SVOJIM SAM OČIMA VIDIO

Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima

Djeluje kao zakletva.

I jest.

Kao i ona, gotovo legendarna, iako pomalo zaboravljena:

Očinjeg mi vida.

Koliko li sam samo puta, kao dječak, čuo ovu zakletvu? I uvijek bi mi se učinila neobična, neprilična. Zamislio bih se, ali samo za trenutak (igra ne dopušta duga odsustva, pogotovo ne u misao), i značenje ovih riječi izgubilo bi se opet netragom u magli jezika.

Ništa toliko ne može zagolicati duh kao magična dvosmislenost riječi, riječi poput ovih.

Zašto bi se neko zaklinjao vidom očiju svojih (kad je sasvim dovoljno da se zakune očima, ili pak vidom), ili vidom očevim (što je još nejasnije, uza svu strašnu tradiciju osljepljivanja očeva kad je u pitanju preuzimanje vlasti), zašto bi ta kletva, kod toliko drugih, imala takvu težinu i tajanstvo, osim ako se u njoj ne skriva vid otaca (vid, veda, nazreće, proniknuće), sveti Vid, Svetovid (Svantevit, Svjatovid)?

Kakvu je samo snagu ova izreka imala prije nekih desetak stoljeća?!

Bjelobog što se uzdiže na konju od svjetlosti iznad dnjeparskih i dnjestarskih močvara, taj troglavi (Triglav, Troglav), četveroglavi i šesteroglavi mitski ubica noći, ubica Crnoboga (između njih dvojice sukob nikad ne prestaje), taj viđeni i izgubljeni vid zatočen u svom orijaškom kipu iz hrama u Rujani, sa svojim badom, badnjakom i bdjenjem (opet sanskrt) povlači se u jezičku usmenu kutijicu, sakrivenu negdje iza jezika, povlači se ispred četiri paoka sunčevog točka i ispred inkvizitorskog znaka.

Nestaje s njim i njegova družica Vida, nestaje Vesna, Perun (rastočen od Perunovog vrha do cvijeta perunike) – Perunu promijeniše ime, ali ne i ćud, nestaje Morana, Mokoš, nestaje volovski bog Volos (ili Veles)… nestaje… nestaju čak i hrastovi i lipe…

Sa zapaljenim čamcima, obrnutim argonautskim putem, nestaje mitska svita, uranja u Crno more.

Nemušta kutijica za jezikom, očinjeg mi vida, skriva njihove konje, njihove visove i cvjetove, skriva njihova Imena.

Koliko samo tih kutijica, koliko samo znamo o onome što znamo!? Jezik koji živimo, unatoč tome, vida nam rane, vida oči, samo je do naše želje da raširimo svoja osjetila i vidimo. Jedino tako ćemo moći naučiti ono što smo oduvijek znali.

 

Vid je naše temeljno iskustvo.

Ipak, postoji toliko stvari koje smo vidjeli tuđim očima. Još u djetinjstvu smo vidjeli mjesta i ljude koje zapravo nismo vidjeli. Pričali su nam o njima drugi.

Postoji i onaj nezaboravni pjesnički primjer gdje je izreka otvorila mnoge svoje mogućnosti (…ima jezero, kažu, svojim smo ga očima vidjeli…).

Prisjetite se samo filmova koje ste tako gledali. Prisjetite se filmova koje ste drugima pričali. Prisjetite se kako ste pomalo i izmišljali (možda da uljepšate film i još više fascinirate svoje slušaoce–gledaoce). Tako se umjetnost koja je gotovo sva okrenuta vidu pretakala u riječi, preobražavala u pokrenutoj mašini imaginacije.

Ponekad je tako ispričan film, te pokretne slike za kojima smo tragali u zakucima mozga, bio daleko dramatičniji (ovisno o pričaocu, a ovisno i o nama, o našoj želji da ga zaista vidimo).

Naravno, to su bile dječije igre. Iskustvo našeg života zapisano je ipak samo u našim očima, ispisano iglom vremena u borama oko očiju, kao što kaže istočnjačka poslovica. Ni sa čim se ne može usporediti osjećaj prvog viđenja nečeg. Kad smo nešto prvi put vidjeli, svojim očima. Sjetite se samo prvog zalaska sunca, sjetite se mora kad je prvi put naplavilo vaše oči, sjetite se prve djevojke koju ste poljubili, sjetite se svog lica u ogledalu, sjetite se pogleda na grad, s planine, sjetite se… tu prestaje ili uistinu tek počinje opsjena, to je kraj imaginacije ili možda njen skriveni, tajni početak. To je taj neiskazivi osjećaj koji bismo mogli izraziti samo u dvije riječi: ja živim.

Danas se sve oko nas trudi da što manje vidimo vlastitim očima. Postoje fotografije, knjige s fotosima, novine, postoji televizija. Uvijek je neko drugo oko umjesto nas prisutno. Uvijek je neko drugi vidio prije nego što ćemo mi vidjeti. Što smo stariji, sve smo više toga svjesni.

Svjesni smo da sve manje vidimo.

Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima.

Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima.

Vidjeti očima iskustvo je koje se ni sa čim ne može usporediti. Oči (ogledala duše) prijatelj su kojeg smo zaboravili.

Prisjetite se toga kad u nekoj raspravi svoga sagovornika budete uvjeravali u nešto i pritom mu tvrdili: Čovječe, svojim sam očima vidio!

 

Svijet se okreće u našim očima.

Viđen je zapravo nekim drugim očima.

Drukčije danas vidimo svijet nego što ga je mogao vidjeti bilo ko prije nas. Neko ko je svijet nastojao rastumačiti na osnovu Knjige. Ili Knjiga?! Ovisno o tom kako gledate na stvari.

 

Čijim se očima može vidjeti Gioconda?

Ili Gioconda?

Ili Tadž Mahal?

Kap vode u kojoj je sublimiran svijet?

Život i smrt sjene?

Ili vjetar u grivama i repovima divljih konja?

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!