Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Većina ih je svjedočila javno

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Istina se ne smije prešutjeti. Svako ko ima znanje, saznanje, očevidac je ili svjedok događaja grehota je da prešuti. U ime mira, istine i u ime budućnosti. Istinu treba iznijeti pred lice pravde i u Hagu i pred domaćim sudovima”, riječi su Kade Hotić, predstavnice Pokreta “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, koja je i sama bila svjedok na jednom od haških procesa.

Prva presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima u julu 1995. godine u Srebrenici izvršen genocid, izrečena je u aprilu 2004. godine bivšem načelniku štaba Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Radislavu Krstiću. “To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje nego čitavo čovječanstvo. Žalbeno vijeće naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su za njega odgovorni nosit će žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da počine jedan tako jeziv čin u budućnosti”, kazao je sudija Theodor Meron na izricanju presude.

Haški tribunal utvrdio je, na osnovu dokaza iznesenih na suđenjima, nedvojbeno da je u julu 1995. u Srebrenici i oko Srebrenice ubijeno više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Pogubljenja muškaraca koji su u Potočarima odvojeni od žena i djece, ili su zarobljeni u šumama kroz koje su se pokušali probiti iz obruča srpskih snaga, dešavala su se u Potočarima, Bratuncu, Kravici, Novoj Kasabi, Pilici, Orahovcu, na brani Petkovci i farmi Branjevo.

Zbog počinjenog genocida, na doživotne kazne zatvora osuđena su trojica haških optuženika – Zdravko Tolimir i Ljubiša Beara, bivši pripadnici Glavnog štaba VRS‑a, te Vujadin Popović, nekadašnji oficir za sigurnost Drinskog korpusa Vojske RS-a.

Za zločine pomaganja i podržavanja genocida u Hagu osuđeni su Radislav Krstić i Drago Nikolić, 13 optuženih proglašeno je krivim za zločine protiv čovječnosti, a njih 10 za kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik RS‑a i vrhovni komandant VRS‑a, u martu ove godine nepravomoćnom presudom proglašen je krivim za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine u Bosni i Hercegovini, te osuđen na kaznu od 40 godina zatvora. Na konačan sudski epilog čeka se i u predmetu protiv bivšeg komandanta VRS-a Ratka Mladića, u kojem se iznošenje završnih riječi očekuje krajem ove godine.

Presude zasnovane na dokazima i svjedočenjima pomogle su da se utvrdi šta se u ljeto 1995. godine dešavalo u Srebrenici, ali i oko ove tada UN-ove zaštićene zone.

Oko 1.000 svjedoka govorilo je o Srebrenici pred MKSJ. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su uspjeli preživjeti masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno, dok su nekima izrečene mjere zaštite identiteta, iz ličnih razloga ili zbog njihove sigurnosti.

Maloljetnik koji je preživio strijeljanje

Prema tvrdnjama Haškog tužilaštva, samo 12 Bošnjaka preživjelo je neka od masovnih strijeljanja koja su se planski i organizirano dešavala u periodu od 11. do 17. jula 1995. godine. Većina ih je svjedočila već 2000. godine na suđenju generalu Krstiću.

Zaštićeni svjedok “O” imao je 17 godina kada je izveden na strijeljanje na brani kod Petkovaca, gdje je, prema presudama, u noći između 14. i 15. jula 1995. godine ubijeno više stotina bošnjačkih muškaraca. On je ispričao da je nakon pada Srebrenice bio u koloni muškaraca koji su se kroz šume pokušali probiti do Tuzle. Nakon dva dana, grupa s kojom se kretao predala se snagama VRS-a. Svjedok se prisjetio da su zarobljenici najprije okupljeni na livadi kod sela Sandići. Potom su kamionima odvezeni do Bratunca, a zatim preko Zvornika do škole u selu Petkovci. Iz učionice u kojoj se nalazio svjedok “O” čuo je kako vojnici prozivaju po petericu zarobljenika da izađu, nakon čega bi se čuli pucnji, a prozivka ponovila.

“Neki su vikali: ‘Dajte nam vode, pa nas onda ubijte.’ I stvarno mi je bilo žao umrijeti žedan. I zavlačio sam se među ljude dok sam mogao. Kao i svi ostali, da još koju sekundu živim. I kada je stvarno došao red na mene, ja sam iskočio s ostalim i prišao bliže kamionu. Vidio sam ubijene ljude. Kao poredani su u vrstama – jedna vrsta, druga vrsta. Nisam mogao vidjeti krajeve tih vrsta, tih ubijenih ljudi, ali sam mogao naslutiti u mraku. Pomislio sam da ću brzo umrijeti, da se neću patiti. Mislio sam da moja mama nikada neće znati gdje sam. Kad smo došli na mjesto, neko je rekao da legnemo i tad smo počeli padati naprijed. Počela je pucnjava. Ja se nisam bacio. Ne znam šta se desilo. Mislio sam da neću preživjeti. Mislio sam da sam završio. U jednom trenutku kad sam ležao, vojnička čizma stala je ispred mog lica. Ja sam gledao, nisam zatvarao oči. Taj vojnik je prešao preko mene. I pucao je u glavu čovjeka koji je ležao pored mene. Zatvorio sam oči i tada me je pogodilo u desno rame – ili rasprskavajuća municija ili kamenice. I onda sam rekao: ‘Aj, majko, sav sam izranjavan, što ne umrem?!'”

Svjedok je rekao da je, nakon što su vojnici “završili posao i otišli”, čuo stenjanje još jednog preživjelog. Preko leševa je dopuzao do njega, zubima su jedan drugome pregrizli konopce oko vezanih ruku i zatim su sišli u neki kanal pored stratišta. Sutradan su se popeli na obližnje brdo s kojeg su vidjeli branu prekrivenu leševima.

Šest puta svjedok

Na svim dosadašnjim haškim suđenjima za zločine u Srebrenici, ukupno šest puta, iskaz je dao svjedok “RM255”, jedan od rijetkih koji je preživio strijeljanje 16. jula 1995. godine na poljoprivrednom dobru Branjevo kod Zvornika. On je kazao da se poslije ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, 11. jula, pridružio hiljadama žena i djece u Potočarima, dok su njegovi sinovi s kolonom vojno sposobnih muškaraca krenuli prema Tuzli. Uprkos poodmaklim godinama, svjedok je u Potočarima odvojen od ostatka porodice i zatvoren u zloglasnu “Bijelu kuću”, u kojoj su bili zarobljeni muškarci, a zatim je autobusom preko Bratunca i Srbije prebačen do sela Pilica. Kaže da je u koloni bilo sedam autobusa. Narednog jutra, 16. jula, zarobljenici su iz škole u Pilici odvođeni na obližnju farmu Branjevo pred streljački vod.

“Autobus je stao. Vrata se otvorila. Srpska vojska okružila je autobus. Počeli su psovati da izlazimo. Išli smo tom stazom prema strijeljanju. Poneki je mrtav bio na toj stazi. Doveli su nas tamo gdje su bili ljudi koji su već poubijani. Sve su to bili redovi leševa, kao da su polegli. I kad smo stali, rekli su nam da se poravnamo s njima. ‘Okrenite leđa!’ Bilo je: ‘Lezi’, i – rafal je sasjekao. Ja sam pao odmah, a pali su i ostali. Poslije je neko pitao: ‘Ima li ko živ?’ Jedan kaže: ‘Imam ja!’ Drugi kaže: ‘Imam ja, haj me ubij!’ Ja sam prešutio. Tako su dogonili sedam puta. Metak sipa svuda oko mene. Sa svih strana, ali u me ne udara ni jedan.”

Svjedok je ispričao da je povez s ruku skinuo u sumrak i da je tada uspio pobjeći u šumu. No, nakon desetak dana, ponovo je zarobljen i odveden u logor Batković, u kojem je u zarobljeništvu proveo još pet mjeseci, sve do razmjene.

Njegova oba sina i dva brata nisu preživjeli genocid u Srebrenici. “Srebrenica, to je bio logor. I patnja. I sve kad su nas izmučili, ispatili, onda opet hoće da pobije sve redom. Ali, zašto pobiše starce od 80 godina?! Pa to su civili. To zna svako. Pa zašto onu djecu od 15-16 godina pobiše?! Zašto? Pa to je k'o cvijeće bilo. K'o ruža.”

Ruke – dvije priče

Mevludin Orić jedan je od ukupno 12 Bošnjaka koji su preživjeli strijeljanja na srebreničkim stratištima. Svjedočio je nekoliko puta i uglavnom je opisivao noć 15. jula, kada je, nakon zarobljavanja i dovođenja u školu na Grbavcima s oko 1.000 muškaraca, izvođen na stratište u Orahovcu, u blizini Zvornika. “Vežu ti oči i vode te na kamion. Ja sam bio u šestoj turi. Kad smo stigli na to mjesto, rekli su nam da iskačemo. Ispod poveza sam vidio da smo na livadi. Tada me je zovnuo moj amidžić. Uzeo sam ga za ruku. Rekao je da će nas pobiti. Ja sam njemu rekao: ‘Neće, ne boj se.’ Tad su rafali složili. Njega su odmah pogodili. Zapomagao je. Stiskao mi ruku. Pao je po meni. Jedno vrijeme je drhtao, a onda se ukočio. Umro je na meni. Ja sam se pravio da sam mrtav. Ustao sam tek kad su ovi završili s pucnjavom i otišli. Tijelo mi je bilo utrnulo i jedva sam se digao na noge. Pogledao sam oko sebe i vidio mrtve. E tad sam počeo da zapomažem. Od straha. Nisam se mogao zaustaviti.” Mevludin je s još trojicom preživjelih uspio pobjeći s Orahovca te je na slobodnu teritoriju došao 21. jula 1995. godine.

——

“Pa, gdje to ima da neko biće tako sve to uništi, pobije, sve unakazi?! Samo zamisli ovog mog najmlađeg sina, one rukice, da mogu one rukice uginuti, da ih više nema, da ih ne gledaš, da beru jagode, da pišu knjigu svoju, da idu u školu, da idu na ekskurziju. Kako koje jutro osvane, kriješ oči da ne vidiš jutra, da ne vidiš kako djeca idu u školu, kako muževi idu na posao…”, riječi su svjedokinje “DD”, kojoj su vojnici u Potočarima iz ruku oteli četrnaestogodišnjeg sina.

Na suđenju Radislavu Krstiću ispričala je da je u julu 1995. godine, kada je VRS napala Srebrenicu, posljednji put vidjela muža i dvoje djece, od četvero. Bježeći od granata, muškarci, među kojima i njen muž i najstariji sin, otišli su u šumu, a ona je sa sinovima od 11 i 14 godina stigla u Potočare, gdje je bez hrane i vode provela dva dana. Tog “crnog četvrtka”, kako je rekla, vojnici su njenog četrnaestogodišnjeg sina silom odvojili od nje i s ostalim muškarcima ukrcali ga u autobus. “'Šta će vam on? On je ‘81. godište. Šta ćete s njim’, govorila sam, a on je preplašen rekao: ‘Mama, uzmi ti moju torbu.’ To je posljednje što sam od njega čula.”

U Hagu je više puta svjedočila i Mirsada Malagić. Govoreći o dešavanjima u Potočarima između 12. i 13. jula, Malagić je rekla kako je tog popodneva na cesti ispred obližnje kuće vidjela jednog vojnika UNPROFOR-a koji je bio zavezan za vozilo. “I zbog tog prizora me je uhvatila panika. Tada sam shvatila da nam se u Potočarima ne sprema ništa dobro, da nas ti vojnici ne mogu zaštititi, da su možda sasvim bespomoćni s obzirom na sve što se događalo.”

Prema njenim riječima, srpski vojnici, od kojih su neki bili obučeni u uniforme UNPROFOR-a, uvečer su počeli odvoditi muškarce u grupama, u kuću iza tvornice cinka. Svaki put kada bi odveli nekog muškarca, čuo bi se vrisak žena. “Muškarci su odvođeni tokom cijele noći. Ti srpski vojnici su s lampama dolazili u masu naroda, gdje su vidjeli muškarce, uzimali i odvodili. I nikad ih nisu vratili. Te noći bio je veliki haos. Čula se vriska iz pravca tih kuća u koje su oni dovodili muškarce. Ne znam šta se tačno dešavalo, ali dopirali su krici. To je bilo tako strašno. Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, niko nije mogao spavati. Niko nije znao šta raditi.”

Mirsada Malagić prepoznala je neke od muškaraca i dječaka koji su te noći odvedeni. “I tako je prošla ta noć, možda najgora, najteža noć u mom životu.”

Mogućnost svjedočenja pred Tribunalom prilika je da svijet čuje priče žrtava i ono što su one preživjele, da čuje kakav je to utjecaj imalo na njihove živote poslije, u nadi da se zločini više nikada ne ponove. Bez svjedoka, ne bi bilo ni suđenja niti presude.

Ponos tokom svjedočenja, razočarenje i praznina poslije

Mirsada Malagić u julu 1995. imala je 36 godina. Imala je supruga, tri sina i bila je trudna. Nakon što je VRS zauzela zaštićenu zonu Srebrenice, Mirsada, njen jedanaestogodišnji sin Adnan i sedamdesetogodišnji svekar Omer pobjegli su sa ženama, djecom i starcima prema bazi UN-a u Potočarima. Njen muž Salko, 12-godišnji sin Elvir, 16-godišnji sin Admir, koji su na put do slobode krenuli šumom, genocid nisu preživjeli. O onome što je vidjela i preživjela u Srebrenici Mirsada je četiri puta svjedočila u haškim predmetima, i to protiv Radislava Krstića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Dva su je puta pozivali i na domaće sudove. “Svjedočiti protiv najtraženijih ratnih zločinaca, mislim da je to veliko. Ogromna je to odgovornost i obaveza. Nažalost, mislim da to niko u našem društvu ne cijeni”, kazala je Mirsada u razgovoru za Stav.

Život nakon rata i tragedije koju je preživjela bolan je i težak. Mirsada danas živi s kćerkom kao podstanar. Uprkos egzistencijalnim i zdravstvenim problemima koje su imale, Mirsada kaže da se nikada nije dvoumila oko svjedočenja: “Ja sam prvi put 2000. godine išla u Hag. Nisam se dvoumila niti plašila. Nisam tražila zaštitne mjere. Plaćala sam ženu da ostane s mojom kćerkicom. Bila je mala, skoro invalid. Znala sam dići kredit da je vodim u banju zbog liječenja. I opet sam je ostavljala jer sam odlazila da svjedočim.”

Mirsada ističe da je tokom svjedočenja uvijek imala snage i hrabrosti pričati i odgovarati na razna pitanja u sudnici koja su nekada bila i provokativna i ponižavajuća. “Kriza me je hvatala kad iz sudnice odem u sobu za odmor. Onda mi bude teško i plačem. Ali, u sudnici je preovladavao ponos. I prihvatila sam da svjedočim javno. Neću da se krijem jer nisu se ni oni koji su činili zločine tada krili”, kaže Mirsada i dodaje da je ostala razočarana nakon presude Radovanu Karadžiću, kojem je, prema njenom mišljenju, i doživotni zatvor mala kazna.

Razočarana je i što svjedoci ostanu bez podrške: “U Hagu ti pruže sve, a kad se vratiš, nazovu te još jednom, najčešće pred presudu. I to je sve. Na tebe svi zaborave. Kad ponovo zatrebaš, ponovo zovu. Mislim da to nije ispravno. Vjerujte, iz Srebrenice sam došla u lošem stanju. Ali nakon svjedočenja… To najbolje ilustrira gomila lijekova koje pijem danas da bih mogla komunicirati s ovim mojim djetetom.”

Uprkos gorčini koju osjeća danas, Mirsada Malagić tvrdi da ne bi mogla šutjeti nakon onoga što je vidjela u Potočarima, u noći između 12. i 13. jula 1995. godine: “Zar treba da štedim svoj život nakon onoga što sam vidjela i doživjela? Danas kad odete u Potočare i dođete u dolinu onih bijelih nišana… Tu ne mogu pričati. Ali sam samo zbog tih bijelih nišana ja svjedočila. I uvijek bih.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!