Sve u svoje vrijeme, pa i neznanje

Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo

Ove zime, spuštajući se niz Bukovčić, brdo iznad Tuzle, cestom koja vodi ka Kliničkom centru, sjetih se da sam 1993, te druge i najteže ratne godine, išao istim putem vraćajući se iz posjete oboljelom ocu.

Bilo je sivo predvečerje, rominjala je sitna, ledena kiša, a ispod mene prostirao se izmučeni, polumrtvi grad, poklopljen istom ovakvom magluštinom, mračan, tjeskoban, zaboravljen. Kao kakva sumorna, getoizirana naseobina nalik na deprimirajuće uvjerljive uratke filmovanog futurizma. Zastao sam tada i dugo gledao u tu jezivo realnu projekciju istinskog čemera i jada, a u glavi mi samo jedna misao: “Bože, zbog čega sam ikada bio nesretan?!”

Sve ljubavne i ine patnje koje sam nekada proživljavao i preživljavao mučno, tegobno, u tom strašnom trenutku učinile su mi se smiješno infantilnim, poput histeričnog plača kakve razmažene djevojčice kojoj su ukrali šarene krpice. Sjetih se i postidjeh.

– Kako je čovjek nezahvalan i kratke pameti – mrmljam u bradu i ulazim u obližnje mezarje koje se također zove Bukovčić i u kojem je ukopano mnogo meni dragih, predragih ljudi.

Obilazim i mezar hadžije Mustafe Dahića. Dvadeset je godina od njegove smrti, a takvog čovjeka, ni prije ni poslije, nisam upoznao. U svemu je bio osoben, drukčiji, autentičan, nikad loše volje, vazda vedar, nasmijan, ljubazan, nenametljiv, a njegova zahvalnost na nekoj hediji, makar i najmanjoj, cigareti recimo, izazivala je i začuđenost i podsmijeh. Začuđenost kod razboritih, podsmijeh kod glupana.

Tako, nakon što bi bio ponuđen cigaretom, hadžija bi se ljubazno zahvalio, na arapskom ili turskom najčešće, pa cigaretu stavio na srce, prinio usnama i poljubio i, na koncu, dodirnuo njom čelo. Potom ju je dugo, dugo razmekšavao, polahko pripaljivao, šibicom isključivo, i pušio s takvim uživanjem, posvećenošću čak, da mi se katkad činilo kako bi se, da sve to vidi i osjeti, umah propušio i najokorjeliji nepušač.

Jednom, u haremu Behram-begove džamije, sjedio je hadžija na klupi pod krošnjom rascvjetale, miomirisne lipe, mirno sejirio, čekao akšamski ezan i odbijao dimove.

– Dedo, ne valja ti to! Duhan je haram! Zar nisi znao – priđe mu i reče nekakav mlađahni “novomusliman”, onizak, mršav, “zabrađen” u nekoliko paperjastih dlačica na pubertetski bubuljičavom licu.

– Nisam, sine, nisam! Evo, ako je tako, sad ću je ugasiti – reče hadžija i zaista ugasi cigaretu.

– Eh, tako! A sad, pošto vidim da si neuk i skorašnji u vjeri, da ti rastumačim jedan hadis – opet će, nemajući pojma s kim priča, duhovno i biološki nedozreli pubertetlija.

– Aman! Zar baš?! De da čujem, drago dijete, da i ja štogod naučim – gotovo radosno odvrati hadžija.

Dalje nisam slušao. Ali jesam gledao. U hadžiju. I čudom se čudio, načuditi se nisam mogao njegovoj nestvarnoj strpljivosti, toleranciji, odsustvu sujete, ljutnje, njegovoj začudnoj spremnosti da pažljivo sasluša bilo šta i bilo koga, pa i egzaltiranog neznalicu koji je varenom i pečenom hadžiji Mustafi samoljubivo i vehementno pojašnjavao da je voda mokra, a trava zelena.

Velim, čudom sam se čudio i, dok sam gledao kako sasređeno sluša u svakom smislu nedozrelog dječarca, pitao se – ko je, zaboga, ovaj čovjek, poznajem li ga imalo ili uopće nakon tolikih godina provedenih skupa.

Poslije akšama, hadžija i ja sjedimo pod miomirisnom lipom i pušimo.

– Tebi baš “otvori oči” onaj momčić – velim mu.

– Neka ga. Zelen je, prezelen. A kakav bi i mogao biti u tim godinama? Neka, neka, sve u svoje vrijeme, pa i njegovo neznanje.

Ništa ne rekoh, nije se imalo šta reći.

Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo. Gledam ih, a nadobudni dječarac iz harema Behram-begove džamije učini mi se u tom momentu simpatičnim, dragim čak, jer, za razliku od njega, pa kakav god bio, ovi anemični, skamenjeni likovi, staklastih pogleda i s fiksiranim poluosmijehom na licu, hadžiju Mustafu Dahića zasigurno nikad za nikad ne bi ništa pitali, ne bi ga niti pogleda udostojili.

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!