Sve u svoje vrijeme, pa i neznanje

Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo

Ove zime, spuštajući se niz Bukovčić, brdo iznad Tuzle, cestom koja vodi ka Kliničkom centru, sjetih se da sam 1993, te druge i najteže ratne godine, išao istim putem vraćajući se iz posjete oboljelom ocu.

Bilo je sivo predvečerje, rominjala je sitna, ledena kiša, a ispod mene prostirao se izmučeni, polumrtvi grad, poklopljen istom ovakvom magluštinom, mračan, tjeskoban, zaboravljen. Kao kakva sumorna, getoizirana naseobina nalik na deprimirajuće uvjerljive uratke filmovanog futurizma. Zastao sam tada i dugo gledao u tu jezivo realnu projekciju istinskog čemera i jada, a u glavi mi samo jedna misao: “Bože, zbog čega sam ikada bio nesretan?!”

Sve ljubavne i ine patnje koje sam nekada proživljavao i preživljavao mučno, tegobno, u tom strašnom trenutku učinile su mi se smiješno infantilnim, poput histeričnog plača kakve razmažene djevojčice kojoj su ukrali šarene krpice. Sjetih se i postidjeh.

– Kako je čovjek nezahvalan i kratke pameti – mrmljam u bradu i ulazim u obližnje mezarje koje se također zove Bukovčić i u kojem je ukopano mnogo meni dragih, predragih ljudi.

Obilazim i mezar hadžije Mustafe Dahića. Dvadeset je godina od njegove smrti, a takvog čovjeka, ni prije ni poslije, nisam upoznao. U svemu je bio osoben, drukčiji, autentičan, nikad loše volje, vazda vedar, nasmijan, ljubazan, nenametljiv, a njegova zahvalnost na nekoj hediji, makar i najmanjoj, cigareti recimo, izazivala je i začuđenost i podsmijeh. Začuđenost kod razboritih, podsmijeh kod glupana.

Tako, nakon što bi bio ponuđen cigaretom, hadžija bi se ljubazno zahvalio, na arapskom ili turskom najčešće, pa cigaretu stavio na srce, prinio usnama i poljubio i, na koncu, dodirnuo njom čelo. Potom ju je dugo, dugo razmekšavao, polahko pripaljivao, šibicom isključivo, i pušio s takvim uživanjem, posvećenošću čak, da mi se katkad činilo kako bi se, da sve to vidi i osjeti, umah propušio i najokorjeliji nepušač.

Jednom, u haremu Behram-begove džamije, sjedio je hadžija na klupi pod krošnjom rascvjetale, miomirisne lipe, mirno sejirio, čekao akšamski ezan i odbijao dimove.

– Dedo, ne valja ti to! Duhan je haram! Zar nisi znao – priđe mu i reče nekakav mlađahni “novomusliman”, onizak, mršav, “zabrađen” u nekoliko paperjastih dlačica na pubertetski bubuljičavom licu.

– Nisam, sine, nisam! Evo, ako je tako, sad ću je ugasiti – reče hadžija i zaista ugasi cigaretu.

– Eh, tako! A sad, pošto vidim da si neuk i skorašnji u vjeri, da ti rastumačim jedan hadis – opet će, nemajući pojma s kim priča, duhovno i biološki nedozreli pubertetlija.

– Aman! Zar baš?! De da čujem, drago dijete, da i ja štogod naučim – gotovo radosno odvrati hadžija.

Dalje nisam slušao. Ali jesam gledao. U hadžiju. I čudom se čudio, načuditi se nisam mogao njegovoj nestvarnoj strpljivosti, toleranciji, odsustvu sujete, ljutnje, njegovoj začudnoj spremnosti da pažljivo sasluša bilo šta i bilo koga, pa i egzaltiranog neznalicu koji je varenom i pečenom hadžiji Mustafi samoljubivo i vehementno pojašnjavao da je voda mokra, a trava zelena.

Velim, čudom sam se čudio i, dok sam gledao kako sasređeno sluša u svakom smislu nedozrelog dječarca, pitao se – ko je, zaboga, ovaj čovjek, poznajem li ga imalo ili uopće nakon tolikih godina provedenih skupa.

Poslije akšama, hadžija i ja sjedimo pod miomirisnom lipom i pušimo.

– Tebi baš “otvori oči” onaj momčić – velim mu.

– Neka ga. Zelen je, prezelen. A kakav bi i mogao biti u tim godinama? Neka, neka, sve u svoje vrijeme, pa i njegovo neznanje.

Ništa ne rekoh, nije se imalo šta reći.

Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo. Gledam ih, a nadobudni dječarac iz harema Behram-begove džamije učini mi se u tom momentu simpatičnim, dragim čak, jer, za razliku od njega, pa kakav god bio, ovi anemični, skamenjeni likovi, staklastih pogleda i s fiksiranim poluosmijehom na licu, hadžiju Mustafu Dahića zasigurno nikad za nikad ne bi ništa pitali, ne bi ga niti pogleda udostojili.

PROČITAJTE I...

Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!