Svi smo mi odnekle šljegli

No, i ja sam čovjek, došljo, imigrant, šljegao nekada davno u nekom avionu. Nekad se i ja guram u podzemnoj, pokušavam sjesti između ljudi koji to očigledno ne žele. Ponekad izvučem vruću krompirušu iz torbe i klopam na gnušanje ostalih putnika

Danas sam u podzemnoj primijetio jednu izuzetno mršavu ženu u svojim ranim pedesetim, razbarušene kose i raznobojnih narukvica, prljavih bijelih tena u stanju raspada, kako se očajnički gura da sjedne između dviju pretilih Afroamerikanki. Klupe u podzemnoj nisu prevelike, predviđene su za troje. Ugurala se, kao u usku fotelju, između njih dvije, koje su mrzovoljno pokušale (kobajagi) napraviti mjesta.

Sjetih se djetinjstva i guranja u tramvaje i autobuse u Sarajevu u kojima se odvijao pravi mali rat na ulazu, bez obzira na to je li ulazilo dvoje ili dvjesto ljudi. Bilo je važno sjesti, iako je ispred tebe stajala podebela snaša s dva cekera, koja te gledala pravo u oči, otpuhivala, kolutala očima, a ti kao trebao shvatiti šta ti želi reći. Bio sam ipak lijepo odgojeno dijete pa bih na kraju ustajao bez obzira na sav luksuz sjedenja. U New Yorku nema guranja na ulazu, ali teško će iko ikome ustati, možda eventualno trudnicama i ženama s više djece. A što se guranja tiče, siguran sam da bi se većina nas došljaka gurala i rukama i nogama kao i u državama iz kojih su došli, ali ovdje smo “fini”.

Mnoge stare osobe, začudo, ne žele sjesti i kad za sjedenje ima mjesta. Vjerovatno zato što se ne žele otpisati prije vremena pa to izgleda kao neki čin prkosa. Ljudi s viškom kilograma, kojih je ovdje zaista mnogo, generalno su najveći “kupci” sjedećih mjesta, bez obzira na godine i spol. Oni se “učtivo” guraju i ne libe se sjesti na tuđe ekstremitete, ne libe se izgurati nekog mršavog starca ili dijete, kao ni zauzeti što više prostora. Otvore i kese s hranom kupljenom u fast foodovima i miris (smrad) prženog misterioznog mesa sve zapljusne. Ispada kao da su mjesta za sjedenje napravljena samo za njih.

Turisti stoje. Njima je drago što su došli i sve posmatraju kao avanturu. Ne idu na posao niti se s njega skrhani vraćaju, iako i oni znaju popadati po klupama ako su taj dan propješačili pola grada. Sve vrijeme gledaju u mapu podzemne plašeći se da ne profule stanicu i izađu u nekom “opasnom” dijelu grada, iako takvih dijelova već odavno nema. Ne pričaju glasno kao napirlitane udavače čiji je životni cilj da ih po svaku cijenu svako čuje na frekvencijama koje probijaju uši na suprotnom kraju vagona. Obično ulaze u grupama (idu u obilazak noćnih klubova) i govore (vrište) uglas. Mnogi zatim ustanu i na sljedećoj stanici promijene vagon.

Kad uđe kompletan razred neke škole, nastane pandemonij. Djeca čas ustanu, čas sjednu, majmunišu oko rukohvata, padaju po podu, razbacuju otpatke i prolijevaju sokove. Vade se raznorazni “plejstejšni” i urliče se u zanosu igre. Nastavnici su skoro pa digli ruke od svega, njima je jedino bitno da su svi na broju. Mlađarija se generalno osjeća komforno, nekada skinu tene i rasplaste se po cijeloj klupi koja je, inače, u kasnim satima, rezervirana za beskućnike. Ovi su najčešće uneređeni i šire nesnosan smrad, tako da pola vagona zna biti puno, a druga polovina u kojoj je beskućnik potpuno prazna.

Interesantno je posmatrati nepisano pravilo preslaganja putnika u vagonu, zavisno od toga koliko je ljudi unutra, a koliko ih ulazi. Sjedi li u vagonu samo jedan čovjek, podrazumijeva se da nećeš sjesti pokraj njega, nego u suprotan kraj u kojem nema nikoga. Kako ljudi ulaze, tako gledaju da distanca u odnosu na ostale bude ravnomjerna. Sve se polahko popunjava kao po nekom nepisanom pravilniku. Postoji li opcija da neko sjedne pokraj mene (ružnog, debelog i ćelavog) ili nekog ko izgleda normalnije, sjest će pokraj te osobe, što je na kraju krajeva bolje za mene – neću morati stiskati noge.

A onda u vagon uđu i adventisti i mormoni i čitaju naglas da svi ljudi čuju njihove poruke, ulaze i crnci s preglasnim “boom-boxom” i prave “breakdance” priredbe izvodeći vratolomije oko prljavih rukohvata, narkomani s lažnim natpisima mole i kukaju za koji novčić. Tu su, naravno, i obični prosjaci, prodavači slatkiša i ilegalnih DVD-ova, policija u pancirima, nervozni uposlenici metroa, “El Mariachi” meksički muzičari, umjetnici sa svojim crtežima njujorških znamenitosti, preprodavači karata.

No, i ja sam čovjek, došljo, imigrant, šljegao nekada davno u nekom avionu. Nekad se i ja guram, pokušavam sjesti između ljudi koji to očigledno ne žele, ponekad izvučem vruću krompirušu iz torbe i klopam na gnušanje ostalih. Nakon napornog dana na poslu, ne želim ustati nekom starijem, sjednem na dva mjesta umjesto na jedno. A onda se postidim i pokušavam analizirati samog sebe, sagledati odakle to i zašto dolazi.

Kako god okreneš, stvari će ostati takve kakve jesu čak i ako izmisle neki drugi način masovnog transporta kroz ovu ludnicu od grada.

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!