One su sposobne i spretne, brze i hrabre, a njihove muške kolege ne kriju ljubomoru i ističu da im taksistkinje postaju sve ozbiljnija konkurencija. “Ako imate žene na štandu, pokupiše pola mušterija”, negoduju sarajevski taksisti

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kad primijete lošeg vozača u saobraćaju, većina muškaraca pomisli da je žena za volanom. Ovakve se predrasude najlakše razbijaju u vožnji s taksistkinjama u Sarajevu. One su sposobne i spretne, brze i hrabre, a njihove muške kolege ne kriju ljubomoru i ističu da im žene za volanom postaju sve ozbiljnija konkurencija. “Ako imate žene na štandu, pokupiše pola mušterija”, negoduju sarajevski taksisti. Na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine sve je više taksi‑vozila kojima upravljaju žene. Iz taksi‑firmi koje posluju na području Kantona Sarajevo kažu da dame biraju ovo zanimanje zbog rasta broja korisnika usluga, ali i zbog klijentica koje zahtijevaju da ih isključivo voze žene vozači, što ranije nije bio slučaj.

Uh, žena! Neću

“Dozvoljen je prenos dozvole za taksi, tako da, kada njeni vlasnici nemaju muškog nasljednika, posao bez problema nastavljaju kćerke. Imali smo slučaj prošle godine da se otac penzionisao i prenio dozvolu za taksiranje na svoju kćerku. Ona je napustila svoj posao računovođe u ‘Konzumu’ i počela voziti taksi”, kaže nam Alma iz Udruženja “Sarajevo‑taxi”. Iz dispečerskog centra Udruženja pojašnjavaju da se obim posla znatno povećao. “Mjesečno u prosjeku bude dva posto vožnji u kojima mušterije isključivo traže žene vozače. To je više nego prije, pogotovo kada je sezona”, tvrdi dispečer.

Prije rata ih je u Sarajevu bilo oko 70, a danas, od oko 1.700 registriranih vozila, žene su vlasnice njih 15. Fatima Čeligija (62) bila je među prvim damama koje su sjele za volan taksija. Nakon 30 godina bavljenja ovim poslom, prošle se godine penzionisala, a njenu licencu naslijedila je kćerka Selma. Fatima je počela taksirati 1984. godine, za vrijeme Olimpijade. Štand joj je bio pored Narodnog pozorišta u Sarajevu, a auta je često mijenjala. Počela je s Golfom, a penzionisala se u Škodi Fabiji.

“Kada sam počela, tada je bilo mnogo više taksistkinja nego danas, i sve smo bile na udarnim štandovima u gradu. To je bilo moje prvo radno iskustvo. I muž mi je bio taksista. Skupa smo život proveli na taksiju”, priča nam Fatima Čeligija. Taksiranje smatra najboljim zanimanjem za ženu: “Odgojila sam dvije kćerke. Moje radno vrijeme bilo je fleksibilno. Uvijek sam imala više vremena za svoju djecu nego majka koja je radila, recimo, u privredi. Vrijeme sam uvijek prilagođavala svojoj djeci. Ovaj je posao divan za ženu ako ga zna profesionalno raditi, da ne dovede sebe u nezgodnu situaciju.”

Da bi opstala u muškom poslu, skoro je opće uvjerenje da se taksistkinje moraju pretvoriti u muškarca. “Dok sam bila mlađa, uvijek sam suknju nosila. Čovjek se uvijek trudi da izgleda pristojno. Kad muškarac ulazi u taksi i vidi štikle i suknju, odmah će: ‘Uh! Žena! Neću!’ Kažem mu: ‘Ma šta nećeš. Ja te čekam sat i sad da mi ne ostaviš pare. Sjedaj i ja te vozim.’ Bilo je vrlo simpatičnih situacija”, prisjeća se Fatima. Njena kćerka Selma, za razliku od mame, tvrdi da se, vozeći taksi, puno radi i da malo vremena provodi s djecom. “Mama kuha, starija kćerka rasprema. Nije mi se bilo teško navići na posao taksistkinje jer je ovo kod nas kao porodični biznis”, ističe Selma. Majka Fatima za sebe kaže da je rođena za volan i da voli miris benzina. Tvrdi da u 30 godina, koliko je vozila taksi, nije imala udesa. “Ljudi to osjete. Vide kako baratate autom. Možda imaju strah u momentu, ali čim sjednu, opuste se”, pojašnjava Fatima Čeligija.

Almedina Dina Omerbegović-Hrustanović (45) majka je dvoje djece i već pet godina radi u firmi “Paja taxi”. Vozi sivog Golfa 6 i tvrdi da joj je “baš nafakali”. Njene su stalne mušterije uglavnom žene. “Evo sad idem po jednu na aerodrom. Zvala me da dođem. A inače kružim po gradu. Rijetko kad stanem na štand”, kaže Dina u žurbi. Njena kolegica Borjana Karamustafić (49) vozi crnog Pasata. Dežura na štandu na Međunarodnom aerodromu u Sarajevu. “Muž mi se razbolio i umro pa sam preuzela njegovu licencu. Prije toga sam bila domaćica. Što bi rekle kolege: ‘Sa sinije volan uhvatila.’ I ne popuštam, radim 15 sati dnevno. Evo već osam godina ne gasim auto nikako. Nema mora ni godišnjeg odmora. Mogla bih, ali više volim nešto djeci kupiti. Majka sam petero djece. Nevolja me je natjerala da taksiram, ali sam sretna da mogu djeci zaraditi, da ih mogu školovati, hraniti, odijevati”, iskrena je Karamustafić.

I Dina i Borjana priznaju da im nije bilo nimalo lahko na početku, i to samo zbog toga što su “žene za volanom”. Omalovažavane su na razne načine. “Kod nas još primitivizam vlada. Šta sam suza u ovom autu prolila. Čudno te gledaju. Muškarci dobacuju: ‘Glupačo, ko ti dade vozačku?!’ Ali, već sam se navikla i jako sam zadovoljna”, priča Dina.

Od pijanica, udvarača, do pjevača

Naše sugovornice otkrivaju i kako su ostale i opstale u muškom svijetu. Držeći se devize “korektno i profesionalno ponašanje prema mušteriji i kolegi, a ostalo je do nafake i dobre sreće”.

Borjana smatra da taksistkinja mora biti snalažljiva, ljubazna i nasmijana, uz obavezno držanje distance prema ljudima: “Radim na aerodromu i ljudi mi kažu da vole kad ih taksista dočeka s osmijehom. Taksisti su inače namrgođeni, pogotovo ujutro. Mene nerviraju, ja vam to ne mogu opisati. Zato se i muško i žensko više voli voziti sa mnom.”

Dini je najdraže kada joj stranka prizna da joj je bilo zadovoljstvo voziti se s njom. “Ljudi koji su zaradili penzije vozeći kamione i autobuse čestitaju mi na rutini i sposobnosti. Uglavnom se stranke oduševe kad me vide. ‘Oooo žena, jao, super!’ Pogotovo mi se obraduju djevojke koje se kasno vraćaju kući, a i starije osobe”, priča Dina.

Fatimi, Borjani i Almedini ulazili su u taksije razni klijenti. Kažu, bilo je svega, od pijanih, drogiranih, onih koji pjevaju, šutljivih, do onih koji samo pričaju. S nama su podijelile najinteresantnija iskustva koja su doživjele.

“Ja sam vozila mnogo pijanih ljudi koje su moje kolege odbile. Ako ih ja odbijem, meni će napraviti problem”, sjeća se Fatima svojih radnih iskustava. U ovom poslu, tvrde naše sagovornice, bakšiša vazda ima.

Fatima nam je ispričala da joj je najveći bakšiš dao stranac kojeg nije ostavila jer ga je bilo strah. “Jedne prilika naručena sam bila za vožnju u četiri ujutro. Objašnjavam tom strancu da se aerodrom otvara u pet. On insistira da ne smije zakasniti na avion. Dobro, kažem, i dovezem ga na aerodrom. Kad ondje rampa, ne može se proći. Izdrečio oči. Moli da ga ne ostavljam tu. I ostanem s njim još sat. Dao mi je tada 50 eura. Valjda što ga nisam ostavila na cesti. Strah ga bilo.” Vozile su, kažu, i strance koji sijeku nokte na posljednjem sjedištu vozila.

Dina priča da je vozila dvojicu Arapa, a jedan od njih joj je ponudio brak, i to da mu bude treća supruga. “Kažem mu: ‘Halo, ja bih tebe udavila”, kroz smijeh će Dina.

“Nabacuju se, a kad kažem da imam petero djece, kontaju da lažem da ih skinem s dnevnog reda”, priča Borjana. “Vozila sam jednog momka iz Kuvajta, dvadeset sedam mu godina. I hoće on da ga vodim na šišu, dosadno mu. Nazovem kćerku i kažem: ‘Joj, kćeri, mati ti poludjela, hoće na šišu, gdje da ga odvedem?’ Kunem vam se, imala sam utisak da me svi gledaju. Bože me sačvaj da me neko vidio. Da mi kaže djeci: ‘Vidi, mama ti poludjela.’ Ne mora se sve za pare trpjeti”, kategorična je Borjana.

Ipak, siguran posao za žene

Nerado se sjećaju situacija kad im u taksi uđe sumnjiva osoba.

“Ja ne pokazujem da me je strah. Kad me ta sumnjiva osoba pita: ‘Je l’ te strah, kako smiješ raditi u ova doba’, znate kako to mangupski zvuči. A ja njemu odbrusim: ‘Da me je strah, ne bih radila ovaj posao.’ A samo ja znam kako mi je. Želudac mi se skupi. Pitaju me: ‘Šta kad ti uđe pijan čovjek?’ Ne bojim se pijanog čovjeka. On je već napola mrtav. S njim se najlakše izboriti. Uđe mi djevojka koju je ostavio momak. Počne plakati. Pitaju mene za savjete. Nasavjetujem koliko mogu”, iskrena je Dina i dodaje da ne bi uspjela bez podrške kolega i svog poslodavca na koje se u teškim situacijama uvijek može osloniti.

Za trideset godina provedenih na točkovima, Fatima Čeligija je samo jednom, i to pred penziju, doživjela neugodnost od pijane djevojke koja ju je fizički napala. “Što se tiče ‘Sarajevo‑taxija’ sigurnost je zagarantirana zbog povezanosti radiosistemom”, kaže Čeligija.

Dispečer “Paja taxija”, u kojem Dina radi, kaže da je sa sigurnosnog aspekta taksiranje poželjan posao za ženu. “Kao kompanija, pružamo potpunu sigurnost i zaštitu ženi na poslu. Tu je praćenje 24 sata, potpuna podršku centra i kolega. Sigurnija je nego šalterske radnice”, tvrdi dispečer.

I on nam je ptvrdio da sve više dama koje ih pozovu traže ženu za vozača. “Ima milion razloga zašto je to tako. Vi kao dama, ako ste udati, ako imate određeno ubjeđenje, usmjerenje, prije ćete sjesti da vas vozi žena nego muškarac”, objašnjava dispečer “Paja taxija”.

Po uzoru na njujorški taksi “SheTaxis-SheRides”, koji je namijenjen ženama koje se osjećaju neugodno kada ih vozi muškarac ili onima koje preferiraju vožnju u društvu žene, kao i na “Pink taxi”, koji postoji u Turskoj, Rusiji, UAE, Velikoj Britaniji, Iranu, Australiji, pitali smo naše sagovornike postoji li mogućnost da se i u Sarajevu uvede taksi samo za žene, onaj u kojem su vozači i putnice samo žene. S ovim u vezi pokrenute su inicijative na forumima pojedinih bh. portala.

“Znam da kod nas nema, bar koliko ja znam, tih slučajeva da je neki taksista napastvovao neku djevojku, ali meni je ova ideja super. Bezbroj puta morala sam sama koristiti usluge taksija i svaki put mi bude nekako nelagodno… Da je žena za volanom, priča bi bila sasvim drugačija”, kaže jedna Sarajka i dodaje da bi to trebalo posmatrati kao pravo na izbor.

“Pink taxiji” u svijetu karakteristični su po tome što imaju posebnu sigurnosnu opremu za satelitsko praćenje vozila i dugme za kontakt sa centrom za urgentne intervencije kako bi centar mogao reagirati u slučaju potrebe.

“Ako ćete obilježiti vozilo kao takvo, vi ga samim time ističete. Vi morate pružiti podršku vozaču ili vozačici bez obzira na to da li je vozilo obilježeno”, tvrde iz “Paja taxija”.

Fatima Čeligija smatra ekstremnom ideju poput ove o “Pink taxiju”. Podsjetila je da je ona kao taksistkinja napadnuta samo jednom. Na Fatimu je u njenom vozilu fizički nasrnula – žena.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!