Tajna plavog tespiha

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo

Kad god čitam kazivanje o čuvenom čovjeku po imenu Uvejs iz Jemena, koga časni Pejgamber nikada nije vidio, ali ga je izuzetno cijenio i volio, zastanem kod opisa ovog velikana, i to kod riječi “nepoznat na Zemlji, poznat na nebesima”. I, zaista, koliko li je samo ljudi koji su tu, možda do naših vrata, u našoj ulici ili čaršiji. Susrećemo ih svakodnevno, ali bez pretjeranog zapažanja. Rekao bih, primijetimo ih tek kad odu. Žive tiho i nenametljivo, i otprilike tako i odu, kao da ih neko rukom odnese.

Takvi nam znaju itekako značiti, a posebno faliti kad ih ruka sudbine odnese sa sobom.

Godinama sam se intenzivno družio i vrlo ugodno vrijeme provodio s čovjekom koji se zvao Fikret. Uslijed zdravstvenih problema koje je kao dijete imao, ostao je trajno uskraćen za određene uobičajene karakteristike, tipične za zrelog muškarca. To se, možda, ponajbolje manifestiralo kroz njegov neobičan, brz i nerazgovijetan govor, kao i način kretanja, gegav i na momente teturav. Ne, nije bio lud, premda su ga mnogi doživljavali i tako. Zapravo, određenim bi postupcima i sam ponekad znao skrenuti tuđe misli u tom smjeru, ali je definitivno bio zdrave pameti i dobre duše.

Druženja smo uglavnom otpočimali u džamiji. Bio je redovan na vaktovima, a nerijetko bi prvi stizao u džamiju i nestrpljivo iščekivao ostale. Često bih ga zaticao kako u džamijskom dvorištu mete opalo lišće ili čisti snijeg. Jedva bi čekao da crkne neka od silnih džamijskih sijalica pa da se on baci na posao. Budući da je džamijska prostirka jednoobrazna, s linijama koje su jasno označavale safove, insistirao je da tespihe ostavljamo striktno na liniju, tako da je sve moralo izgledati “pod konac”. Ako ga se htjelo naljutiti, a mnogi su uživali u tome – kasnije ću shvatiti da je i on na taj način uživao, osjećajući se važnim – bilo je dovoljno samo bahato baciti tespih ili ga jednostavno ostaviti mimo predviđene linije, i eto ti galame s njegove strane. Dugačkim bi kažiprstom ljutito davao do znanja gdje je čemu mjesto i prijetio da se “greška” ne smije ponoviti. Naravno, ponavljali su se i greška i kažiprst.

“Šta nam ima u džamiji?”, pitanje je koje neću nikada zaboraviti, kao ni situaciju u kojoj je izrečeno. Naime, zbog problema sa srcem, od čega će kasnije i umrijeti, jedne prilike smješten je u mostarsku bolnicu. Boravak duže vrijeme u zatvorenoj prostoriji, posebno u bolnici, za njega je bio neizdrživ. No, kako je stanje bilo ozbiljno i kako mu je urađen i određeni operativni zahvat, druge solucije nije bilo. Zbog svojih obaveza, nisam ga odmah mogao posjetiti pa sam otišao tek treći ili četvrti dan. Dočekao me upravo pitanjem o džamiji, a onda je pohrlio da mi ispriča sve što mu se izdešavalo tih dana. Dežurni doktor sve je motrio pa me pozvao u svoj ured i pitao šta sam ja Fikretu. Na konstataciju da sam mu tek poznanik, doktor je bio začuđen, rekavši kako pacijent već tri dana nije riječ progovorio. Pitao me o njegovom ponašanju, da li je agresivan, je li ikada pokazivao kakve suicidalne sklonosti i sl. Čudio sam se pitanjima pa mi doktor pojasni kako je pacijent nemiran, stalno pokazuje kako će sebi rasporiti stomak i skočiti kroz prozor. Naravno, razlog njegovog nemira bio je u vezanosti za krevet, a stomak i prozor su značili da se od hrane nikako ne može najesti i da mu je u sobi prevruće.

Nasavjetovao sam ga da mora biti miran i slušati doktore i da će uskoro ponovo biti u našoj džamiji. Tako je i bilo. Kroz koji dan je izišao kući, a čim su doktori dali dozvolu da se može nesmetano kretati, došao je u džamiju. Potrefilo se da smo na namazu bili samo nas dvojica. Bio mi je s desne strane i dok smo bili na farzu, primijetio je muhu na svom koljenu. Sklopljenog i blago povijenog dlana, primicao joj se, a onda snažno zamahnuo da je poklopi. Nije uspio. Uskoro je muha sletjela na moje koljeno. Da ne bih bio u prilici da me, usred namaza mlatne po nozi, brže-bolje sam predao selam. Čim smo završili sa zikrom i krenuli izići napolje, uslijedio je njegov uobičajeni sarkastični komentar na činjenicu da smo na namaz došli samo on i ja: “Neka, neka, nemoj se gurati, nek balije prvo iziđu pa ćemo mi!” Obojica bismo se smijali, a on bi bezbroj puta ponavljao svoje “neka, neka”. Poentirao bi riječima: “Neka, neka! Doći će oni. Ko ne dođe na nogama, doći će na leđima!”

U procjeni ljudi, posebno onih iz džamijskog miljea, imao je svoje parametre. Ako bi nekoga begenisao, niko ga nije mogao skuditi, i obratno. Imao je i onih koje je držao u nekom međustanju – nit ih voli, nit ne voli. Zapravo, ako mu pruže koju markicu, upadali bi u vrstu poželjnih, a ako bi škrtarili, gunđao bi za njima dok gvozdeni novčić ne bi bio u njegovoj ruci. Svakom džematliji dao je svoj nadimak i uživao je oslovljavati ih svojim domišljatim nazivima.

Jedva je čekao da mu dadnem kakav zadatak, a određene sitnice radio bi i bez toga. Tako bi povremeno skidao osmrtnice s oglasne table, tvrdeći da, kad on skine osmrtnicu, odmah na njeno mjesto dođe druga. Izlazimo, tako, iz džamije, idemo na kahvu i prolazimo pored oglasne table. On sav ozaren skida osmrtnicu i sebi svojstvenim pokretima očiju i ruku išareti da će tu doći druga. I, zaista, pijemo kahvu, zvoni mi telefon, javljaju mi za dženazu i traže da dođu napraviti osmrtnice. Gledam ga, a on trijumfalno cvate.

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo.

Nekad ne bi bio raspoložen za priču pa bismo samo sjedili i pijuckali kahvu. Nekad bi, opet, jedva čekao da nabacim kakvu temu kako bi razvezao jezik i razdragano pričao. Kako se nikada nije ženio, omiljene teme bile su ljubav i djevojke iz mladosti. Begajetu nikad nije prežalio, Ramizi bi često bio pod kućom, bez konkretne povratne informacije, dok bi Mirsadi i bombonjere nosio. Turio bi je negdje pod sećiju ili iza leđa, a kad bi se sijelo razilazilo, pružio bi joj slatke poslastice i uživao u njenoj sreći. Da li je ona zaista bila sretna, je li marila za njega i je li uopće i postojala, bilo je manje bitno. Begajeta i Ramiza stvarni su likovi – raspitao sam se – dok sam o eventualnoj Mirsadi dobijao oprečna mišljenja. Uvjeravao me je kako se lijepo udala, ali joj je muž umro, a dokaz da ga nije preboljela jeste i u tome što ga je nekoliko puta tražila, i to dok nije bio u kući. “Nesreća je kad ti sreća pokuca na vrata, a ti nisi kod kuće”, bilo je nešto što mi je često prolazilo kroz glavu dok bi on kazivao svoje ljubavne jade.

Bilo je tu i svakojakih anegdota. S posebnim nadahnućem kazivao bi kako je, kao momak, u nekoliko navrata noćio u seoskim pojatama oko Buturović Polja. Jednom je, opet, ispred neke kafane uspio “maznuti” nečijeg fiću. Naravno, nikada ranije nije sjeo za volan pa se može samo pretpostaviti kako je urnebesna vožnja ta avantura morala biti. Nasreću, a zamalo i na nesreću, nije dugo trajala. Tačnije, trajala je do prve krivine. Tu se nasukao tako da ga je bezuspješno izvlačio čitav autobus raje koja je slučajno naišla.

Kad je drugi put završio u bolnici, bilo je jasno koliko je sati. Izišao je kući nakon nekoliko dana, ali vidno slab. Išao bih mu svaki dan, ložio vatru i kupovao mu potrepštine. Za veliko čudo, kuća je blistala kao apoteka. Kako mu je majka umrla prije desetak godina, a otac još davno, živio je sam. Ipak, redovno je čistio i usisavao, a ni kuhanje mu nije išlo loše. Pokazivao bi mi slike iz mladosti i brojne predmete, ribarske štapove, role i mnogo čega drugog što bi po jeftinim cijenama kupovao po pijacama. Ni sam nije znao šta će mu sve to, ali je redovno kupovao.

Uživao je da sijelimo i da nam usput na DVD-u pusti kakav film ili neki od koncerata ilahija. Nisam imao ništa protiv. Ipak, on je bio potvrd na ušima pa bi pojačao ton toliko da su i komšije mogle komotno sve čuti.

Bilo je vrijeme ikindije. Proučio sam ezan i krenuli smo s namazom. Došao je i on, ali je bio toliko slab da se jedva dizao sa sedžde. Zatražio je da ga odvedem brici da se ošiša i obrije. Odveo sam ga i do kuće. Odmarao je svakih petnaestak metara, duboko i teško dišući.

Sutradan ujutro bio sam na putu za Sarajevo. Zazvonio mi je telefon i, čim sam vidio broj, znao sam o čemu je riječ. Ovaj put ga je nekoliko starijih ljudi iz čaršije nadmudrilo. Redovno im je govorio kako će ih ispratiti na mezarje. Ipak, oni ispratiše njega.

Obradovalo me to što je na dženazu došlo dosta svijeta. Ruku na srce, mnogima nije značio nešto posebno, ali je njegov odlazak sve, na neki neobičan način, rastužio.

Nije bio “neko”. Međutim, mnogo je onih koji su u čaršiji itekako bili neko i nešto, pa ih danas rijetko ko i spomene. Mog jarana Fikju – tako smo ga svi zvali – svakodnevno spominjemo i rado ga se sjećamo. On je, ipak, na neki svoj način to zavrijedio. A to smo spoznali tek kad je otišao. Tako sam kazao i na dženazi.

U džamiji je koristio plavi tespih koga niko drugi nije smio, a nije ni pokušavao pipnuti. No, kako umrije Fikret, nestade i tespiha.

Sve sam po džamiji prebrao, ali kao da je u zemlju propao.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!