Teme za hutbu: Da sam ja džematlija

: Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan, ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Kad god hoću da sjednem i pripremam hutbu, nađem se pred istim pitanjem: O čemu govoriti? Moram vam priznati da nije nimalo lahko odgovoriti sebi na ovo pitanje.

Povremeno pošaljem poruku nekolicini svojih prijatelja širom svijeta i pitam ih jednostavno: Šta biste vi voljeli slušati na hutbi? Dobijem različite odgovore koji mi dadnu neke ideje, ali ne pomognu mnogo.

Na kraju, zapitam sebe: Da sam ja džematlija, o čemu bih volio da mi efendija govori na hutbi? Tu bih već mogao dati nešto širi odgovor.

Volio bih, naprimjer, da me, kao vjernika, ali i kao čovjeka, efendija malo osokoli. Priznajem, fali mi vjetra u leđa, i meni i ovima oko mene. Vjetra, ako ćemo iskreno, ima, možda i previše. Puše sa svih strana. Najrjeđe je to onaj fini povjetarac koji krijepi i razgaljuje. Mnogo je češće to prava oluja koja puše na sve strane i ne dopušta da se ide naprijed. Zaustavlja nas, gura ustranu, a ponekad skoro da nas vraća nazad. Ponekad zapuše tako neočekivano da nam treba vremena da se snađemo i razaberemo šta nas je snašlo. Dakako, ima dana, pa i cijelih sedmica kada se ne javi ni dašak vjetra. Zrak se tako ubuđa i ukiseli da se jedva može disati.

Fali nam onog lijepog, istinskog vjetra koji će nam puhnuti u jedra i dati nešto zamaha i dinamike; možda nas i probuditi i rastjerati ustajali zrak ili, ako ništa drugo, ne tjerati nas nazad. Eto, to bih volio čuti i slušati petkom.

Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. Ako puno pričam – brbljiv; ako šutim – mulav; ako se borim za svoje pravo – cjepidlaka; ako sve prepustim stihiji – sve mu ravno do mora; ako se smijem – može mu se; ako plačem – cmizdro; zapalim – haram; oduljim na sedždi – munđos!

I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba. Ne treba mi ni to da me svrsta rame uz rame s “anamo njim” samo zato što ponekad odigramo bingo ili potegnemo koju čašicu. Dobro, ne govorim s komšijom – zato neka me i izruži, ali bi barem trebao uzeti u obzir i to da je on mene, a ne ja njega, za srce ujeo i da se sve ono ne može tek tako zaboraviti. I još efendija zapiljio očima, sve u mene gleda. Lijepo kad iziđem iz džamije, samo čekam da mi kogod dobaci: Ono on sve tebi govori, vidio si da u tebe gleda!

Nemoj me, vala, ružiti pa kako god!

Volio bih, naprimjer, da mi efendija rastumači sva ova dešavanja po svijetu, posebno ondje gdje smo mi, muslimani, većina i gdje se pitamo. Nikome živom, pa ni meni, ne ide u glavu otkud tolika netrpeljivost i razdor među nama, a tako smo bogati. Eto, samo šta je te puste nafte po islamskim zemljama! Onda, nije nas ni malo – nije šala, dvije milijarde! Da je sreće, svijet bi pred nama drhtao i stajao u redu da čuje naše mišljenje. Da je po redu, kao što nije, ništa se bez nas ne bi moglo odlučiti. A mi, kao da nas je poplava izbacila; niti znamo šta hoćemo niti imamo predstavu kuda idemo. I još, uz sve to, ratujemo međusobno, pa sve brat na brata udario. O tome bih ja volio, onako, iz prve ruke da čujem i saznam gdje je to zapelo i ima li ikakvih izgleda da će to uskoro odapeti.

Volio bih, naprimjer, da mi se fino i natenane – ne mora na jednoj hutbi, ima hutbi koliko hoćeš – lijepo predstavi ko su te vehabije, kako i kad su nastale i šta im je stvarni cilj, ali, bez uvijanja, nego onako kako jeste, pa bilo mi pravo ili krivo. Je li se stvarno plaća da se nose mahrame i brade i ko to finansira? Kaže u mene komšinica, kad bi ona znala da se to stvarno tako plaća, pokrili bi se i ona i u nje čovjek. Onda, ko su sad neke šiije ili šiti, kako ih neki zovu? Mi smo, kao biva, sunije, a oni šiije. E sad, što su oni šiije i u čemu je ta golema razlika – to da mi se fino protabiri. I kad ih već tako redom spominjem, imaju i sufije ili derviši i njihovi tarikati. Zanimalo bi me, recimo, ko je to pokrenuo, jesu li oni šiije ili sunije, ili, možda, vehabije; ko je njih osnovao i ko ih “gura”; otkud i šta su, onda, ti tarikati.

Koliko se ja u to razumijem, svi oni kažu za sebe da su muslimani. Eh, pa otkud onda sav taj džumbus među nama?

Volio bih, naprimjer, da mi se objasni kako se danas daju dozvole za štampanje knjiga, ko to sve pregleda i odobrava i da li to uopće neko odobrava. Ja sam, recimo, upamtio da je u moj vakat bio namaz-salat i u njemu je bilo sve, od sura, šarta, dova do tespiha i propisa u vjeri. Bilo je i ilmihala – ma sve na jednom mjestu. Ponekad bi se naletjelo i na talimul-islam, a kad je izišla islamska čitanka, ništa više nije trebalo. Toliko lijepih tekstova, hadisa, ajeta i naših dobrih ilahija.

Danas, kud god kreneš, prodaju se knjige. U jednim piše da džuma ima šesnaest rekata – kao što je vazda i bilo – u drugima stoji da ih ima samo deset, a naletio sam na neke u kojima piše da ih je svega šest. U namaz-salatu, recimo, imaju abdestne dove. Danas kažu da to ne treba. Čak se ni s “ina enzelnahu” ne posušuje abdest, kao što se vavijek učilo. I još štošta bih ja tu volio čuti, ali da mi se pravo i kako jeste kaže.

Volio bih, naprimjer, da mi se pojasni što se danas diže tolika hajka na mevlude, tevhide, Ajvatovicu, Blagaj, pa i na same hodže. Dobro, možda je suvišno očekivati da se hodže brane s hutbi, ali bi se moglo ponešto reći o mevludima za koje je naš svijet nekada živio. Tu se družilo, okupljalo, veselilo, ašikovalo pa i svatove dogovaralo. Majka, rahmetli, pričala mi je da je svakog momka kojeg je imala upoznavala uglavnom po mevludima. Nije da sam nešto star, ali ih i ja podobro pamtim. Znalo se mjesecima ranije kad i gdje je koji mevlud i po tome se ravnalo, posebno po onom u Blagaju, a Ajvatovica je baška priča; za nju se spremalo kao, tobe ja rabbi, za Ćabu. Uostalom, svijet je i prozvao “malom Ćabom”. Kite se bajraci, sedlaju se konji i sprema se najljepša haljinka za tu priliku. Danas se sve to nekako stidljivo izvodi. Doduše, Ajvatovica i Blagaj jesu redovni, ali je ovih običnih mevluda sve manje, a i narod se sve slabije druži pa mi tačno bude teško. Ne bi mi bilo mrsko da se i o tome koja kaže.

Volio bih, naprimjer, da mi efendija manje priča o našoj blistavoj prošlosti, a da nas više savjetuje kako krenuti ka maglovitoj budućnosti. Sve je to u redu i sve ja to poštujem. Bile su sjajne generacije velikih ljudi, moralnih gromada i vrhunskih alima. Treba ponekad i o njima; ima se od njih šta naučiti. Ipak, drugačija su vremena i, bezbeli, drugačije su potrebe danas. Valja nas u suru dovesti i valja nam kazati šta nam je činiti, kako pamet sačuvati i vjeru održati. Sve je ovo kidisalo na nas da nas nema i da se dokaže kako smo naopaki. Zbog nekog blente ili blenta, na sve nas se stave etikete divljaka i primitivaca, pa se ti peri koliko hoćeš, slaba ti fajda.

Volio bih, onda, da mi se pojasni i ovo današnje klanjanje. Jedni vežu ruke ispod pupka, drugi ih spute na pojasu, a neki ih, opet, dignu, haman kao što ih i žene vežu. Pa kad se nijeti, jedni dignu ruke do ušiju, dodirnu mehke dijelove uha, kao što se vazda i učilo u mejtefu. Ali, gledam sada i neke koji samo mahnu, isto da, gluho bilo, muhe s ramena razgone, a neki ih samo malo i brzo zadignu, pa kad će na ruku’, opet zamahmu, pa na sedždu opet, i sve tako. Jedni ovako, drugi onako. Jedni sjede, drugi stoje, treći nagnu odmah poslije farza. Nikad to ovdje nije bilo.

Danas, eto, kad gledam kako svijet na džumu ulazi, tačno me bude stid. Efendija uči Kur'an, ljudi pričaju kao na pijaci, galami se, grampa se preko ljudi da se sjedne u prvi saf. Sjećam se, a nije to davno bilo, kako se nekad u džamiju kao u, Bože mi oprosti, Džennet ulazilo. Poštuje se učenje Kur'ana, ulaziš i, stavljajući ruku na srce, selamiš prisutne te sjedaš gdje je slobodno. To je odisalo nekim skladom i ljepotom koje je danas, čini mi se, sve manje.

Volio bih, naprimjer, da se malo skrene pažnja i ovima što izlaze iza farza – kaže u mene jedan jaran “ovi što klanjaju po bolonji” – da ne galame. Ostane dosta ljudi i vidim da kašljucaju i tako pokušavaju skrenuti pažnju da im smeta ta galama i da im trebaju mir i koncentracija. Ako ćemo pošteno, i treba. Danas, ha se selam od farza preda, skoro da se utrkujemo ko će prije na vrata. Zamisli to! Bili u džamiji, dakle, bili Allahu u gostima, pa, čim prije, poleti napolje. Kome god dođeš u goste, ne bježiš navrat-nanos, nego fino i dostojanstveno. Još se uljudno izvinjavaš i kažeš: “Nemojte nam šta zamjeriti!” Kontamo li hoće li nam Allah dragi šta zamjeriti? Slabo, izgleda.

Volio bih, naprimjer, da i ono što se s hutbe kaže bude kratko i jasno. Previše se to nekad uvija i umotava. I odulji se, što jest – jest. Ima ljudi koji ne mogu mokraću dugo držati. Neko je slab na nogama, a zna biti i vruće ili studeno, ovisno o vremenu. Ima, onda, ljudi koji su jedva s posla dobili dozvolu da dođu na džumu, i ti ga sad držiš pola sahata – e, ne ide to. Lično, mislim da onome ko se kvalitetno spremi ne treba više od deset minuta da kaže sve što ima kazati i da ga opet svi razumiju. Eto, tako to ja nekako kontam.

Volio bih…

Ustvari, kad malo bolje promislim, možda je i bolje što nisam džematlija!? Pa ja. Ko bi svijetu ugodio!?

 

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!