Svjedočenja preživjelih iz III-4

Smatrala sam da ništa ne može publici približiti ovaj događaj bolje od svjedočenja onih koji su bili njegovi očevici. S obzirom na to da me zanimala usmena historija, došla sam na ideju da pronađem učenike koji su bili u razredu učiteljice Fatime u trenutku kada je granata pala. Intervjui su obavljeni s devet nekadašnjih učenika učiteljice Fatime”, kaže Aida Sinanović-Brčić

Piše: Sanadin VOLODER

Mnogo je datuma u bližoj i daljoj prošlosti Bosne i Hercegovine zapamćenih zbog teških i krvavih događaja. Jedan od datuma koji ovom prilikom izdvajamo najbolje opisuje rečenica prvog predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegović, koji je rekao da je “na trenutak zamrzio ljudski rod”.

Devetog novembra 1993. godine pripadnici HVO-a srušili su Stari most u Mostaru. U 10 sati i 16 minuta. Istog dana, malo kasnije, u 10 sati i 55 minuta u sarajevskom naselju Ali-pašino Polje granata ispaljena s položaja Vojske RS-a ubila je učiteljicu i troje učenika. Učiteljica Fatima Gunić i njeni đaci Vedad Mujkanović (1984) i Adis Mujala (1984) poginuli su u improviziranoj učionici u OŠ “Prvi maj” na času bosanskog jezika. Njihova posljednja lekcija bila je Zlatna kantica. Ispred ulaza u učionicu poginuo je učenik Feđa Salkić (1986).

Na početku obilježavanja 24. godišnjice ubistva Fatime Gunić i tri učenika Hajrudin Ćuprija, direktor OŠ “Fatima Gunić”, izjavio je da mu je najteže govoriti na ovaj dan.

“Mi se trudimo da svake godine što osjećajnije obilježavamo ovaj najvažniji datum za našu školu. Uvijek imamo dva cilja: da se nikad ne zaboravi i da pošaljemo snažnu poruku ljubavi, međusobnog poštovanja i tolerancije da se više nikad i nigdje ne desi ubijanje nedužne djece i civila. Prošle godine pustili smo ovdje golubove mira jer su tada ginula djeca u Siriji, također u učionicama na nastavi. Ove godine simbolično na kartonima postavljamo ‘sarajevske ruže’, a naredne godine imat ćemo ‘sarajevske ruže’ na mjestu na kojem je pala granata”, kazao je Ćuprija.

Na 20. godišnjicu od pogibije učiteljice Fatime Gunić i trojice učenika u školi otvorena je “Soba sjećanja”, u kojoj su izloženi razni predmeti, odjeća i novinski članci koji podsjećaju na dan kada je eksplozija granate ugasila njihove živote.

Nastavnica historije Aida Sinanović-Brčić bila je tokom svog rada u OŠ “Fatima Gunić” 2015. godine dio tima koji je uradio generacijski projekt. Snimili su dvanaestominutni film, koji je tek djelić od nekoliko sati snimljenog materijala razgovora s osobama koje su svjedočile tragičnom događaju.

“Bila sam dio tima koji je bio zadužen za organizaciju priredbe povodom obilježavanja godišnjice pogibije učiteljice Fatime Gunić i njena tri učenika. Smatrala sam da ništa ne može publici približiti ovaj događaj bolje od svjedočenja onih koji su bili njegovi očevici. S obzirom na to da me zanimala usmena historija, došla sam na ideju da pronađem učenike koji su bili u razredu učiteljice Fatime u trenutku kada je granata pala. Intervjui su obavljeni s devet nekadašnjih učenika učiteljice Fatime”, kaže nam Aida Sinanović-Brčić, ističući da prvobitno nisu ni planirali napraviti film.

DJETINJSTVO U OPKOLJENOM GRADU

“Početna ideja bila je da napravim priču o učenicima koji su se zadesili u učionici kada je pala granata, o tome kako su oni to sve doživjeli, kako su se kasnije nosili sa svim oni što su tog dana vidjeli. Međutim, potrebe priredbe odredile su da to na kraju ipak bude film. Uz puno truda, uspjeli smo snimljeni materijal skratiti na 12 minuta. U projektu su učestvovale tri osobe: moj muž, moja sestra i ja. Ja sam uradila intervjue, muž mi je pomogao oko transkripata. Zajedno smo osmislili scenarij te izdvojili dijelove koji će biti prikazani u filmu. Sestra je sve to montirala. Fotografije učionice nakon tragičnog događaja dobila sam od kolegice s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Fotografije poginulih učenika dobila sam od gospodina Avde Huseinovića”, naglašava Sinanović-Brčić.

Za potrebe priredbe iskorišten je manji dio, a većina materijala još nije dostupna javnosti, priča nam Aida. “Podaci koje smo dobili od intervjuiranih učesnika govore o njihovim individualnim doživljajima, kako samog rata, tako i konkretnog događaja, o posljedicama koje je događaj ostavio na njih, o optimizmu i snazi da se iz svega opet izađe kao pobjednik. Materijal se dodatno može iskoristiti za širu priču o svakome od njih, za priču o djetinjstvu u ratu, o ratnoj školi, o načinu izvođenja nastave u opkoljenom Sarajevu”, dodala je Sinanović‑Brčić.

Govoreći o emocijama doživljenim tokom snimanja filma, Aida Sinanović-Brčić kaže da ju je sve to posjetilo na njeno djetinjstvo i rat jer su i ona i njen muž išli u ovu osnovnu školu, koja se sad zove po ubijenoj učiteljici Fatimi Gunić.

“Bili smo duboko dirnuti onim što smo čuli. Svi ti mladi ljudi koje smo intervjuirali jesu naša generacija. Odlično su nam bile poznate priče o nastavi koja se odvijala u podrumima i poslovnim prostorima, o strepnjama roditelja da li da nas taj dan puste u školu ili ne, o pisanju zadaće uz svijeću, o razredima koje su činili učenici izbjegli na Ali-pašino Polje iz raznih dijelova Sarajeva, o našim ranjenim i poginulim drugovima. Bilo nam je zajedničko djetinjstvo u opkoljenom Sarajevu.”

Kao i svaki razred, i III-4 je imao svoje priče. Oni koji su poznavali učiteljicu Fatimu Gunić kažu da je bila veoma lijepa i uvijek uređena. Imala je smeđu, valovitu kosu i svijetle oči. Bila je blage naravi. Imala je lijep i blag glas.

“Znalo se kad se treba raditi, a kad se nešto može pretočiti u igru”.

“Svi smo voljeli našu učiteljicu.” “Gledajući s ove distance, shvatam da je ogromna snaga uložena u nas, da se animiramo, da ne budemo pasivni”, kažu bivši učenici učiteljice Fatime Gunić.

Za ubijenog Adisa Mujalu njegovi vršnjaci iz III-4 razreda kažu da je bio radoznao dječak, razigran, veseo i pomalo nestašan. Bio je omiljen u razredu. Njegov drug iz klupe kaže da je mnogo volio fudbal i da je najčešće branio.

Za rahmetli Vedada Mujkanovića tvrde da je bio veoma miran, tih i povučen dječak. A zatim se desio 9. novembar 1993. godine…

Učiteljica Fatima Gunić rođena je 3. novembra 1949. godine u Prijedoru. Osnovnu i učiteljsku školu završila je u svom rodnom gradu. Pedagošku akademiju završila je 1976. godine u Banjoj Luci.

U školi “Prvi maj”, koja sada nosi njeno ime, radila je kao nastavnik razredne nastave od 9. oktobra 1980. do 31. augusta 1981. godine, a zatim ponovo od 7. septembra 1988. godine do svoje tragične smrti. Voljela je svoj poziv i obavljala ga je znalački savjesno i odgovorno.

Posljednju godinu provela je radeći u ratnim uvjetima, prelazeći s punkta na punkt, iz podruma u podrum, radeći s ljubavlju s učenicima dok su sjedili uplašeni sa sveskom na koljenima u nekom uglu improvizirane učionice bez table, stolova itd.

Primjer filma o učiteljici Fatimi, Vedadu, Adisu i Feđi možda bude motivacija mnogima da iskoriste blagodati savremenih tehnologija da dokumentiraju dešavanja u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu dok su još sjećanja svježa i dok su još svjedoci živi.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!