Teatarska gostovanja u regiji između ličnih talova i rušenja barijera

Grad i država koji su u proteklom ratu najviše stradali, Sarajevo i Bosna i Hercegovina, postali su najgostoljubljiviji teatarski prostor regije. Osim razmjene glumaca i režisera, što zahtijevaju regionalne koprodukcije, sarajevska i bosanskohercegovačka pozorišta često na svojim scenama postavljaju i tekstove autora iz ostalih država s prostora bivše Jugoslavije. S druge strane, i dalje je rijetkost izvođenje bosanskohercegovačkih tekstova u hrvatskom ili srbijanskom teatru

Nakon završetka ratova u državama koje su nekada činile Jugoslaviju, kao mjesto koje pobuđuje najdirektniju i najiskreniju interakciju među ljudima na prostorima bivše zajedničke države, izdvojio se teatar, te je saradnja između regionalnih pozorišta uskoro postala nužnost. Međutim, iako je od završetka rata ta saradnja trenutno najintenzivnija, ona je, svakako, podložna i zloupotrebi te su teatarska gostovanja u regiji nerijetko neartikulirana i bez umjetničkih ciljeva.

“Teško je tu biti pametan… Gostovanja su bez ikakve valorizacije umjetničkih dometa. Najčešće predstavljaju dio talova tzv. naših teatarskih gurua i manipulanata. To je uglavnom varijanta – ja tebi, ti meni”, kaže u izjavi za Stav jedan od najvažnijih bh. teatarskih scenografa Osman Arslanagić. S druge strane, istinsko sarađivanje između regionalnih teatara umnogome doprinosi i raznolikosti repertoara, omogućava mladim teatarskim radnicima da prezentiraju svoj talent na međunarodnoj sceni, rastvara prostor za zajedničko umjetničko i društveno djelovanje, propitivanje i istraživanje te nastavlja spajati otuđene ljude i prostore. U Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) za 27. januar najavljena je premijera predstave Narodna drama srbijanske autorice Olge Dimitrijević, u režiji srbijanskog režisera Bobana Skerlića, a direktor ove teatarske kuće Aleš Kurt kaže da za “kulturu otvorenost ima više smisla od zatvorenosti”.

SARAJEVO KAO NAJGOSTOLJUBLJIVIJI TEATARSKI GRAD U REGIJI

Grad i država koji su u proteklom ratu najviše stradali, Sarajevo i Bosna i Hercegovina, u međuvremenu su, paradoksalno, postali najgostoljubljiviji teatarski prostor u regiji. Osim razmjene glumaca i režisera, što zahtijevaju regionalne koprodukcije, sarajevska i bosanskohercegovačka pozorišta često na svojim scenama postavljaju i tekstove autora iz ostalih država s prostora bivše Jugoslavije, a najnoviji primjer za ovu vrstu regionalne teatarske saradnje upravo je SARTR-ova predstava Narodna drama. “SARTR je otvoren teatar. U ovoj sezoni imamo, naprimjer, jedan tekst i jednog režisera iz Srbije, odmah nakon toga počinje raditi predstavu režiser iz Njemačke. Ipak, prije svega moram naglasiti da SARTR radi i namjerava i dalje raditi tekstove domaćih autora. Naša je politika da budemo društveno angažiran teatar i da se bavimo problemima naše svakodnevice.

U SARTR-u tradicionalno gostuju teatri iz regije koji su na neki način bliski našem profilu, ITD, BITEF, i mnogi drugi. Postoji neki reciprocitet saradnje između konkretnih teatarskih kuća. Kako ta cijela stvar funkcionira na nekom širem planu, pitanje je kulturne politike svih zemalja u regiji, a to je već neka vrsta enigme. Mislim da bi usvajanje neke zajedničke platforme, koju bi svi poštovali, pomoglo. Do sada se sve to previše oslanjalo na pomoć stranih grantova s temom – pomirenje naroda”, izjavio je za Stav Aleš Kurt. Na pitanje da li je bosanskohercegovačka teatarska scena postala najotvorenija kada je riječ o izvođenju komada autora iz drugih zemalja regije, s obzirom na to da je rijetkost, naprimjer, izvođenje bosanskohercegovačkih tekstova u hrvatskom ili srbijanskom teatru, Kurt kaže: “Bilo bi zaista zanimljivo pogledati neku preciznu analizu ove teme, sa svim relevantnim podacima. Bosna i Hercegovina svakako ima, po prirodi Dejtonskog sporazuma, drugačiji prilaz i kulturi i obrazovanju, a i brojnim drugim segmentima društva. Nekad se to pokaže dobrim, a nekada ne.”

“PROBAJMO ZAMISLITI DA BITEF OTVARA TEKST IZ BOSNE”

Ipak, zapostavljaju li se čestim ukazivanjem povjerenja dramatičarima iz gostujućih država domaći autori? “Veliki Edward Said tvrdio je da i kolonijalizirani aktivno sudjeluje u procesu kolonijalizacije. Kada naši režiseri režiraju izvan BiH, uglavnom im se nude tekstovi tamošnjih autora. Imam neprijatan dojam da se kod nas kao uvjet gostujućem režiseru postavi to da ne smije režirati domaći tekst. Teško da možemo govoriti o reciprocitetu pri razmjeni režisera, predstava, a pogotovo dramskih tekstova. Ne znam da li se iko sjeća kada je, naprimjer, u Hrvatskoj izvedena neka bosanska drama. Meni je bilo u najmanju ruku čudno da jedno pozorište koje u svom nazivu ima ‘bosansko’ važan jubilej obilježava tako što tekst hrvatskog dramatičara režira režiser iz Srbije. Hajmo makar probati zamisliti situaciju u nekoj od država regije u kojoj neko povodom jubileja postavlja bosanski tekst, ili da tu jubilarnu predstavu režira bosanski režiser. Teško…”, kaže za Stav bosanskohercegovački teatrolog, profesor, dramski pisac i scenarist Almir Bašović.

“Teatarska saradnja u posljednje vrijeme nešto je intenzivnija. Generalno, mislim da se stvari mijenjaju, barem kada govorimo o prilikama koje dobijaju mladi pisci i režiseri. Dugo smo vremena imali nekakve ‘profesionalne pomiritelje’ između kulturnih sredina i ta se saradnja uglavnom zasnivala na sitnom potkusurivanju. Kamerni teatar otvorio se za nova imena, siguran sam da će tako biti i s ostalim teatrima. Nadam se da smo barem malo udaljeni od provincijske situacije u kojoj bi, naprimjer, u Zenici trajala praizvedba tekstova dvojice bosanskih pisaca, a u isto vrijeme u Sarajevu međunarodni festival otvarala spisateljica iz Srbije. Je l’ tako da je nezamislivo da, dok u Novom Sadu traje praizvedba neke srbijanske drame, BITEF otvara neko iz Bosne”, pita se Bašović.

“TEŠKO PRELAZIMO GRANICE KANTONA I ENTITETA, KAMOLI DRŽAVE”

Da je naše dramsko pismo u krajnje izoliranom položaju na regionalnoj teatarskoj sceni, smatra i mladi bosanskohercegovački dramski pisac Adnan Lugonić, koji trenutno predaje novim generacijama dramatičara na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

“Na osnovu onoga što mogu upratiti preko vijesti iz kulture, saradnja između teatara iz Hrvatske i Srbije, prije svega Beograda i Zagreba, dosta je intenzivnija, sve su češće razmjene i tekstova i predstava. S te strane, Bosna i Hercegovina djeluje kao da je izolirana. Pojedini internacionalni festivali jedina su mogućnost da se predstavimo, budući da ne postoji nikakva sistemska kulturna strategija za predstavljanje kulturnih, umjetničkih sadržaja izvan okvira kantona ili entiteta. Teško prelazimo granice kantona i entiteta, kamoli države.

Direktna posljedica toga jeste da mladi dramski pisci nemaju mogućnost predstaviti svoj rad, osim putem privatnih konekcija, tako da je najčešće presudan faktor za gradnju karijere izvan Bosne i Hercegovine to koliko poznaješ one koje su na pravim pozicijama u pravom trenutku. Naravno, za svako pravilo postoje izuzeci i trudim se da vjerujem kako za kvalitet ne postoje granice, ili da ih kvalitet barem lakše prelazi, bez predugog čekanja. Ono što je poražavajuće jesu činjenice. Bojim se da bismo analizom repertoara pozorišta lahko zaključili da drame mladih pisaca najčešće ostaju na daskama lokalnih pozorišta. Barem u slučaju dramskih pisaca iz naše zemlje”, kaže Lugonić.

“U HRVATSKOJ ISPAŠTAJU I HRVATSKI TEKSTOVI”

Kakva je saradnja u regionalnim teatrima kada su u pitanju gostovanja tekstova autora iz drugih država te kakav doprinos u njoj daje hrvatska teatarska scena, pitali smo Aidu Bukvić, prodekanesu za međunarodnu saradnju na Akademiji dramskih umjetnosti Zagreb, profesoricu, režiserku i dramaturginju. “Gledajući iz Zagreba, suradnja između hrvatskih teatara i vodećih teatara u regiji u posljednjih se nekoliko godina intenzivirala u vidu sve češćih i sve zanimljivijih gostovanja. Također, sve je veći broj redatelja i redateljica iz regije, ili, da budemo precizniji, iz zemalja bivše nam države, koji rade svoje projekte u vodećim hrvatskim teatrima, ponekad i nauštrb domaćih, pogotovo mlađih, teatarskih snaga. Doduše, istina je da ista otvorenost ne vrijedi i za postavljanje dramskih tekstova, ali to je problem koji se odnosi i na postavljanje suvremenog hrvatskog dramskog pisma.

Ne postoji, naime, sustavno praćenje dramske literature i istraživanje novih teatarskih tekstova, nego se sve svodi na dosta stihijsko odlučivanje i postavljanje na repertoar. U tom smislu, ne bi se bilo loše ugledati na njemački ili skandinavski model odnosa prema domaćem dramskom tekstu, gdje postoji sustavna obaveza postavljanja domaćih klasika i propitivanje domaće recentne dramske literature”, kaže Bukvićeva, te dodaje, spominjući iznimno uspješan studentski teatarski projekt – Regionalna mreža, u kojem je, npr., tekst dramatičara iz Sarajeva režirala režiserka iz Skoplja na sceni u Novom Sadu: “Ako je samo jedna suradnja rezultirala budućim kazališnim prijateljstvom i djelovanjem, mislim da smo učinili mnogo.”

TEATARSKIM GOSTOVANJIMA PREKO POLITIČKIH BARIJERA

Da je saradnja teatara u ovom svojevrsnom “političkom mraku” koji trenutno vlada među zemljama bivše Jugoslavije zaista neophodna, te da može poslužiti i kao prostor za propitivanje nametnute mržnje, ali i traganja za istinom, dokazuju i pojedina teatarska ostvarenja koja su iz nje proizašla. Jedan od tih primjera jeste i predstava 55 shades of gay režiserke s Kosova Blerte Rrustemi-Neziraj, za koju je muziku komponirala autorica iz Srbije Irena Popović-Dragović.

“Rad na Kosovu, u Prištini, u nacionalnom teatru, kao i saradnja s njihovom nezavisnom produkcijom Centra ‘Multimedia’, gde sam bila deo internacionalne autorske ekipe na čelu s rediteljkom Blertom Rrustemi-Neziraj, predstavlja jedno divno iskustvo. Ovde dolazimo i do jedne značajnije ‘istine’, a to je da je saradnja između Srba i Albanaca moguća bez obzira na medijski mrak i višedecenijsko plasiranje mržnje između ova dva naroda”, rekla je za Stav Popović-Dragović, koja trenutno važi za jednog od najzastupljenijih teatarskih muzičkih kompozitora u regiji, a čija će muzika krasiti i SARTR-ovu predstavu Narodna drama.

S druge strane, zahvaljujući upravo teatarskom gostovanju, u Srbiji je krajem prošle godine prvi put izvedeno jedno bosanskohercegovačko dramsko djelo o srebreničkom genocidu. Riječ je o predstavi Priviđenja iz srebrenog vijeka, autora teksta Almira Bašovića, a u režiji Stevana Bodrože.

“Stevan Bodroža režirao je Priviđenja 2012. godine u bečkom teatru ‘Nestroyhof Hamakom’. Predstava je zaista prošla sjajno. Ipak, zbog nečeg je izbjegavano njeno gostovanje u Beogradu. Konačno je trebala igrati u beogradskom Narodnom pozorištu 2016. godine, ali je glumcima dan pred polazak javljeno da se gostovanje otkazuje. Borka Pavićević pomogla je da se ta bečka režija prebaci na naš jezik i da se 2017. godine predstava odigra u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Reakcija u javnosti gotovo da nije ni bilo. Razloge mogu samo naslućivati…”, rekao je Bašović.

MLADI BI RADO SARAĐIVALI, ALI KAKO…

Posljednja, ali zasigurno najvažnija uloga ove svojevrsne “teatarske razmjene” jeste, dakle, kreiranje umjetničkog i društvenog prostora u kojem će mladi umjetnici moći ravnopravno djelovati, propitivati svoje stavove i razmjenjivati iskustva te u konačnici kreirati nova remek‑djela na daskama koje i na Balkanu znače više od života.

“Kako bih ja došla raditi u Bosnu i Hercegovinu?”, pita se mlada režiserka iz Skoplja Dragana Gunin, te u razgovoru za Stav nastavlja: “Je l’ mi treba neka potpora, je l’ treba neko da se zauzme za mene, ili šta? Moje predstave treba neko vidjeti iz regije kako bi saznali da sam ovdje, da se borim i da je pozorište moj život? Trebaju mi nagrade, pohvale, kritike, trebam stvoriti ime, ali za to sve treba i prilika. Razumijem da nije baš da mene svi čekaju, ali kako će neko saznati da li sam dobra ako ne pogleda moju predstavu? Kažeš da je Makedonija izolovana, ali i ja sam izolovana ovdje.”

Glumica iz Sarajeva Elma Juković u regionalnim teatarskim koprodukcijama vidi idealnu priliku da prezentira domete vlastitog glumačkog talenta, ali i da se uporedi s ostalim kolegama iz regije. “Ono što je dobro kada dođe neki gostujući režiser jeste da se često organizira audicija, i to je prilika za nas mlade honorarce, a i sve ostale zaposlene ili nezaposlene glumce, da pokažemo šta možemo i da se na zdrav takmičarski način borimo za svoju ulogu. Nažalost, s druge strane, mladi iz Bosne i Hercegovine ne dobivaju često priliku raditi izvan granica svoje zemlje. Ja sam igrala i još uvijek igram u koprodukcijskom ostvarenju Kamernog teatra 55 i Gledališča Koper, u predstavi Alan Ford, nastaloj prema tekstu pokojnog Predraga Lucića, u režiji Kokana Mladenovića. To su zaista dragocjena iskustva za mladog glumca koji je tek diplomirao na akademiji ili koji radi kao slobodni umjetnik, jer nije lahko doći do angažmana u regiji, doći do prilike da se prezentira svoj talent i izvan granica Bosne i Hercegovine. Bilo bi izuzetno lijepo kada bi regija više kolaborirala u domenu teatra, pogotovo što se glumaca tiče.”

Iznenadnu priliku da svoj prvi profesionalni dramski tekst prezentira u inostranstvu i tako u najboljem svjetlu predstavi i Bosnu i Hercegovinu iskoristio je Adnan Lugonić, čiji je tekst Kad bi naglas govorili, nakon premijere u Sarajevu, izveden u Rumuniji, što zaista nije čest slučaj s djelima bosanskohercegovačke dramske književnosti.

“Preduvjet da bi došlo do postavljanja teksta na scenama inostranih teatra jeste da tekst bude preveden na neki od rasprostranjenijih jezika. Tako je bilo i u mom slučaju. Karine Samardžija, poznata prevoditeljica drama s prostora bivše Jugoslavije, odabrala je dramu Kad bi naglas govorili i prevela je na francuski jezik za “Maison Antoine Vitez”, internacionalni centar za prijevod i promociju savremenih pozorišnih komada. Rumunski režiser Radu Afrim pročitao je prijevod i odlučio dramu postaviti u Nacionalnom teatru ‘Marin Sorescu’ u Craiovi”, otkrio je Lugonić u izjavi za Stav.

PROČITAJTE I...

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

Posjetiocima se u Aachenu 14.11.2018, ispred organizatora, Bosanskog kulturnog centra u tom gradu, obratio Mehmed ef. Jakubović koji je izrazio zadovoljstvo što su se promotori odlučili na ovakvu vrst poduhvata, turneje kojom obilaze bošnjačku dijasporu. U Kopenhagenu manifestaciju u Bosanskom kulturnom centru svojom nazočnošću je uveličao Nj.E. Emir Poljo, ambasador države Bosne i Hercegovine u Kraljevini Danskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!