Sveto mjesto Slap kod Žepe

Inicijator obnove spomenika, koji je i zahvala stanovnicima Žepe, Višegrađanin je Fahrudin Ujkić, koji je uspio, u saradnji s Merdanom Gakovićem, Mesudom Cocalićem i Jusom Kešmerom, skupiti novac i okončati restauratorske radove.

 

FOTO: Velija Hasanbegović

Premalo je priča ispričano o herojstvu naroda Žepe tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jedna od malo spominjanih priča jeste i ona o tome kako su, između borbe za opstanak, spašavali i tijela svojih komšija pobijenih u Višegradu. Drina je nosila tijela Višegrađana. Ona koja su doplutala tih dvadesetak kilometara od Višegrada do Slapa kod Žepe pokopana su u privremenom mezarju.

Klanjane su dženaze nepoznatim ljudima, znalo se odakle je Drina donijela njihova tijela. Nakon agresije, postavljen je i spomenik u sjećanje na pobijene, ali i u sjećanje na mještane Žepe koji nisu htjeli prepustiti Drini tijela svojih sunarodnjaka. Prije osamnaest godina sva su tijela ekshumirana i predata porodicama, a poslije pokopana na različitim mezarjima. Na desetine je imena isklesano na spomeniku u Slapu kod Žepe, koji je sada obnovljen i koji će svečano biti otvoren 4. augusta.

Inicijator obnove spomenika, koji je i zahvala stanovnicima Žepe, Višegrađanin je Fahrudin Ujkić, koji je uspio, u saradnji s Merdanom Gakovićem, Mesudom Cocalićem i Jusom Kešmerom, skupiti novac i okončati restauratorske radove. “Novac smo skupljali na internetu, od poznanika, prijatelja, na obraz. Bilo je teško, dovlačili smo materijal čamcima, nepristupačan je teren, ali ipak smo uspjeli uz dosta muke obnoviti spomenik”, kaže Ujkić za Stav.

Četvrtog augusta na Slapu će, između ostalog, nakon otkrivanja obnovljenog spomenika biti održana i regata i čas historije u sjećanje na žrtve Višegrada. “Mi moramo obilježavati mjesta stradanja, to je naša historija i neće nam određivati neko drugi gdje ćemo obilježavati važne događaje”, kaže Ujkić, zaključujući: “Mjesta poput ovog za nas moraju biti sveta, ovdje Višegrađani trebaju da hodočaste, da naša djeca znaju šta je bilo, šta nam se desilo. Moramo se uozbiljiti da nam se zlo ne bio opet ponovilo.”

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!