SVE SU ULOGE PREPOZNALI NEPOZNATI LJUDI

Fascinacija samim sobom dotaknuta viđenim filmom natjerala ga je da, detalj po detalj, raspliće svoje mučno klupko. Osjetilo se u šutnji kako se niti tog klupka obavijaju oko vrata iznerviranog čovjeka. Drhtao je

Isključio je televizijski prijemnik. Neki pametni ljudi u studiju objašnjavali su šta se događa. Iako se čini da oni dobro znaju nas, po svemu sudeći, mi bolje poznajemo njih. Bar je tako pomislio kad je pritisnuo daljinski upravljač.

U “Išaretu” je sve to iskrenije.

Svaki dan neka nova predstava.

Uglavnom farsa.

Groteska.

Drama.

Nikad ne znaš kad će početi.

Zato je sve zanimljivije.

 

Počelo je čim je sjeo za sto starog poznanika.

Na stolu neotvorene novine.

Činilo se da je poznanik radostan što ga vidi.

 

– Nevjerovatno šta mi se dogodilo!

– Čudna je to riječ.

– Potpuno odgovara.

– Ne mogu prosuditi jer ne znam šta se zbilo.

– Ništa.

– Šta ništa?

– Ništa se nije dogodilo. Gledao sam jedan film…

Gotovo je šaptao.

 

– Kako to oni samo saznaju? – reče nešto kasnije.

– Ko?

– Kako ko? Ti što prave filmove.

– Ništa te ja ne razumijem. Razgovor je vrlo zagonetan.

– Kako saznaju za nečiji život i onda to svima pokažu.

– Znači, ti prepoznaješ život koji si vidio na tom filmu?

– Naravno da prepoznajem. To je moj život!

Bijaše to zaista žestoka izjava.

Sagovornik nije znao šta bi kazao.

Zato je uzeo findžan i srknuo iz njeg. Ostao je u tom položaju, zamišljen.

– Ne vjeruješ mi?

Riječi su jedva doprle do njega.

– Znao sam.

– Šta si znao?

– Znao sam da mi niko neće vjerovati.

– I… kako ti se čini tvoj život na filmu? – reče sagovornik nakon duge šutnje.

Sad je zašutio onaj koji je počeo priču.

Njegov sagovornik ipak je želio nastaviti razgovor.

– Zar nismo o ovome već govorili?

– Sjetio bih se.

– Ništa onda.

 

– Svačiji život može se uobličiti u film.

– Ipak to nije u redu.

Sjetio se da je jednom sreo dječaka iz te priče. Jedva ga je prepoznao. Bio je već odrastao čovjek i imao je o svemu svoje mišljenje. Ključno je bilo, što je zapamtio, da je volio i oca i majku i istovremeno ih prezirao.

Zašto se to baš meni dogodilo, kao da je govorio.

Tako je izgledao.

I to je bilo sve čega se mogao sjetiti.

 

Poznavao je čovjeka s kojim je sjedio. Znao njegovu životnu priču. Zato je posve jasno znao koji je film gledao. Snimljeno ih je, doduše, nekoliko, s vremena na vrijeme, s različitim glumcima i režiserima, ali svejedno. Priča je uvijek ista. Jednostavna i istodobno kompleksna. A on od svoje sudbine ne vidi ništa drugo. I neprestano govori sve što mu se dogodilo. Poznata priča o Ani ispričana iz vizure njenog muža. Karenjina.

A slučaj je zaista bio sličan.

Družio se s njim u onim danima kad se to dogodilo i kad je mazohistički pio. I govorio, govorio, govorio.

Mislio je da je to ostavio za sobom.

Međutim, fascinacija samim sobom dotaknuta viđenim filmom natjerala ga je da, detalj po detalj, raspliće svoje mučno klupko.

Osjetilo se u šutnji kako se niti tog klupka obavijaju oko vrata iznerviranog čovjeka.

Drhtao je.

 

Obojica su se sjećali.

Čovjek koji je gledao film svih prizora koji su se zaista njemu dogodili.

Kao da se njegov život zaustavio onih davnih dana.

Njegov poznanik o sličnosti s Tolstojevim romanom. I kako to da ga ovaj čovjek nikad nije pročitao? Zar nije u lektiri?

Naizgled, “Išaret” je izgledao posve obično.

Konobarica je prolazila gotovo bešumno između stolova, donosila naručeno kao da je nevidljiva.

Njihove misli nikoga nisu mogle dotaknuti.

Čak ni gestikulacija koja je povremeno podsjećala na staru dramu.

Išaret.

I duboka šutnja u kojoj su se sklupčale nemušte riječi.

– Znaš li ti da je skoro u detalje pokazano sve što se dogodilo?

– Znam, pročitao sam…

– Ima i knjiga?!

 

 

 

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!