Korkut.

Dr. Senad Hasanagić obratio se na kraju ovog panela prisutnima ukazujući na činjenicu da današnji turski identitet definiraju turski jezik i islamska vjera, i to vjera koja je bila oblikovana u Osmanskom carstvu tokom 500 godina. “Nijedan drugi narod i nijedna druga islamska imperija nije imala na evropskom prostoru toliko naroda, rasa i vjera kao osmanska. Pa se i taj islam u tom suživotu, toleranciji i interakciji oblikovao u ono što mi danas zovemo osmanski islam, odnosno bosanski islam. Mi, Bošnjaci, dijelimo dva elementa turskog etničkog identiteta, vjeru u specifičnom izražaju koja je ostala iza Osmanlija i svijest o petstoljetnoj zajedničkoj prošlosti. Jedini narod na svijetu danas s kojim mi dijelimo ova dva elementa jesu Turci”, ističe Hasanagić.

U svom je daljem izlaganju Hasanagić istakao da postoje mnogobrojne stvari koje vežu bošnjački i turski narod. “Jednom sam davao intervju za tursku televiziju, pa su me pitali i oko toga šta to nas veže. Pokazao sam im džamiju ispred koje smo sjedili. Ta džamija po svom obliku, po svojoj arhitekturi, po unutrašnjem ukrašavanju, ona je moja, historijski moja. Arhitektonski, ona je opet moja. Po svim je elementima ona moja, ali je istovremeno i turska, jer Turčin kada dođe i vidi tu džamiju, to je ona ista džamija koju može vidjeti i u Turskoj. Mi dijelimo sve one elemente koji najsnažnije opečaćuju bošnjačko etničko biće danas”, konstatirao je Hasanagić.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!