Tako je pisao Mehmed Šakir Kurtćehajić

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao. “Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu

Nedavno je u Sarajevu otvorena izložba “Bošnjački časopisi i novine”, na kojoj je bilo izloženo oko 120 različitih bošnjačkih časopisa objavljivanih od polovine 19. stoljeća, odnosno od kraja osmanske vladavine do sada. S aspekta bošnjačke kulture, ali i s aspekta proučavanja prošlosti Bošnjaka, arhive listova Bosanski vjestnik, Sarajevski cvjetnik, Bosna, Bošnjak, Behar, Biser, Ogledalo, Pravda, Bosanski prijatelj… imaju neprocjenjiv značaj.

Preteča i začetnik svemu ovome bio je Sandžaklija, Bjelopoljac Mehmed Šakir Kurtćehajić, koji se pojavljuje u gluhom dobu historije kada se za Osmansku imperiju već uveliko koristila sintagma “bolesnik s Bosfora”, odnosno pred samu austrougarsku okupaciju.

Ono što znamo o prvom bošnjačkom novinaru Kurtćehajiću najviše crpimo iz tekstova koje je sam o sebi napisao.

Priča o Mehmed Šakiru Kurtćehajiću počinje u malom mjestu na Limu 1844. godine, u perifernoj kasabi Bosanskog vilajeta, tadašnjem Akovu, a današnjem Bijelom Polju. Sin je kadije Mehmeda Emina, koji mu je pomogao da upozna glavne pojmove iz osnovnih znanosti. Mehmed Šakir bio je samouk, donekle upućen u orijentalne znanosti, mnogo je čitao i upijao znanja do kojih je dolazio. Priželjkivao je odlazak u Evropu radi višeg obrazovanja, za šta nije imao sredstava. Ovladao je turskim jezikom i rano stupio u državnu službu. Bio je, najprije, pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim pisar pri sudu Novopazarskog sandžaka. Odatle je premješten 1866. godine u Vilajetsku upravu.

UREDNIK “BOSNE”, OSNIVAČ “SARAJEVSKOG CVJETNIKA”

U momentu kada Šakir dolazi u Sarajevo (1866) počinju izlaziti prva glasila: tri sedmična lista te godišnjak na turskom jeziku Salname. Bosanski vjestnik, prvi naš sedmični list, izlazio je nepunu godinu, do marta 1867. godine. List je izlazio na bosanskom jeziku. Zvanično glasilo Vilajetske vlade sedmičnik Bosna izlazio je na bosanskom i na turskom jeziku – ćirilicom i arapskom grafijom, trajao je skoro punih trinaest godina. Treći list, Sarajevski cvjetnik, bio je prvo nezavisno glasilo u Bosni, vlasnika i urednika Mehmeda Šakira Kurtćehajića. Nepunu godinu (1876) u Mostaru je izlazio i sedmičnik Neretva, po profilu politički list.

O Mehmedu Šakiru prvi se put čuje za vrijeme uprave Topal Osman-paše, koji mu početkom 1868. povjerava uredništvo Bosne, službenog glasila bosanske uprave. Na tom mjestu Šakir stječe znanja iz štamparstva i dolazi na ideju da pokrene svoj list Sarajevski cvjetnik. Njegov prvi broj objavljen je 24. decembra1868. godine.

Izdavanje novina Mehmed Šakir smatrao je značajnom misijom. Nije ih napustio ni kad je postao predsjednik sarajevske beledije (načelstva), već se potrudio da čitaoce obavijesti da će i dalje uredno dobivati svoj Sarajevski cvjetnik.

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao.

“Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je Mehmed Šakir Kurtćehajić. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu.

Kurtćehajić je bio ličnost koja je pobudila veliku znatiželju mnogih savremenika iz raznih krajeva Osmanske carevine. Brojna su bila pisma u kojima se čitaoci interesiraju o ovom mladom čovjeku koji pravi novine na svom jeziku.

Iako službenik zvanične osmanske vlasti, Kurtćehajić shvata glavni problem carevine. Na stranicama Sarajevskog cvjetnika on zapisuje: “U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić. Moja je najviša želja da odem u Evropu. Budući da je u našim krajevima nauka zanemarena, a u Evropi – ne znam: je li to prirođeno svojstvo naroda, šta li – naprotiv mnogo se gaji i njeguje. Od ostalih želja velika mi je da naučim francuski jezik.”

Kurtćehajića, dakle, nije privlačio sjaj evropskih gradova, već nauka koja je u našim krajevima bila sasvim zanemarena. Zbog toga on vapi: “Gdje god se nađe ili vidi kakva umjetnost, treba je usvojiti ne zazirući od koga je ona postala, jer nema kod nas toga vjerozakona koji zabranjuje učenje.”

Sljedeće njegove riječi slobodno bi se mogle ispisati iznad ulaznih vrata naših škola, univerziteta, akademija, na diplomama i naučnim priznanjima: “O učenjaci domovine, hodite, pokažite se s dragim kamenjem vašeg znanja i prosvijetlite oči i umove vašega naroda! Ne stojte, nego pišite šta god da znate da će narodu i zemlji biti od koristi!”

Kurtćehajić shvata u kakvom se okruženju Bosna nalazi, shvata da se strašna oluja sve više približavala granicama Bosne, da je oslabljeno Osmansko carstvo primorano da uzmiče i tako jedva uspijeva održati spone sa svojim udaljenim oblastima. On uviđa da narod u Bosni još živi u svojoj dalekoj prošlosti, mimo sadašnjosti. Težak je i bolan posao Mehmeda Šakira, usamljenog prosvjetitelja i romantičara u takvom okruženju. Zato se iz njegovih tekstova čuje krik i pitanje o uzaludnosti misije, jer njegov narod “snom mrtvijem spava”: “Dragi Bože, da li su se svi lanci, prosvjetu sprečavajući, oko vrata ovoga naroda sapleli. (…) Prokleto ovo neznanje, da li je ono mrtvačku zemlju na nas bacilo te ne možemo da se probudimo iz ovoga sna?”

SANJAO OTVARANJE ŠKOLA

Promatrajući Kurtćehajićevu intelektualnu usamljenost, možemo se zapitati kako je to moguće kada su Bošnjaci imali istaknute i učene ljude i prije njegovog vremena. Šta se desilo s njima? Samo Safvet-beg Bašagić bilježi oko 700 Bošnjaka koji su se istakli u društvenom, kulturnom i političkom životu Osmanske imperije. Od ukupno 219 velikih vezira, 26 njih bili su Bošnjaci (neki podaci govore i do 35). Pošto su neki birani i na nekoliko uzastopnih mandata, ukupno 42 mandata pripala su Bošnjacima, ili ukupno 114 godina. Ipak, možda je ovo odgovor na pitanje o intelektualnoj usamljenosti Kurtćehajića. Bošnjaci su bili toliko inkorporirani u Osmansku državu da mimo nje nisu ni pomišljali da grade svoju sudbinu. U ovome i jeste najveći značaj Mehmeda Šakira, koji uviđa šta će se desiti i da se Bosna i Bošnjaci moraju okrenuti interesima Bosne i svom prosvjećivanju.

Mehmed Šakir svoju misiju ograničio je na prosvjetu. Tražio je od svojih zemljaka da otvaraju škole, da obrazuju djecu, upozoravao ih je da su zaostali i da novo vrijeme traži drugačiji odnos prema svijetu i životu. To je bio njegov domet, dalje više nije mogao, nije imao snage. Učinio je što se, u vremenu i prilikama u kojima je živio, moglo uraditi.

Po svom sadržaju, Sarajevski cvjetnik bio je zanimljiviji od Bosne. Imao je tri glavne rubrike: Vilajetske vijesti, Unutrašnje vijesti Inostrane vijesti. Imao je i rubrike Podlistak, Najnovija pošta, Sitne vijesti i Razne zanimljivosti , kao i oglase. List je štampan na žutom papiru u tiražu od 2.000 primjeraka, na četiri stranice – dvije vanjske ćirilicom na bosanskom i dvije unutrašnje na turskom jeziku. Na koga se Kurtćehajić mogao osloniti u stvaranju novina? Na sebe! Sve brojeve lista ispunjava uglavnom sam. Bio je informator, komentator, izvještač i urednik. U toku tri i po godine bavljenja novinarstvom. Mehmed Šakir razvio se u oštrog posmatrača, analitičara i autentičnog bilježnika svog vremena.

Ipak, sve ga je ovo iscrpljivalo. Iako jako mlad, on je bio u isto vrijeme urednik dvaju listova, direktor štamparije i gradonačelnik Sarajeva.

Tako na početku maja 1872. godine, kada je Sarajevom proljeće stupalo u svojoj raskoši, Kurtćehajić piše tužne redove: “Povodom tjelesne slabosti koju već dva mjeseca trpim, po savjetu ljekara primoran sam ovo mjesto radi promjene vazduha i vode ostaviti.” Kurtćehajić se izvinjava čitaocima i nada se da će nadoknaditi brojeve koje neće dobivati. Nažalost, izvinjenja će učestati. Bolest je uzela maha. Mehmed Šakir čitaocima saopćava: “Iz uzroka bolesti kojoj su svi ljudi podložni, naš list nije već tri sedmice svoje čitaoce posjetio.”

Prvog jula 1872. godine pojavio se posljednji broj Sarajevskog cvjetnika s obaviješću urednika da bolest još nije minula, iako danima leži u postelji. Ophrvan tuberkulozom, u julu te godine otišao je na liječenje u Beč. Ondje je ovaj velikan našeg novinarstva i naše kulturne povijesti proveo posljednje dane života. Mehmed Šakir Kurtćehajić umro je u bečkoj klinici u septembru 1872. godine. Posljednje što je napisao bila je želja od četiri riječi: “Da moj zavičaj procvjeta.” Umro je s 27 godina, a njegovom se smrću Sarajevski cvjetnik ugasio. Na uredničkom mjestu u Bosni naslijedio ga je Salih ef. Biogradlija.

O njegovoj smrti Safvet-beg Bašagić, jedan od najznačajnijih Bošnjaka u povijesti, zapisao je:

“Vijest o njegovoj smrti ne samo u Bosni nego i u cijeloj Turskoj izazvala je veliko saučešće. Otac mi je pripovijedao da mu je Arif Hikmet-beg Stočević kazivao, kad je došao brzojav u redakciju Ibreta, da su Zija-paša, Kemal-beg, Suavija i on plakali kao djeca i da ih je gubitak Mehmed Šakira više potresao negoli gubitak Beograda. Kolike je nade u njega polagala turska javnost – dobar je dokaz eto ta predaja.”

Mehmed Šakir Kurtćehajić želio je cijelog svog života otići u Evropu kako bi se obrazovao. Na kraju mu se ispunila želja. Otišao je u Evropu, ali na samrtničku postelju. Pokopan je na Centralnom groblju u glavnom gradu Austrije. Nije dočekao da se u Bosni otvaraju čitaonice kao centri kulturno prosvjetne aktivnosti. Tek 16 godina nakon njegove smrti (1888) bit će osnovana prva kiraethana na Bentbaši, nukleus razvoja književne, kulturne i političke misli Bošnjaka.

Njegova ličnost može se sagledavati iz više uglova: nacionalnog, kulturno-društvenog, povijesnog i žurnalističkog. Ostavio je iza sebe novine, nasreću sačuvanih svih 170 brojeva, i u njima autentično djelo koje svjedoči o njemu i njegovom vremenu.

 

 

PROČITAJTE I...

Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!