Te su noći “Hamze” preplivale rijeku

Godišnjica forsiranja rijeke Une od strane 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima

Svake godine u novembru preživjeli pripadnici 505. viteške motorizovane brigade i 511. slavne brdske brigade, kao i građani općina Bužim i Bosanska Krupa, prisjećaju se prvog pokušaja oslobođenja Bosanske Krupe. Borci 505. viteške brigade iz Bužima pokazali su svima da nisu obični, već ratnici koji zaslužuju da se njihova hrabrost ovjekovječi kroz epove i epske pjesme. Nakon što su porazili sve neprijatelje Bosne s kojima su se sukobili, oslobodili kompletan teritorij svoje općine, izišli na državnu granicu, zaustavili sve veće napade agresora na Bihaćki okrug, skršili autonomašku vojsku Fikreta Abdića te natjerali u bijeg “đenerala” Ratka Mladića i njegove “junake”, pripadnici 505. viteške, na čelu s komandantom Izetom Nanićem, odlučili su pomoći svojim komšijama i osloboditi Bosansku Krupu.

PREKO UNE

U noći 1. novembra 1994. godine prešli su rijeku Unu i zauzeli četničke položaje iznad grada. Zbog obilnih jesenjih padavina, rijeka Una bila je tih dana strašna, nabujala da je prekrila manje slapove, a sam huk vode zadavao je strah i najboljim plivačima. Nikom nije ni padalo napamet da pokuša prijeći nabujalu rijeku. Bužimski borci su je ipak prešli, a većina njih bili su neplivači. U gumenom čamcu, u grupicama od po nekoliko boraca, prelazili su preko vode dok su ih s okolnih brda četnici zasipali vatrom. Nanićevi lavovi izvršili su sve zadatke koji su im bili povjereni i ostali na desnoj obali Une sve dok nije izdato naređenje da se povuku na suprotnu obalu. Dali su sve od sebe… Neke jedinice Petog korpusa nisu uspjele izvršiti svoj zadatak pa je akcija oslobađanja Bosanske Krupe prekinuta. Bužimljani su nerado pristali na povlačenje. A kako i ne bi kada su porazili daleko brojnijeg i opremljenijeg neprijatelja?! U tim je borbama život izgubilo 26 njihovih saboraca, sinova, braće, prijatelja, dok ih je ranjeno oko 150. Bužimljani nisu navikli da odstupaju ni pred kim. Bili su razočarani zbog neuspjeha drugih jedinica. Ipak su mogli biti ponosni na svoj herojski poduhvat koji je poput groma odjeknuo većim dijelom naše domovine. Ovu oslobodilački akciju nazvali su “Mostobran ‘94”.

U nastojanju da sačuvaju u sjećanju herojski čin bužimskih boraca, predstavnici bosanskokrupske općine i MZ Ostrožnica organizirali su okupljanje građana u MZ Ostrožnica i marš pod nazivom “Stazama bužimskih vitezova”. Preživjeli učesnici ove oslobodilačke akcije, kao i brojni građani Bužima i Bosanske Krupe okupili su se ispred centralnog šehidskog obilježja u Bosanskoj Krupi, gdje su se polaganjem cvijeće i učenjem Fatihe prisjetili najboljih sinova Bosne. Patrioti su uz pjesmu i sa zastavama krenuli na marš dug desetak kilometara od Bosanske Krupe, preko Halkića i Johovice do Ostrožnice. Kolona učesnika raznih uzrasta, u uniformama i s obilježjima Armije RBiH, prolazila je ulicama, a pjesme i ratni pokliči na čas su prisutne vratili u prošlost i probudili onaj njihov prkos i ponos. Učesnici marša zaustavili su se na mjestu prelaska rijeke Une. Održan je kraći čas historije i bačeno je cvijeće u rijeku. Po jedan cvijet za svakog poginulog u akciji neuspjelog oslobađanja Bosanske Krupe. Kolona je ponovo krenula i nekako oko podne došli su na svoje odredište, šehidsko spomen-obilježje na Ostrožnici.

NEPLIVAČI PROTIV DIVLJE RIJEKE

Među prvim učesnicima marša, pri vrhu kolone, bio je veteran Nermin Šabić. Zovu ga još i Hamza jer je cijeli ratni period proveo kao pripadnik Čete za specijalne namjene “Hamza”, najslavnije jedinice 505. viteške bužimske brigade. Ranjavan pet puta, učesnik skoro svih velikih bitaka koje je vodila njegova jedinica. Početkom rata izbjegao je u Bužim i odmah se dobrovoljno prijavio u jedinicu “Hamza” iako je bio maloljetan. Nakon dugih i teških godina punih briga, tuge i patnje, danas je opet onaj isti veseli Čupo, kako su ga zvali saborci, samo ovaj put bez svoje prepoznatljive kose i s duplo više godina i kilograma.

“Početkom jeseni, ratne 1994. godine, bezbeli… je l’ se i tada sahat mijenj'o, ja to ne bih znao reći, al’ se sjećam da je bilo puno kiše tih dana. Već nekoliko dana jedinice Petog korpusa napreduju prema Petrovcu, odnosno, više tamo desno prema Ljutočkoj dolini, i ide im plaho fino, drugi hukaju preko Grmeča i idu ka Krupi, i njima ide dobro, a mi sjedimo u kasarni i znamo da to nikako neće proći bez nas, al’ sad je samo pitanje kud će nas uputiti. I dođe onda i taj dan. Dobivamo uzbunu, niko nikud iz kasarne. I ‘Gazije’ su tu… Prije dva dana sam saznao kuda se ide, dobio sam i neke konkretne zadatke i tad sam samo po glavi premotav'o šta bi se moglo desiti. Ono što slijedi nije nimalo lahko, ali da jeste, k'o da bi to nas zapalo, a zadatak je bio u toku noći forsirati nabujalu rijeku Unu, ubaciti se nekih par kilometara iza leđa neprijatelja, razvaliti sve to i onda nastaviti dalje u dubinu do konačnog spoja s našom braćom, najslavnijim od slavnih (511. slavna brdska brigada Bosanska Krupa). Kako sam se samo radovao svakom susretu s njima, a kako i ne bih, jer u tim elitnim jedinicama bijaše više od pola momaka iz mog sela.”

Polazak na put koji bi lahko mogao biti posljednji i put bez povratka, logično, kod svakog čovjeka izaziva osjećaj zebnje i nelagode. Da li su takav osjećaj imali i bužimski borci, teško je reći, jer ti ljudi skoro nikada i nikome ne govore da li se boje. Danas, dvadeset i tri godine poslije, znamo da se u srcima tih mladih boraca ipak pojavila zebnja, ali ne od četnika, njihovih metaka i granata, nego od nečeg drugog.

“Ima puno toga za odraditi, ali nije nemoguće, i nimalo se ne bojim hoće li se ili neće uspjeti. Hoće, ali uvijek ostaje ta jedna činjenica koju je teško svariti, a ona se zove Una… Većina momaka i ne zna plivati nikako, jedni znadu, ali jedno je plivati ljeti na visokoj temperaturi u ‘kupaljkama’, a drugo skočiti u nabujalu rijeku na temperaturama oko nule, s čizmama na nogama, dobro odjeven i s teretom na sebi koji iznosi pola tvoje tjelesne mase. Naravno, tada nismo znali da ćemo to raditi iznad slapova na nekih 50 metara. Kako god, priča se o tome, šta ako neko slučajno upadne u vodu i tako, ja im kažem: ‘Meni je svejedno, dok krenem prema vodi, već ću biti mrtav od straha!?’ Svi su se smijali, a onda neko reče: ‘Lahko je tebi kad znaš plivati.’ Rekoh: ‘Ma ne znam ja ni mahati, šta vam je, ali niko mi ne vjeruje, pa se i ja haman počeh pitati”, sjeća se Čupo.

“I tako čekajući, bude i ručak, a neko viče: ‘Dječaci, najedite se dobro, jer Bog je kadar da će nekom ovo biti zadnje u životu da pojede!’ Svi se smijemo, a duboko smo svjesni da je čojk u pravu, ali isto tako znamo da i se to i njemu može desiti… Rahmetli Semin ode s onim crvenim kamionom da naspe goriva, vrati se, a onda ‘Gazije’ izlaze s naoružanjem, pozdravljamo se i oni sjedaju u kamion i odoše. Prvo tekbiri, a onda, dok su na cestu izišli, već ide pjesma i vesela graja, k'o i svaki put. Sada znamo da je i naš red ubrzo. Po običaju, i mi ćemo otići za dana, a onda će se u toku noći busevima dovesti i naši jurišnici.”

RANJENICI DOBROVOLJCI

Želja da oslobode Bosansku Krupu kod bužimskih i krupskih boraca nadjačala je sve druge osjećaje. Svi borci koji su krenuli u akciju oslobađanja veselo su hitali na zborna mjesta i kretali put Bosanske Krupe. Nekima je ovo bio put bez povratka i mnogi su ljudi tad posljednji put vidjeli žive svoje sinove, očeve, braću, rodbinu i prijatelje. Znali su da će biti mrtvih i ranjenih, ali o tome nisu mislili. Ponašali su se kao da idu na neko veselje, a ne u rat. Tako su tjerali teške misli i brige. Tih se dana nije mogao vidjeti nijedan uplašen borac. Koliko je oduševljenje zbog ove oslobodilačke akcije vladalo među borcima, najbolje pokazuje činjenica da su se mnogi ranjenici dobrovoljno prijavljivali.

“Dok čekamo, pred kasarnu dođe auto i iz njega iziđoše naša dva momka, jedan koji je ostao bez oka prije nekih mjesec i po dana, a drugi koji je ranjen pored mene prije nekih pet mjeseci. Obojica su bili dobili po godinu bolovanja i za njih je rat otprilike bio završen. Dolaze tako i eto ih kod nas u spavaonu. Ionako su bili naš vod”, priča nam Nermin Šabić zvani Hamza.

“Nasta graja. ‘Oooooo, đe ste krševi?’, i tako jedan od njih veli: ‘Čuli mi da odoste pa pošli i mi da idemo s vama!’ Nije to bilo ništa čudno kod nas, ali ova dvojica, jedan bez oka, s ranom koju još uvijek previja, a drugi potrgane utrobe, k'o da sad gledam kad nas je oplela ona osamdesetčetvorka kako ga pogađa i kako iz njega lipti krv koja se puši na prohladnom jutru dok ga pokušavam izvući na sigurno. ‘Ništa’, vele oni: ‘Mi idemo, i to je to.’ Iskupljaju garderobu da se obuku. Traže RAP-ove.”

Poslije ručka i prije nego će ova dvojica bahnuti, nešto mi na um pade da bih možda mogao ostati mrtav i pasti dušmanima u ruke, a znam da bi me u tom slučaju neko od bivših komšija ili školskih drugova mogao i prepoznati, i nešto ko u inat nekakav odoh i obukoh najljepše što sam imao. A imalo se, hvala Bogu, tada, ‘Autonomija’ je bila iza nas i svako je imao po dvije-tri uniforme, kombinezon, blejzera, svega… Kako god, skock'o sam se k'o za piranije.

Dolazi nam zamjenik komandanta Hamdo. Priča, priprema, onako bez ikakvog pritiska, kao da se ide na neku uobičajenu vježbicu. Uto stižu i ova dvojica, već su zadužili naoružanje i idu prema čelu stroja, na svoje mjesto. Hamdo ih ugleda. Znao ih je obojicu, pa im reče samo jednu riječ. ‘Momci!’ Oni zastadoše i rekoše: ‘Evo, idemo i mi!’ ‘Nikuda vi ne idete, bar ne na borbeni zadatak, ako nemate potrebe za nekim terapijama, ne kažem da ne možete doći kasnije da obiđete svoje prijatelje, ali ovako… to neće!’

Džambo, jedan od njih dvojice, u pola Hamdine riječi veli: ‘Ma hajmo mi… Pa ko meni more zabraniti!?’ Nastade smijeh, smije se i Hamdo, jer zna kakvu naš Džambo ima narav. Polahko im prilazi i kaže: ‘Hajde, nemoj da se raspravljamo, bolje je za vas da ovdje ostanete, ionako vam komandant neće dati da idete i onda ćete tamo ostati sami. Poslušajte, ovo vam govorim kao prijatelj!’ Veli njemu Džambo: ‘Pa eto ništa, idemo mi tamo, a onda ćemo mi to s komandantom riješiti!

Nasta tajac, poneko se smije, ali tiho, jasno je da se sad treba nešto prelomiti… Hamdo nije htio narušiti atmosferu, pa im samo reče: ‘Dobro… Idete, ali prvo hajte i napišite fino izjave da idete na vlastitu odgovornost, da sam vam rekao da ne možete ići, a vi…’

‘Dobro, nek neko napiše sve to, ja ću potpisati’, veli Džambo, ‘i hajmo brate!’ Opet se svi nasmijaše. Ovaj drugi ode da piše izjavu za sebe, a ovaj za njim viče: ‘De i meni napiši!’ Tako je i bilo. Viče Džambo: ‘Šta ću ja, ja da sam volio pisati, iš'o bih u školu, ne bih u rat!” Borac Husein Džambić Džambo, ranjenik-dobrovoljac iz ove priče, krenuo je u oslobađanje Bosanske Krupe. To je bio njegov posljednji i put bez povratka. Sa svojim drugovima savladao je rijeku Unu, svoju najgoru noćnu moru. U akciji oslobađanja Ostrožnice, prvog oslobođenog bosanskokrupskog naselja, Džambo je izgubio svoj mladi život.

RANJEN U BUNARU

Zanimljiva je i priča o još jednom borcu iz Bužima koji je prešao rijeku i zajedno sa saborcima krenuo u oslobađanje Velikog Badića. S njim je bio i njegov amidžić. U zaseoku Mustelji žestoko su se sukobili s četnicima, koji su bili daleko brojniji i nadirali su sa svih strana. Četverica boraca poginula su u okršaju. Jedan od njih bio je amidžić ovog borca. Bilo je i ranjenih. Među njima i ovaj borac. Bio je teže ranjen i nije mogao da se povuče s ostalim. Kako bi izbjegao sigurnu smrt ili zarobljavanje, sklonio se u nekakav bunar koji nije bio naročito velik i dubok. Rane su ga boljele i krvario je, a nikog nije bilo u blizini da mu pomogne. Četnici su stajali kraj bunara, ali nikom nije padalo napamet da provjeri ima li koga unutra. Pričali su tako da ih je on mogao čuti. Trpio je bolove, trgao svoju majicu i njome previjao rane kako ne bi iskrvario. Kad su se četnici odmakli, izvukao se iz bunara i onako ranjen i iscrpljen uspio da se vrati među svoje saborce. Danas živi u mjestu Konjodor kod Bužima.

Nijaz Veladžić Veljun bivši je pripadnik “Hamzi”, višestruko ranjavan, pohvaljivan i odlikovan. Danas stopostotni invalid. Dao je za Bosnu svoja dva oka. Svi koji su ga znali u ratu upamtili su ga kao neustrašivog borca, uragana koji prosto otpuhuje neprijatelje i njihove tenkove, oklopna vozila, kamione i bunkere. Borca kojem se dive i oni najhrabriji. U ratu jedino što ga je uplašilo i zabrinulo bila je plaha i opasna rijeka Una. “Meni je prelazak preko Une bio jedan od najtežih momenata u cijelom ratu”, priča nam Veljun.

“Izišli smo ovamo gore i obavili svoj dio zadatka. Imali smo ranjenih i poginulih dok smo to riješili i, kad smo sve odradili, saznali smo da se jedinice Petog korpusa koje su išle desnom obalom Une povlače. Prekinute su komunikacije s nama. Bila je panika. Nisam smio reći ljudima da me strah i glumio sam da mi je svejedno. Ali, nije bilo svejedno. Pravi je problem bila Una i toga sam se bojao. Nisam primijetio da ljudi gube moral. Kad smo čuli da se jedinice Petog korpusa povlače, onda smo se i mi zabrinuli. Ja sam strahovao samo od Une i, kad smo prešli preko vode, kad sam stao na kopno, onda sam se oslobodio straha i činilo mi se da sam bio spreman sam dočekati cijelu Srbiju i da jednog metra ne bih uzmakao”, ispričao je Veljun.

“Ostalo mi je u sjećanju to kad smo došli ovamo gore, nismo imali ni hrane ni vode. Trpjeli smo. Drugog je dana Šerif Kekić donio odnekle glavicu sirovog kupusa. Podijelio ga je na četiri dijela. Bili smo Žile, rahmetli Osman Burza, Šere i ja”, smije se Veljun. “Al’ da si vidio kako mi to jedemo slatko, kako kršimo kupus… Bili smo toliko umorni da smo spavali otvorenih očiju. Po danu je uvijek bilo nekakvih intervencija i morali smo ići začepiti linije, a po noću smo stražarili jer su četnici odmah bili ispod i mogli su doći. Sebi nikad ne bih halalio da me živa uhvate. Da me ubiju, to bi bilo u redu, al’ da me živa uhvate i iživljavaju se na meni, to ne. I tako smo uvijek bili budni.”

 

PROČITAJTE I...

Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!