Tarik Haverić: Sekularni propovjednik

Da farsični propovjednici poput Haverića nisu ekskluzivitet našeg doba, pokazuje detalj iz Bašeskijinog Ljetopisa. Pišući o nekakvom Hadži Muhamed-efendiji Čajničaninu, muderisu jedne od sarajevskih medresa, Bašeskija prije više od dvjesto godina ispisuje i sljedeću rečenicu: “Vazove bi držao masi, a učeni ljudi, kada bi slušali njegova predavanja, zgražali su se, dok se on masama sviđao, pa ga zbog toga, jer nemaju razbora, počeše hvaliti kao savršenog učenjaka i pretpostavljati drugim učenim ljudima”

Nedavno mi je poznanik, univerzitetski profesor i čovjek od pera, čije mišljenje cijenim, preporučio da pročitam Kritiku bosanskog uma, posljednji u nizu ukoričenih misaonih pokušaja Tarika Haverića, profesora na Univerzitetu u Zenici. Kurtoazno odgovorih da ću to učiniti, smatrajući da ta sitna laž nikome neće nanijeti štetu. No, jučer mi je drugi poznanik, čije mišljenje također cijenim, rekao da obratim pažnju na Haverićev intervju dat portalu Prometej. Nisam se iznenadio kada je Google pokazao da su taj razgovor prenijeli i drugi portali – mislioci naklonjeni parolama i konačnim, zaokruženim istinama koje valja prihvatiti kao kakvu religiju uvijek će imati dovoljno brojnu publiku koja prosto žudi da im Veliko Znanje bude usuto u glavu kao zrnevlje kukuruza u guščiji vrat. Iznenađenost je stigla kasnije, kada sam shvatio da je slobodoljubiva i samoprozvano antifašistička znanstvena i kulturna zajednica u Sarajevu i čitavoj BiH ostala nijema pred tako eklatantnom promocijom rasizma i šovinizma te pervertiranog, izopačenog nadnacionalizma, koji nije ništa manje zloćudan od svog monoetničkog sabrata. Da li je zgražanje nad Haverićevim invektivama izostalo zbog saglasnosti s njima ili zbog nesposobnosti da se one razaznaju u klupku općih mjesta i s mukom domišljanih duhovitosti ili, pak, stoga što većina publike ustvari ne čita takve tekstove, već se po inerciji oduševi samim njihovim postojanjem, ne znam, niti mislim da je moguće doći do preciznog odgovora. S druge strane, vjerovatno je nepravedno očekivati od operetskog antifašističkog zbora da se kritički osvrne na Haverićev kompendij jer upravo na u njemu sadržanim ispraznim floskulama počiva čitava građevina vjere u vlastitu superiornost, intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku.

Šta se u njoj nalazi i o čemu sve govori Haverićeva Kritika bosanskog uma, ne znam, jer knjigu nisam pročitao. Znam samo šta je o njoj rekao autor reklamirajući je kao djelo nakon kojeg će nam biti jasno koliko je izopačen i nazadan taj bosanski, a prije svega bošnjački, odnosno muslimanski um i koje će nam pružiti neporecive dokaze da je to što on naziva bosanskim umom osuđeno na povijesnu i civilizacijsku degradaciju i izopćenost jer je odbacilo komunizam i jer uporno odbija iznova ga prihvatiti kao jedini mogući put u svijetlu budućnost. Da Haverić ima potpuno pravo graditi svoja mišljenja i vjerovanja, pa i nuditi ih u formi samoporičućeg i samoponižavajućeg katekizma, jedna je od najdragocjenijih tekovina postkomunističke epohe, i to samo po sebi nije problematično. Nešto je drugo problem koji nas treba žuljati i brinuti – Haverićevo nepoštivanje temeljnih principa i zakonitosti mišljenja. Ako se jedan filozof i politolog ne umije služiti osnovnim alatom za svoj poziv, a pri tom zadržava profesionalni ugled, to znači da nešto nije u redu s društvom, da je društvo izgubilo svoje filtere za razdvajanje autentičnog od ublehaškog. Haverić u svom pokušaju mišljenja nalikuje na hirurga koji bi skalpelom, i to njegovom tupom stranom, mlatio kao čekićem po stomaku. Takvom hirurgu vjerovatno ne biste dopustili da vam odstrani slijepo crijevo, a ne bi mu to dopustili ni oni koji Haveriću dopuštaju da im odstrani zdravu pamet. Pogledajmo na nekoliko primjera kako on to čini.

Vjeruje li Haverić u vlastitu dobrotu

Odgovarajući na pitanje novinara Prometeja o strahu pred nekakvom najezdom Arapa u Bosnu i Hercegovinu, Haverić kaže, između ostalog, i sljedeće: “No ta ‘arabizacija’ ima još jedan aspekt, koji će neko vrijeme ostati manje vidljiv. Kapital je nezaustavljiv, i samo je pitanje dana kada će Arapi početi da otkupljuju nekretnine u ‘srpskim’ i ‘hrvatskim’ dijelovima dejtonske Bosne i Hercegovine, pa i u onima iz kojih je 1992. protjerano bošnjačko stanovništvo. A srpski i hrvatski nacionalisti, koji nisu mogli i još uvijek ne mogu da zamisle ‘zajednički život’ s mirnim i pitomim bosanskim muslimanima, gledat će sada svakodnevno burnuse i galabije, burke i nikabe, i slušati guturalne glasove iza visokih zidova imanjâ koja će, za bijedne pare, čuvati zaštitari, uglavnom dični sinovi srpskog i hrvatskog naroda… Ima u tome neke poetske pravde!”

Možda Haverić zaista iskreno vjeruje u vlastitu dobrotu, siguran sam da o sebi misli kao o pametnom i učenom čovjeku. Pa će nam možda jednom i objasniti kako se dobrota i pamet uklapaju u ponižavanje Arapa i svega što uz arapsku civilizaciju i kulturu ide, i to na simplificiran, vulgaran i veoma ksenofoban način. Šta je tako zastrašujuće u galabijama i nikabima da bi ih se neko morao plašiti? I zašto bi grleni arapski jezik trebao usađivati strah u srca onih koji ga čuju? Pri tome se nisu samo Arapi našli na meti Haverićeve nadmene i bahate uvjerenosti da ima pravo ex cathedra donositi sudove o svijetu, oblikujući ih vlastitom predodžbom o dobru i zlu. Nadnacionalizam ima sposobnost simultano nasrnuti na više ciljeva odjednom, pa tako Haverić vrijeđa i Srbe i Hrvate, polazeći od pretpostavke da su te dvije nacije sačinjene isključivo od skučenih nacionalista koji očima ne mogu smisliti Bošnjake i koji drhte od straha pred prizorom bilo kakve različitosti.

Zašto jedan francuski đak i deklarativni vjernik društvenog diverziteta i ravnopravnosti misli da prisustvo jednog od svjetskih jezika i tradicionalnih nošnji arapskih društava čini taj diverzitet manje prihvatljivim, ostaje nejasno. Kao što ostaje nejasno zašto filozof u Haveriću nije posegnuo za logikom i samoga sebe upozorio na ovakav misaoni salto mortale. Osim ako Haverić ideološku agendu ne pretpostavlja logici, na šta on ima pravo, ali tada drugi imaju pravo smatrati ga uljezom i falsifikatorom u svijetu filozofije.

Haverićevo oduševljenje nekakvom poetskom pravdom u prizoru poludivljih Srba i Hrvata koji drhture od straha slušajući grlene glasove jezika pustinje u komšiluku i gledajući kako oko njih promiču sablasne bijele odore razgolićuje ga kao čovjeka koji u mišljenje uvodi emociju i koji društvenu kritiku doživljava kao priliku da pred javnost istrese lične frustracije kao da se nalazi na psihijatrijskom otomanu. Mišljenje u pojednostavljenim slikama korisno je za tvorce stripova, ali je za filozofe i kritičare stvarnosti nedopustivo, pa i sramotno. A antifašizam, čiji se žrec izruguje tuđem jeziku i smatra ga izvorom straha, lažan je, pa i opasan. Kada bi Haverić posegnuo za jednostavnim testom nomenklaturne supozicije i kada bi u svom govorenju Arape zamijenio, recimo, Poljacima, a Srbe i Hrvate Englezima i Škotima, vjerovatno bi humanist u njemu istog časa podvrisnuo da je nedopustivo javnosti servirati takav šovinizam i fašizam.

Kada Haverić izjavi da su “dijelovi Bosne i Hercegovine pod kontrolom SDA u tom projektu korjenito preobraženi, desekularizirani, a Arape su uvjerili da je sve to početak nekakvog preosvajanja, muslimanske reconquiste. Stoga, kada dvojica Kuvajćana šikaniraju mlade Sarajke jer im se ne sviđa kako su odjevene, oni ne misle da to rade u stranoj zemlji, već u svojoj, u kojoj važe njihovi običaji – jer su im domaćini pružili zadovoljavajuće dokaze da je tako”, on izriče mnogo više od jedne laži. Prije svega, očito je da jedan doktor nauka pojma nema šta je sekularizam ili da komunist u njemu vjeruje da se sekularizam može ostvarivati na samo jedan način, onaj komunistički, koji je negacija sekularizma i koji vjeru odvaja od države samo da bi komunizam postao vjera. Dalje, Arapi koji ovdje dolaze ne predstavljaju organiziranu političku ili vojnu silu, pa teško da bi mogli pomoći u nekakvoj reconquisti, odnosno mogu pomoći onoliko koliko su Kinezi u BiH pomogli Haveriću da restituira komunizam. A tvrdnja da su domaćini pružili zadovoljavajuće dokaze dvojici Kuvajćana da ovdje važe običaji njihove zemlje u najmanju je ruku uvredljiva za razum javnosti. Ako su takvi dokazi već pruženi, pa zašto su onda samo dvojica Kuvajćana iskoristili ljubaznost i gostoprimstvo svojih domaćina? Haverić jednostavno ne preže od bilo kakve konstrukcije i podmetanja u svojim ideološkim bitkama jer je njemu uvjerenje u vlastitu dobrotu važnije od digniteta mislećeg čovjeka.

Salonski komesari ne znaju šta je dijalog

Kada kaže da su “pravu borbu protiv fašizma, s puškom u ruci a ne potpisivanjem deklaracija, vodili samo ljevičari: komunisti, skojevci i njihovi simpatizeri”, Haverić pokazuje da je znanje o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima stjecao iz stripa Nikad robom. Nesrazmjer broja pripadnika KPJ i broja ljudi koji su pripadali Narodnooslobodilačkom pokretu jasno pokazuje da se nisu borili samo komunisti. Sastav vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a još rječitije govori da su komunisti muku mučili da izbore monopol nad pokretom, a to su ostvarili tek u posljednjoj godini rata te kroz poratne ideološke akcije. Uostalom, ako Haverić vjeruje da su stotine hiljada pripadnika Titove vojske bili osviješteni ljevičari, zašto mu je problem povjerovati u jednako romantičarske pripovijesti o kolektivnom prelasku bogumila na islam? Inače, najveću štetu Haverić nanosi upravo antifašizmu, tvrdeći da na njega polažu pravo samo ljevičari. Izgleda da on odista ne može shvatiti da opasnost ne leži u riječi fašizam, već u devijantnim društvenim mehanizmima koji su u jednom povijesnom trenutku bili atribucija fašističkog pokreta, ali koji se mogu sresti i unutar bilo kojeg drugog totalitarnog svjetonazora, pa tako i unutar komunizma.

Kada bi mogao to razumjeti, Haverić bi razumio i da svojim žaokama na račun znanstvene zajednice u Bosni i Hercegovini, a prvenstveno one koju sačinjavaju Bošnjaci, ne čini nikakvu korist ni društvu ni samoj znanosti. Nesporno je da unutar te zajednice postoje razna trvenja, spoticanja, nesnalaženja… Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi ovdašnji znanstveni krugovi trebali biti drugačiji od svojih pandana bilo gdje u svijetu. No, Haverić zaboravlja da je ogroman dio tih problema rezultat višedecenijske zapuštenosti nauke i njenog uprezanja u komunistički jaram. On svjesno previđa činjenicu da su komunisti kao ekskluzivni gospodari političkog i društvenog prostora uspjeli nanijeti ogromnu štetu objektivnosti i kredibilnosti društvenih i humanističkih nauka i da ih u tom poslu niko nije ometao niti kritizirao. Društvo koje nije podložno kritici i koje ne može podnijeti kritiku ne može ni napredovati. Ali nema neke naročite koristi ni od ovog modela kritike koji nudi Haverić, a koji je u osnovi pijačna reklama – nemojte kupiti kod onog tamo, kupite kod mene. Jer njemu bi očito mnoge od društvenih anomalija na koje se obrušava bile prihvatljive ako bi ih provodili ljevičari. Tako Haverić, kao kritičar, samo otežava uočavanje, izoliranje i prevladavanje društvenih problema, što nas dovodi do pitanja o njegovoj stvarnoj motivaciji – je li riječ o čovjeku koji bi zaista volio vidjeti napredak, ali jednostavno ne zna i ne umije dati svoj doprinos, ili je riječ o jednom od onih zakerala kojima nikakav napredak ne odgovara jer je mnogo lakše i unosnije nuditi isprazne floskule, nego baviti se nekim ozbiljnim radom.

Haverićevo svođenje bosanskog uma na samo jednu njegovu dimenziju, uz pribjegavanje pojednostavljivanju i prenaglašavanju te malicioznom učitavanju zlih namjera u svaku akciju tog uma, neporecivo ga svrstava među pseudoznanstvenike i salonske komesare s kojima je ozbiljan dijalog nemoguć. Haverić predvodi čitavu jednu bulumentu formalno obrazovanih, ali bolno siromašnih stvarnim znanjem, koji nastoje svoju patetičnu mitomaniju legitimirati kao nekakvo ljevičarstvo, a onda odlaze i korak dalje, pa za sebe uzurpiraju i polje građanskog implicirajući da građanski duh ne može egzistirati izvan ljevice. Što je u najmanju ruku neozbiljan stav jer je upravo komunizam taj koji je satirao građanski duh smatrajući njegovu odanost pitanju lične slobode opasnošću. Građanski se i komunistički duh isključuju jer prvi o slobodi govori u singularu, a drugi isključivo u pluralu, i to pluralu utemeljenom na slijepoj lojalnosti, čime slobodu svodi na ispraznu riječ.

Da farsični propovjednici poput Haverića nisu ekskluzivitet našeg doba, pokazuje detalj iz Bašeskijinog Ljetopisa. Pišući o nekakvom Hadži Muhamed-efendiji Čajničaninu, muderisu jedne od sarajevskih medresa, Bašeskija prije više od dvjesto godina ispisuje i sljedeću rečenicu:

“Vazove bi držao masi, a učeni ljudi, kada bi slušali njegova predavanja, zgražali su se, dok se on masama sviđao, pa ga zbog toga, jer nemaju razbora, počeše hvaliti kao savršenog učenjaka i pretpostavljati drugim učenim ljudima.” Neka razlika u odnosu na Bašeskijino vrijeme ipak postoji. Danas je, naime, sve više onih koji imaju razboritosti i koji se zgražaju, a sve manje onih koji se dive jeftinom polumišljenju poput Haverićevog.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hasan Ganibegović 22.11.2016.

    Kako nazvati gornji napis – prikaz knjige koju nisam pročitao? Agentu strane sile nije bitna knjiga, već intervju u Prometeju, gdje je T.Haverić jasno i glasno kazao “Ankara odlučuje čak i o tome ko može dobiti neku beznačajnu plaketu Skupštine grada Sarajeva!”
    Problem bosanskog muslimanskog subjekta je što ga je idejno i personalno vodio lijevi, umjesto desnog. Sa fotografije uz gornji pamflet.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!