Tajna norveških zlata: Bogata zemlja koja vjeruje u socijalizam

Norveški sportisti osvojili su najviše medalja na Zimskim olimpijskim igrama u južnokorejskom Pyeongchangu, a s 39 odličja oborili su olimpijski rekord SAD (37) s Igara u Vancouveru 2010. godine. Norvežani su osvojili 14 zlatnih, 14 srebrnih i 11 bronzanih medalja, a titulu najuspješnije nacije Igara osigurala im je Marit Bjørgen pobjedom na 30 kilometara, posljednjoj disciplini ZOI

Norveška je na nedavno završenim Zimskim olimpijskim igrama u Južnoj Koreji ostvarila historijski uspjeh. Sa 118 zlata i 329 medalja ukupno, Norveška je najbolja nacija u historiji zimskih olimpijskih igara, ispred zemalja kakve su SAD, Njemačka, Rusija i Kanada. Toliki broj medalja rezultat je norveške organizacije koju čini razgranata nacionalna mreža lokalnih klubova s ​​prostorom za svu djecu bez obzira na talent, jaka profesionalna skijaška tradicija i jasan način na koji se postaje vrhunski sportaš.

Norveška je na posljednjim igrama osvojila 39 medalja. Marit Bjørgen ispisala je nove stranice historije osvojivši svoju osmu zlatnu medalju na Igrama, a 15. ukupno odbranivši naslov u trci masovnim startom na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu. Bjørgen je tako postala najuspješniji sportista u historiji Igara, a taj status potvrdila je izjednačivši se po broju zlata sa svojim sunarodnjacima Oleom Einarom Bjørndalenom i Bjernom Delijem.

Ali, nije uvijek bilo tako sjajno. U Calgaryju 1988. godine Norvežani su osvojili samo pet medalja i nijedno zlato, malo za zemlju s kilometrima skijaških staza, zemlju koja je upravo tih dana dobila organizaciju igara 1994. godine. Za ZOI 1994. godine u Lillehammeru država je promijenila kompletan sistem i osnovala organizacija nazvanu “Olympiatoppen”. U njoj je okupila naučnike, sponzore i sportaše. Plodove tog programa pobrali su upravo ovih dana u Južnoj Koreji.

Šta je ključ uspjeha? Jednostavno, Norvežani nikada neće spiskati milione da bi napravili tim u sportu kojeg u toj zemlji niko ne prati. Recimo, na bob. Na prvo mjesto stavljaju vezu između početnika, talenata i vrhunskog sporta. I tvrde da su klubovi ključ uspjeha.

Njihova je vizija sport svima. Do 12. godine djeca se zabavljaju trenirajući, prije te dobi nije bitno ko je pobjednik. Umjesto trkanja za pobjedama, fokus je na privlačenju djece u jedan od 11 hiljada lokalnih klubova. Ukupno 93 posto norveške djece trenira u nekom od tih klubova. Pojašnjenje je jednostavno. Što više ljudi uživa u sportu kao djeca, širi je bazen talenata koji će kasnije izrasti u vrhunske sportaše. Sve norveške medalje osvojili su sportaši koji su počeli u lokalnim klubovima. Nakon toga, ako je sportaš dobar, odvode ih u “Olympiatoppen”, elitni sportski centar, gdje vrhunska sportska nauka dolazi do izražaja.

Možda neki misle kako ova zemlja ulaže previše novca. No, i to je relativno. Olimpijski komitet ima budžet od oko 17 miliona eura. Deset puta manje od, primjerice, Britanaca. Norveški OK na zimske sportove troši deset miliona eura. Britanci toliko godišnje potroše samo na svoje veslače. Norveški sportaši ne zarađuju previše, moraju raditi, pa su mnogi od njih tesari, vodoinstalateri, učitelji, studenti. Nekima od njih nedostajalo je novaca prije odlaska u Koreju, pa su svoje stvari prodavali na “eBayu”.

Ali, ono što im nedostaje kada su novci u pitanju nadoknađuju međusobnom saradnjom i prijateljstvom. “Među nama ne smiju biti šu*ci! Ne može neko biti šu*ak i biti vrhunski sportista. Mi jednostavno nećemo takve u našem timu”, pojašnjava Kjetil Jansrud, koji je osvojio srebro i bronzu u Pyeongchangu. Pred Olimpijadu zajedno se svi spremaju u “Olympiatoppenu” i zajedno provode slobodno vrijeme. Primjerice, uvečer odu na večeru sa svojim partnerima. Nije neuobičajeno da neki od vrhunskih sportaša plaćaju siromašnijima da se domognu trening‑kampova. “Takav stav umetnut je u cijeli sistem. Ne ulažemo u sankanje ili bob jer to košta previše novca. To je paradoks u Norveškoj. Mi smo vrlo bogata zemlja, ali vjerujemo u socijalistički način poslovanja. Uspjeh bi trebao biti rezultat napornog rada i druženja”, objašnjava Morten Aasen, koji je nastupao za Norvešku na Olimpijskim igrama 1992. godine.

Osim toga, norveški sportaši stalno su na okupu. Ponekada dijele sobu 250 dana u godini. Ne borave često u hotelima s pet zvjezdica, jednokrevetne sobe rijetko iznajmljuju, samo onda kada je na putovanjima neparan broj sportaša. Ponekada spavaju i u bračnim ili “krevetima na sprat”. Za njih je to uobičajena stvar. Naravno, infrastruktura i zajedništvo samo su dio norveškog uspjeha. Oni su vitalna snježna nacija koja mnogo ulaže ne samo u skijanje nego i u trčanje i biatlon, gdje se osvaja više medalja. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su Norvežani širom otvorili vrata inozemnim stručnjacima, i to im se vratilo. Håvard Lorentzen osvojio je prvu medalju u brzom klizanju i na tome se zahvalio svom kanadskom treneru Jeremyju Wotherspoonu. Austrijski stručnjak Alexander Stockl zaslužan je za uspjehe norveških skakača. Tehnologija, također, igra veliku ulogu. Prije nekoliko godina, Norveška je pokrenula “veliki projekt klizanja”, kojim su brzo uveliko popravili umijeće svojih skijaša.

Norveška je nacija skijaša. Zimi postoje uvjeti za skijanje i treniranje i djeca i nemaju drugog izbora nego da stanu na skije. Izvor talenta u zemlji od 5,3 miliona stanovnika je nepresušan. Priroda je važna Norvežanima, porodice izlaze vani na druženje bez obzira na to kakvo je vrijeme. Zvuči jednostavno, ali je tako. Naravno, postoje glasine da uspjeh baš i nije zasnovan samo na sistemu i napornom radu. Sumnja se da dominacija Norvežana u skijaškom trčanju ima temelje u dopingu. Skijaško trčanje, kada je doping u pitanju, nešto je poput zimskog biciklizma. Brojni sportaši već su postali sumnjivi, među njima i neki vrhunski Norvežani. Svjetska prvakinja Therese Johaug morala je gledati Igre na televiziji jer je uzimala zabranjene tvari putem kreme za usne. Tvrdi da je samo htjela zaštititi usne od opeklina i da nije znala sastav kreme. Sprinter Martin Johnsrud Sundby bio je suspendiran na dva mjeseca jer nije prijavio uzimanje previše Salbutamola. Srećom po njega, suspenzija je istekla tokom ljetnih mjeseci.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Bilo kako bilo, 19. juna ćemo saznati ko će biti preko puta naših igrača. Možda ozbiljnost situacije oslikava konstatacija iz jednog bh. medija da sarajevski premijerligaši mogu za protivnika dobiti “nezgodni Vaduz”. Toliko nam je strah u kostima da je Vaduz (Evropu izbore kroz ligu Lihtenštajna), inače

Na Trećem svjetskom prvenstvu, odigranom u Francuskoj 1938. godine, Italija je uspjela odbraniti titulu, što i ne čudi ako se uzme u obzir da je fašistička vlast prijetila smrću svojim nogometašima ako ne budu prvaci. Oni su uoči početka finalnog meča s Mađarskom iz Rima primili telegram u kome je kratko pisalo: “Pobjeda ili smrt.” Golman mađarske reprezentacije Antal Szabó izjavio je da je namjerno puštao golove kako bi spasio živote nogometašima Italije, ali ga tada niko nije shvatao ozbiljno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!