Sve više crnila na ružičastoj slici Hrvatske

“Agrokor” bi mogao biti prvi ozbiljan kamen spoticanja sve lošije funkcionirajuće desne koalicije u Hrvatskoj, iako se partneri u vlasti ne slažu niti oko Mostovog prijedloga otvaranja arhiva. Odnosno, HDZ bi otvorio arhive do 1990., ali ne i poslije, kako se ne bi neki prisjetili svih ljepota policijske države iz ere retuđmanizacije

“Otvor’, ženo, kapiju, man’ se Očenaša, evo mene i mojih pajdaša!” – orilo se iz grla pjevački netalentiranih poduzetnika, ministara, pri(h)vatizatora mlade, samostalne države Hrvatske u tzv. Vlaku slobode od Zagreba do Splita, duž pruge kroz netom poraženu pobunjeničku tvorevinu RSK. Kolovođa je bio Franjo Tuđman, koji nije pjevao, već primao izraze obožavanja HRT-ovih i inih režimskih novinara, a odabrani predstavnici obitelji koji će preuzeti Hrvatsku sekundirali su toj paradi kiča koja je vrhunac doživjela vođinim obraćanjem okupljenoj masi na stanici u Kninu. Tada je već supijan promuklim glasom izjavio kako je njihov broj sveden na manje od pet posto. “Oni” su bili Srbi koji su se uz Miloševićeve organizacijske sposobnosti i poticaje Hrvatske vojske kolektivno iselili – u Bosnu i Hercegovinu. Negdje posred raštimanog zbora novostvorene elite stajao je Ivica Todorić, vlasnik već nekoliko kompanija koje je ugradio u svoj “Agrokor”.

Dvadesetak godina poslije, nakon bjesomučnog širenja uz stalna zaduživanja pod sve nepovoljnijim uvjetima, Todorić je doživio pad, a njegov, za naše prilike, megakoncern preuzet će najvjerovatnije Rusi, Sberbanka, koja drži najveći dio pojedinačnog duga, osim ako mu država za koju se borio na privatizacijskim frontovima, a kojoj je dužan silne milijarde za porez, od koje je uzeo silne milijarde za poticaje u poljoprivredi i koja mu je oprostila milijardu neplaćenog poreza, ne pritekne u pomoć donošenjem lex specialisa samo za njega, u namjeri da pokuša barem ometati Ruse da vode glavnu riječ u restrukturiranju “Agrokora” i time na velika vrata uđu u Hrvatsku. “Apage satanas”, zborio bi Tuđmanov opasno komični sekundant Hrvoje Šošić u svojoj davnašnjoj ekonomskoj kolumni istoga naziva u Večernjem listu. Šta bi na ovaj scenarij rekao “veliki vođa”, koji je Todorića pred javnošću pomazao i ustoličio za jednog od poslovnih lidera nove, zapadne Hrvatske, nikada nećemo saznati. Baš kao što ne znamo kakav je zakon pripremila Plenkovićeva vlada koji se odnosi isključivo na poduzeća s više od 8.000 zaposlenih i preko milijardu kuna duga (čitaj – “Agrokor”), a što je izazvalo ljutnju HDZ-ovog mlađeg partnera koji za budžetsko spašavanje glavnog hrvaćanskog baje, kako ga oni čitaju, nema razumijevanja. Odnosno, da država radije daje novac građana u rupu bez dna, nego da joj građani izađu na ulicu, i to kada Evropska komisija crta ružičastu vedutu Hrvatske koja bi možda, uz gomilu uvjeta, mogla iduće godine izaći iz procedure prekomjernog deficita. Nimalo politički ugodna situacija za vladu.

“Agrokor” bi mogao biti prvi ozbiljan kamen spoticanja sve lošije funkcionirajuće desne koalicije u Hrvatskoj, iako se partneri u vlasti ne slažu niti oko Mostovov prijedloga otvaranja arhiva. Odnosno, HDZ bi otvorio arhive do 1990., ali ne i poslije, kako se ne bi neki prisjetili svih ljepota policijske države iz ere retuđmanizacije, koju je prvi predsjednik vodio na Zapad, što dalje od Rusije i njezinih orijentalno-despocijskih tradicija. Premda bi otvaranje arhiva i do 1990. moglo mnogim uglednim HDZ-ovcima starije generacije zadati udbaške glavobolje.

U društvenoj atmosferi u kojoj se neka Bruna Esih, nezavisna zastupnica s liste HDZ-a, mimo stranke kandidira za zagrebačku gradonačelnicu s programom borbe protiv komunizma (na izborima za lokalnu samoupravu, gdje je važno kako se upravlja gradom, o čemu ona, naravno, pojma nema), i pri tomu dobije podršku dobrog broja HDZ-ovaca, očekivati da će se na pravi način štititi nacionalni, odnosno interesi građana u propasti “Agrokora” jeste iluzorno. Prije će biti da će se, post festum, lamentirati nad činjenicom da su mrski Rusi, kojima se najavljuje Hrvatska vojska na granicama i nudi recept mirne reintegracije, počeli preuzimati hrvaćanske resurse. Jer, sve je O.K. dok to čine zapadnjaci, ljudi uljudbe kojima Hrvatska pripada od stoljeća sedmog, a možda i od prije njih samih, ali Rusi, Turci, Arapi, Kinezi. “Apage satanas”, urlao bi Hrvoje Šošić. Tuđman bi se vjerovatno prispodobio crnih, crvenih, žutih i zelenih vragova.

No, vrag leži u detaljima. Ovdje jako vidljivim. Prava socijalna bomba, sistemski rizik nije “Agrokor”, već 40 milijardi kuna blokiranih računa građana za koje Hrvatska nema ni instant niti bilo kakvo rješenje kao u slučaju posrnulog gazde. Kao što su i dosadašnji stečajni zakoni i zakon o predstečajnim nagodbama, po ocjeni suca Trgovačkog suda Kolakušića, bili neustavni, lex Todorić mogao bi ići istim putem, da će zakonom biti omogućeno Todoriću i investitorima da tuže državu i traže odštetu zaključe li da ih je izvanredni povjerenik kojeg prijedlog predviđa oštetio, dok bi dovođenje vladinog upravitelja mogli zatražiti samo oni s tražbinom iznad 350 miliona kuna, što znači samo dvije banke i jedan dobavljač. “Agrokorove” su obveznice pale na historijski minimum. Opozicija traži da država bude partner u pregovorima, a ne da iz budžeta osigurava likvidnost. No, i opozicija je kriva za ovo stanje jer je potpuno jednako tolerirala arogantno i nerazborito poslovanje koncerna i podržavala gazdu u njegovim ludim pohodima. Trebamo li se prisjetiti lauda koje su iz svih klupa horski pjevane akviziciji “Mercatora”, uz suludo zaduživanje u Payment‑In‑Kind obveznicama. Jer, eto, mrskim se Slovencima uzima igračka ispred nosa.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!