Svjetsko prvenstvo u antičkim tragedijama

Što je više nesporazuma, jezik je bogatiji. Tako se mogu čuti vrlo zanimljive stvari kao što su igra bez igre, incidentna igra u smislu trofejne igre, igračeva raskoš, genijalni udarac, stopostotna šansa (obično promašaj), logičan rezultat stanja (pri gubitku)

Otvore se ponekad neki razgovori o kojima ne prestaješ razmišljati. I obično iz šale. A šala se šali s nama. Nalik je na loptu. Onu u koju svi gledaju, na obližnjem stadionu ili otvorenom prozoru u sve stadione. Šala je okrugla.

Izraz iz jedne od brojnih igara koje su izmišljene ili su naprosto proizišle kao logična djelatnost homo ludensa. Čak i za najnaivnije, te igre odavno nisu imitacija života nego život sam (možda zato što je i život postao imitacija života).

U svakom slučaju, ovaj je izraz degažiran iz jedne od onih loptastih igara koje se ne igraju ni glavom, ni rukom (čak ni u vodi), ni reketom, nego prije svega nogom. S obzirom na oblo spokojstvo planete i obline vasionskih priviđenja, on je munjevito osvojio sve. Osnovno značenje te okrugline jeste sreća: fudbalska lopta u svom prvotnom obliku podsjeća na glavu Kairosa, boga sretnog trenutka, a na onaj čuperak na ćelavoj glavi za koji bismo ga mogli uhvatiti nedvosmisleno podsjećaju vezice i bajlag (nekadašnji, što pamte stari). Čuperka na lopti odavno nema, a iz sportskog života emitiran je u međuvremenu čitav jedan frazarij koji je, naravno, pratio razvoj igre. Šta se tu sve ne može čuti! Pošto postoje tri kaste: oni koji odlučuju kako se goni i lovi lopta, oni koji igraju i oni koji gledaju, frazarij ih na svoj način povezuje i nastoji pomiriti u začaranom verbalnom krugu. Što je više nesporazuma, jezik je bogatiji (bolje rečeno barokniji). Tako se mogu čuti vrlo zanimljive stvari kao što su igra bez igre, incidentna igra u smislu trofejne igre, igračeva raskoš (misli se na dar za igru), genijalni udarac, stopostotna šansa (obično promašaj), logičan rezultat stanja (pri gubitku), naš čuveni inat (kad izjednačimo ili pobijedimo), postoje, naravno, i zeleni stolovi, žuti kartoni, crveni kartoni, jednom riječju: frazeološki semafor. Sve ostalo spada u crne fondove koji su jednako nevidljivi kao i svijet u ogledalima, jer se u ogledalima već odavno ne vidi ništa. A tek kladionice?! I svjetske uprave!

Najvažnija sporedna stvar na svijetu neprimjetno je naplavila naš svakodnevni život u kojem se neprekidno faulira, odlazi u aut, genijalno prodire, duplo pasira ili nespokojno čami u ofsajdu.

Možda je to i dobro. Ako se prisjetimo izreke o sreći u igri lopta je okrugla i ako se osvrnemo oko sebe, moći ćemo bez ikakva posebna truda primijetiti da je, zapravo, sve okruglo: okrugao je dan, okrugao mjesec, okrugla godina, posebno je zaokružen godišnji odmor, odnosno posao za one koji ne rade, okrugli su naši snovi, okrugao je osmijeh omiljene spikerice. Okruglo pa na ćoše, što bi rekli naši mudri starci koji još žive u jeziku, iako stariji od mnogih današnjih igara (o tom ćošetu ipak drugi put).

Krupjei naše svakodnevice vrte li vrte svoje rulete, a nama upućuju vanvremenski pogled u kojem je samo jedan smisao: lopta je okrugla. Pa pošto, po latinskoj poslovici, odvažne sreća pomaže, izvolite u igru, ona je daleko kompleksnija od igre šibica u kojoj su samo tri kutijice i jedna loptica, ali čiji je put i tu, gle čuda, tako teško slijediti.

I tako smo zajedno gledali utakmicu koja ništa nije mogla promijeniti, čak ni s pobjedom. Bi pobjeda, a niko se ne raduje. Onda se razgovor neočekivano preokrenu.

– Kažem vam, to je jedini razlog zašto antička tragedija ne komunicira na pravi način s našim vremenom. Ona je, doduše, tu, oko nas, ali je ljudi ne prepoznaju. Stvari se s vremenom mijenjaju… – govorio je oduševljeno bivši učenik klasične gimnazije svojim prijateljima za stolom.

– Daj, bolan, mezi malo, šta pričaš… – govori mu jedan od prijatelja.

Ali, ljubitelj klasične starine nije se dao zbuniti.

– Sve je tu – nastavljao je on žustro – i junaci i sudbina koju određuju bogovi i tragički sukob i katarza i deus ex machina.

– A ti, drugi put, kad padne gol, viči iz sve snage kataaarzaaa, a ne goool, sunce ti žeženo! – dobacuje mu neko.

– I hoću, da znaš! – mršti se od dragosti analitičar dok ispija antiknu šljivovicu.

– Samo, koliko vidim, ako bude kao što treba, pohapsit će ti pola Olimpa, moj brajko… – ozbiljno veli jedan starac držeći u ruci sportske novine ispunjene bombastičnim nazivima kao da je u pitanju kriminalistički bilten. – Šta će onda ostati od tvoje antičke tragedije u kopačkama?

– To je antička komedija, bolan…

– Ostat će igra, samo igra i… okrugla lopta.

Razgovor mi se učinio neobičnim.

– O čemu to oni govore?

– Valjda onaj tvrdi da je nogomet moderni prikaz antičke tragedije ili drame, ne znam više… I da je to razlog zašto ga ljudi toliko vole.

– Zanimljivo.

– Naravno da jest. Kad je tako kako je, onda je svaka glupost zanimljiva. Moguće je održati i svjetsko prvenstvo u antičkim tragedijama.

– I to je zanimljivo.

– Hajde, čovječe, tebi je sve zanimljivo.

– Nije baš sve, ali izvođenje antičkih tragedija na iskonski način, u izuzetnim postavkama i na posebno izabranim mjestima, čini se…

– Koja mjesta, gledali smo utakmicu i šta?

– Možda nisi dobro gledao i zato nisi ni vidio. Izgleda da je čovjek u pravu.

– Sad si ga stvarno prekardašio. Ili je to zezancija koju od tebe nisam očekivao?

– Znaš li šta je drama?

– Znam.

– Stvarno?

– Stvarno-nestvarno. Mislim da sam ondje jedanput i bio.

– Gdje si, bolan, bio?

– U Drami. To je mjesto u Grčkoj. Vodili su nas tamo da nešto pokažu…

– Šta su pokazali?

– Šta se ima pokazati?! Nemam pojma. Sve sam zaboravio. To je i inače bila greška. Nek takvi kao ti i oni vode tamo svoje tetke.

– U Dramu?

– U Dramu, bezbeli. Možda u Grčkoj ima i mjesto koje se zove Tragedija, ali ja ondje nisam bio.

PROČITAJTE I...

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!