SVI SMO IZIŠLI IZ KNJIGA

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

Svijet je podijeljen po knjigama.

Zaboravljamo na to.

Iako nas često događaji iz svakodnevice nedvosmisleno podsjećaju na ono što smo zaboravili da znamo.

Tako je uređen svijet.

Razlikuje se samo u knjigama. Tako živi stoljećima.

Stari svijet bio je obilježen mitovima. Uređenim mitovima. Iz kojih je izišlo ono što zovemo civilizacija.

Barbari su svoju mogućnost izgubili na vojnim poljima, a potom i u svemu ostalom.

Osobito u knjigama.

Historiju pišu pobjednici, zar ne?

Naročito oni koji su nekad bili barbari.

I podižu slavoluke. Stupove. Kao što je onaj Trajanov, naprimjer, reljefni narativni svjedok genocida nad Dačanima. Columna Traiana.

Kad se svede račun, izgleda da su se samo knjige mijenjale.

Svjedoči o tom i filmografija. Uostalom, i ona je izišla iz knjiga.

Naravno, te su knjige preuređene.

Tako je s višnjim zapovijedima.

Tako je s ilustrativnim pričama kojima bi se najviše čudili oni na koje se odnosi.

Čovjeka iz Anadolije voze irvasi za koje vjerovatno nikad nije ni čuo da postoje. Zašto? Zato što je čovjek iz Anadolije danas čovjek iz Laponije u kojoj se prirodno hladi Coca-Cola za razliku od često vrelih anadolskih predjela.

Ostala su samo imena koja su počesto počela značiti suprotno od onog što su značila u svom matičnom jeziku.

Kako neprimjereno ime, koliko ste samo puta pomislili, bez obzira na to iz koje je to knjige ime uzeto. Ime junaka za kukavicu, ime svetog čovjeka za nepoćudnog bludnika.

Uz knjige na koje mislim idu mnoge druge knjige.

Zapisi.

Pouke.

Ljetopisi.

 

Sve ima svoj početak. Na kraju se taj skup početaka oblikovao u veliko klupko u kojem je gotovo nemoguće bilo šta jasno razaznati.

Ni u ranijim vremenima, kao ni sad uostalom, nije bilo mnogo učenih ljudi. Bilo ih je malo čak i kad je riječ o osnovnoj pismenosti. To govori istodobno i o broju čitača. Zato su svi pamtili, učili napamet i, bar u određenim situacijama, mogli gledati crteže. Slike. Ilustracije.

Knjiga je tu bila sržna, jer je dostupnija širem krugu ljudi.

 

Zahvaljujući imaginaciji renesansnih slikara i njihovim modelima dok su slikali prizore iz svetih priča, jedan je impresionirani gledalac izgradio čitavu teoriju koja se i danas u mnogim detaljima u osnovi drži. Tako je Sigmund Freud vidio u naslikanim svetim prizorima čovjeka.

Njegovi zapisi o tim danima zaista su fascinantni.

 

Upečatljiv je primjer možda najveći crtač-ilustrator svih vremena Gustave Doré sa svojim mnogobrojnim ilustracijama. S obzirom na temu o kojoj govorimo, najvažnije su one za Bibliju.

Slike su zamijenile priče. Možda je tad nastala ona poznata: jedna slika vrijedi hiljadu riječi.

Napisao sam o tom svojevremeno nasmiješenu novelu Vlasulja, kojoj je urednik, lucidni Antun Šoljan napisao zanimljiv uvod za objavljivanje u tad vrlo uglednim dnevnim novinama.

 

Svi stari ljetopisi počinju od nastanka svijeta. Onako kako su njihovi pisci u to vjerovali. Iz tog se oblikuje sve što dolazi potom.

 

Prepričavanje svetih priča.

 

Koliko sam samo puta čuo neku poznatu priču koja je ispričana na neočekivan, izokrenut način. Nisam siguran čak da je to učinjeno namjerno. Naprosto, tako je taj pripovjedač čuo priču. Tako je odgajan. Kao što smo svi odgajani na onaj način na koji su oni koji su nas odgajali smatrali da je ispravno.

– Šta je sad? Vidiš li to? Ne znam šta da kažem svojoj djeci.

Govori mi čovjek zdrav, jak od kojeg to nikad ne bih očekivao.

U pitanju je bila nepravda koja mu je učinjena. I njegova želja da uzvrati. Ipak sam zastao sa svojim odgovorom. Zar da mu kažem kako smo dotad bili glupi, a oni pokvarenjaci u pravu?

Kakve to ima veze sa svetim pričama, kazat ćete? Itekako, odgovaram. Oni se u te iste priče zaklinju.

 

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili.

 

Oni koji mnogo toga ne znaju.

 

Ne znaju da i živi ljudi koračaju kroz 1001 noć.

Gdje bi drugdje?

 

Zaista, svi smo izišli iz knjiga.

Ne prepoznajemo, nažalost, koja nam je bila u knjizi prvotno namijenjena uloga. Bez obzira na to što mi o tom mislili. Govori o tom ime. Naše ime. Ono je svjedok. Ono je znak. Makar ga nismo svjesni.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!