Svi su, bre, u nekom “exitu”

Pazite, Bosanci, mi smo vas prešišali. Mi Hrvati svjesni smo koliko treba štedjeti. Ne samo na novcu nego i na likovima. A vi, nekako se ne date. Jer, vama za ofucan vic još uvijek trebaju i Mujo i Haso

Za razliku od Milijana Brkića, koji svoj politički život živi u rascjepu između propisanog i prepisanog, kao kolumnist bez granica već dulje vrijeme prostor svoje slobode živim u rascjepu između onih koji se meni na nešto tuže u nadi da ću o tome pisati i onih drugih koji me tuže jer sam nešto o njima napisao. Ili, preciznije, jer sam ih opisao. Budući da trebaš advokata kad te tuže, ja ih znam nekoliko. Bave se, uglavnom, duševnim bolima, uvredama časti i uvredama inače.

Tako me je, nakon mojega povratka iz Londona u travnju ove godine, gdje sam, predstavljajući hrvatsku književnost s jednim uigranim i kompetentnim timom, proveo više vremena znojeći se od isprika odgovarajući na pitanja zašto nam je ministar kulture filoustaša, nego nesmetano radeći posao radi kojega me je Ministarstvo Istine, na čelu s tada ministrom a sada tehničarom Hasanbegovićem u neku ruku (desnu, lijevu, vragu brige), i poslalo, jedan od mojih advokata pitao što mislim o “Brexitu”. Iako se ona, od mene nepozvana, bavi mnome, moj posao nije politika. Moj je posao struka. Tako da nisam imao pojma što je to “Brexit”. Ja sam mislio da je to eksplozivan odgovor Leskovca Novom Sadu u vidu pokretanja novog festivala koji je više srpski “da ga ceo svet razume” nego što je to slučaj s EXIT-om te da se on odaziva na skraćenicu sintagme “Bre-Exit” i time lokalizira globalno. Kad ono, to je bio neki drugi “Grexit” (tada je nastojala iz EU izaći Grčka), koji je u onome “bre” kojega ja povezujem s morem, za razliku od mene, vidio Britaniju i njezin izlazak iz Unije. Da, stvari se parcijaliziraju.

Jer, kad smo već kod Milijana i Hasanbegovića, koji će postati predsjednici HDZ-a samo ako se Andrej Plenković samodezintegrira i samoraspusti do samozapuštenosti, svi su oni kontrast priči Britanca staroga kova Johna Donnea, koji je (ne, to nije bio Hemingway) napisao: Nijedan čovjek nije otok. Ako jedan čovjek umre, Europe je manje. Ili tako nekako. Svi su, bre, u nekom “exitu”. Od samih sebe, iz sebe samih. Gdje ako ne u same sebe?! Mrvljenje cjeline trend je ovih dana. Pazite, Bosanci, mi smo vas prešišali. Mi Hrvati svjesni smo koliko treba štedjeti. Ne samo na novcu nego i na likovima. A vi, nekako se ne date. Jer, vama za ofucan vic još uvijek trebaju i Mujo i Haso, a nama je, sada već više od pola godine, u dramatskoj pauzi od njega sama, dostatan samo Haso. “Brexit” je početak domino‑efekta štednje na nama samima. Mi smo to tako nekako sebi shvatili.

A to šta je Britanija, znali smo i prije. Otok. Mi u Rijeci kompleks otoka sve do Paga, s dominantnim i nekad Titovim, a sada Krčkim mostom s Maticom Zemljom povezanim otokom Krkom, zovemo Bodulija. Priča o Bodulima klišeizirano ide u smjeru njihove škrtosti i samoživosti. Onako više folklorno, a ponekad i istinito. Britanci su, zapravo, Boduli. Sami sebi dovoljni. Toliko da, kad se nađeš u Londonu, tom srcu bivšeg imperija koji nikako da prespava svoju bivšost, ne možeš naći kakvu takvu internetsku vezu. Boduli da boduli. Svi se oni znaju. I kao i Italija na mahove, kao i Mađarska i Austrija u manjim dimenzijama, kao i Francuska uvijek, a Belgija skoro pa, hvala dragom Leopoldu, nikad, pate od sindroma koji se, nažalost, u kulturama proučava samo u jednini. Od specifične vrste kolektivnog PTSP‑a, kojega bi za potrebu ove prekokanalne anamneze mogli radno nazvati PISP ili Post Imperijalnim Stresnim Poremećajem. Nešto čemu još od učestalih buna protiv Dahija teže Srbi u forsiranju epova reka, ali još nisu tome niti blizu. Britanija ne samo da je na nultom meridijanu nego se njome mjeri vrijeme Europe, kojoj vrijeme ističe. I tu smo korak ispred njih. Politika štednje ne samo ekonomskog nego i političkog imaginarija kulturnog kapitala zemlje koja je jednom i sama bila kraljevina da bi iz nje baš u Britaniju izbjegao mlađahan kralj možda ima recept za rekonfiguracuju bivšosti i njeno bezbolno preseljenje u sadašnjost: slučaj Makedonija. Ili kako bi, bre, svaki “exitovac” iz Juge rekao po britanski: “The Former Yugoslav Republic of Macedonia.” Kakvi magnetski valovi, kakve crne rupe: Been there, done that! Kad se rodiš, već si bivši. I vrijeme koje je pred tobom već je unaprijed za tobom. I imun si na stres. Svaki, a kamoli imperijalni. To je, bre, “exit” kakvog si Britanac ne može zamisliti. Izlaz iz sebe sama u ime vremena koje je pred tobom samim time što je već bilo. Nekako mi se čini da se to, doduše na malo pompoznijoj razini, dogodilo i nakon bodulskog GB referenduma, koji je, u odnosu na onoga koji slijedi, unaprijed, bre, former.

Prethodni članak

Matrix iz Oza

Sljedeći članak

Noć je vrijeme za ljubav

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!